Foto:Wikipedia
Josip Manolić najpoznatiji hrvatski špijun i bivši predsjednik hrvatske Vlade preminuo je u 105. godini života, piše Nacional. Za novine je to potvrdila njegova kći.
Prilično je šturo u hrvatskim mainstream medijima obrađena vijest o svojevrsnom kopernikanskom obratu u životu jednog od najvećih živućih komunističkih moćnika 20 stoljeća u Hrvatskoj.
Josip Manolić se svojevoljno i pri punoj svijesti odlučio pomiriti s Bogom. S istim onim Bogom kojeg je ubijao u protivnicima socijalističke revolucije, u svima onima koji se nisu slagali s totalitarnom ideologijom čiji je on bio zaštitnik i provoditelj.
Mnogo se toga prelamalo u životu ovog stogodišnjaka, kao da je cijela novija povijest hrvatskog naroda isprepletena zabludama, nasiljem, pomirbom s figom u džepu i na posljetku stvarnim, duhovnim oslobođenjem, a što su temeljne odrednice i njegove sudbine.
Rijetki komentari s ljevice ismijavaju tlapnje ishlapljelog starca na kraju njegova života dok oni s desnice dijelom trijumfalistički slave simbolički poraz ideologije kojoj je Manolić služio ili ukazuju na veličinu zla kojeg je za života činio, sugerirajući kako nikakav oprost on ne zaslužuje.
Razumljivo je da su apologeti lijeve političke misli u svojevrsnom knockdown-u i da su prostor prepustili rugalicama iz svojih redova jer, objektivno, doživjeli se jedan težak poraz; Stepinčev je tamničar svoje grijehe priznao njegovoj crkvi, zatražio i dobio oprost od njegovih svećenika.
Svojim je činom odao počast svima onima koje je progonio i to je doista veliki udarac njegovim bivšim drugovima i svima koji ih nasljeduju u moderno vrijeme. Svojevrsna je to poruka i svima onima koji ulice i trgove hrvatskih gradova nazivaju ili žele nazvati po komunističkim moćnicima odgovornim za svirepe zločine na kraju 2. svjetskog rata.
Ali mnogo važnija od političkih odjeka ovog Manolićevog čina je njegova metafizička stvarnost. U prvi plan isplivala je spremnost na oprost. Taj presudni unutarnji čin koji lomi duhovne zapreke i sjedinjuje nas sa samim Stvoriteljem. Koliko smo spremni oprostiti? Kako otpustiti težnju za osvetom i za pravdom kako je mi vidimo?
Taj je čovjek pripadnik našeg naroda, pripadnik naše crkve po krštenju i sakramentima koje je u mladosti primio, a onda je postao izdajica svoje crkve i svoga naroda, progonio, ubijao, zatvarao svoje sunarodnjake, svećenike, crkvu. Kako mu oprostiti?
Odgovore nam, kao i uvijek, nudi Sveto pismo.
Često znam postaviti pitanje svojim sugovornicima, znaju li oni tko je prvi čovjek u raju, odnosno za koga sa stopostotnom sigurnošću crkva tvrdi da je u raju? Radi se o osobi čija sudbina dobrim dijelom podsjeća na Manolićevu, dakle, radi se o “dobrom razbojniku”, zločincu raspetom s desna Kristu koji je doslovno u zadnjim sekundama svoga života zaslužio spasenje i izvukao svoju dušu iz paklenih kandži.
Potpuno iskreno, savršeno pokajanje u Kristovoj blizini i priznanje Njegovog božanstva bili su dovoljni razbojniku, zločincu i nevjerniku da zaradi vječnu milost.
O kako je to nepravedno u očima jednog predanog farizeja koji svaki dan moli, ide u sinagogu, dvaput tjedno posti, i ne samo u njegovim očima…
I nije Sveti Dizma, kako je prozvan u puku dobri razbojnik, jedini primjer kojeg imamo na stranicama Svetog pisma. I mladić Savao je progonio kršćane, sudjelovao u smaknućima prvih mučenika crkve, a danas se slavi kao sveti Pavao, apostol i jedan od najznačajnijih likova u cijeloj povijesti spasenja ljudskog roda. Čudni su putevi Gospodnji…
U prispodobi o radnicima posljednjeg sata u kojoj se nadničari bune jer su njihovi kolege koji su došli odraditi samo jedan sat dobili plaću istu kao i oni koji su cijeli dan podnosili žegu i marljivo radili, Isus daje odgovor:
‘Prijatelju, ne činim ti krivo. Nisi li se pogodio sa mnom po denar? Uzmi svoje pa idi. A ja hoću i ovomu posljednjemu dati kao i tebi. Nije li mi slobodno činiti sa svojim što hoću? Ili zar je oko tvoje zlo što sam ja dobar?’
Vjernici dakle, imaju 10 Božjih zapovijedi, Sveto pismo, Katekizam katoličke crkve, svete sakramente i tako mogu svoj život usmjeravati prema vječnom spasenju, ali imaju i glavno pravilo koje nadilazi sve to, a to je “Ljubi Gospodina, Boga svojega, i svoga bližnjega kao sebe samoga.”
Ljubeći Gospodina Boga svoga otvaramo se Njegovoj uputi koja kaže: “Ljubite svoje neprijatelje, dobro činite svojim mrziteljima, blagoslivljajte one koji vas proklinju, molite za one koji vas zlostavljaju.”
Upravo ovaj zadnji citat Isusovih riječi najbolje opisuje protagonistu naizgled sporedne uloge u ovoj Božićnoj priči, monsinjora Zvonimira Sekelja, svećenika čija je obiteljska povijest prožeta zločinima Manolićevih kolega, možda čak i njegovih podređenih.
Naime, i otac i djed vlč. Sekelja bili su žrtve partizanskih zločina. Upravo u toj činjenici sadržana je sva simbolika i sva veličina ovog sakramenta ispovijedi, tu se otkriva priroda naše crkve i putokaz za svetost.
I za kraj još jedna Gospodinova pouka koja zorno pojašnjava misterij obraćenja:
“Kažem vam, tako će na nebu biti veća radost zbog jednog obraćena grešnika nego li zbog devedeset i devet pravednika kojima ne treba obraćenja.”
Velečasni Sekelj je duboko radostan zbog Manolićeva obraćenja, jesmo li i mi?