Foto:Radiopostaja Mir Međugorje
Iv 15,1-8
Reče Isus svojim učenicima: »Ja sam istinski trs, a Otac moj — vinogradar. Svaku lozu na meni koja ne donosi roda on siječe, a svaku koja rod donosi, čisti da više roda donese. Vi ste već očišćeni po riječi koju sam vam zborio. Ostanite u meni i ja u vama. Kao što loza ne može donijeti roda sama od sebe ako ne ostane na trsu, tako ni vi ako ne ostanete u meni. Ja sam trs, vi loze. Tko ostaje u meni i ja u njemu, taj donosi mnogo roda.
Uistinu, bez mene ne možete učiniti ništa. Ako tko ne ostane u meni, izbace ga kao lozu i usahne. Takve onda skupe i bace u oganj te gore. Ako ostanete u meni i riječi moje ostanu u vama, što god hoćete, ištite i bit će vam. Ovime se proslavlja Otac moj: da donosite mnogo roda i da budete moji učenici.«
Kad god se govori u kršćanstvu o odnosu čovjeka prema Bogu, prema svojoj vjeri, nameće nam se ova organska slika koju rabi Isus govoreći o trsu, čokotu i mladicama na trsu. Isus veli kako je on ‘pravi trs’. Možda imamo negdje u primisli polemiku protiv poganskih božanstava vina (sjetimo se grčkoga Dioniza i rimskoga Bakha, boga vina) koji su imali svoje svetkovine i slavlja. Sve su to mitska nepostojeća božanstva, personifikacija ljudskih strasti i nagona, za razliku od Isusa. Ja trs – vi loze, ja dajem ljubav, iz mene živite, iz mene vučete životne sokove. Maksimalni organski i ljubavni odnos. Jednostavno, ne može se živjeti bez odnosa, bez ljubljene osobe.
Na koji način pristupiti Isusu? Ivanovo Evanđelje nudi nam mnoštvo naslova i atributa kojima Isus sam sebe naziva, zbiljnosti iz posve različitih područja ljudskoga duhovnoga i tjelesnoga svijeta i bivovanja, kako bi skrenuo pozornost na sebe kao središnjega nositelja i smisla i značenja čovjekove egzistencije. U tim riječima želi zahvatiti sami ustroj čovjekova bića i života. U tim izričajima stavlja on svoju ruku na odlučne datosti čovjekova bivovanja i života.
Ja sam „kruh života”, ja nudim ‘vodu života’, životni napitak, eliksir, od koga se ne stari, ja sam „svjetlo svijeta”, ja sam „vrata ovcama” i u ovčinjak, ja sam „dobri pastir”, ja sam „put, istina i život”, ja sam „pravi trs“, „ja sam uskrsnuće i život“ itd.
Svaki put kad Gospodin u Ivanovu Evanđelju izgovara „Ja sam“ – kao da pada jedna po jedna koprena ili zastor s njegove božanske i ljudske tajne. I kao da iznova sja na njegovu licu Božja slava o kojoj govori na toliko mjesta u svojim spisima i sveti Pavao.
Isus traži za sebe da on (p)ostane i bude formativno, oblikovno i ispunjujuće načelo i počelo našega bića. Ono što izriče sveti Ivan u svome Evanđelju, slično ćemo pronaći i kod trojice ostalih evanđelista:
Ako u zgodi s Napasnikom veli kako čovjek ne živi samo od kruha, u Ivana je on kruh života. Ako u usporedbi s pastirom koji traži izgubljenu ovcu hvali skrb pastirovu za svaku ovcu, ovdje se naziva pastirom dobrim, živim pristupom ovcama kojima daje život u punini. Ako će kod Mateja reći učenicima kako su oni svjetlo svijeta (Mt 5,14), to u potpunosti primjenjuje na sebe, Ja sam svjetlo svijeta.
U svim tim izričajima želi Isus ponuditi sebe kao utjelovljeno ispunjenje smisla i svih očekivanja, svih naših čina, te time i kao smisaono žarište i središte cjelokupnoga bitka. I kad odbijajući njegovu ponudu mnoštva od njega odlaze nakon što je održao svoj govor o kruhu života, rezultat je to naše ljudske nesposobnosti ljubiti onoga koji donosi život, ljubiti samu Ljubav u osobi.
Govor o trsu i lozama objava je naše uključenosti i pripadnosti njegovoj Tajni. I mi smo uključeni u njegovu bogočovječansku slavu. Pavao će reći: „Krist nada slave – jest u vama!“ I sve se potom svodi na plodotvornost u našemu životu. Kršćanska egzistencija samo je onda prava, vjerodostojna, plodna, učinkovita, kad i ako čovjek djeluje iz nutarnje povezanosti s Učiteljem, s Gospodinom.
Nemoguće je činiti nešto za Crkvu, za Boga, za Isusa Krista na svoju ruku, bez Krista. Nužna je vezanost srca i pogleda uz Gospodina. Upravo kao ono kod Petra dok je hodio po vodi. Dok je hodio pogleda i očiju uprtih u Gospodina, išao je smjelo, voda i valovi su ga nosili te mogao je i po vodi kročiti…
Neplodnost i neučinkovitost, neplodotvornost tolikih „kršćanskih“ pokušaja, zauzimanja, akcija, planova, projekata, dokumenata, odraz je upravo pokušaja da se nerijetko podmetne ili promiče vlastita misao, ideja, plan pod Kristov, vlastita volja kao Božja volja, ili ono što bi prema našemu shvaćanju Isus htio.
Tko ne ostaje u Isusu, tko želi živjeti i djelovati bez njega, bit će izbačen, odrezan. Odvojenost od Isusa ima za posljedicu konačnu osudu, odbačenost… Vjera se veže uz Isusovu riječ. „Ostati u Isusovoj riječi“, tj. nauku, za sobom povlači „postati učenikom“, što rađa i plodi spoznajom životne istine koja oslobađa.
Suglasje s Isusovom riječju rađa uslišanjem svake osobne molitve. Molitva nije nikakva magijska praksa, nego osobno uvježbavanje u Isusov duh i način djelovanja. Povezanost, trajna i neprekinuta, s Isusom, pretpostavka je za svako kršćansko djelovanje ili kršćansko obilježje. Ljubav prema Isusu i vjernost Isusovoj riječi kriteriji su prema kojima se mora ravnati naše djelovanje i sva naša crkvenost. Svatko mora dati svoj doprinos.
Kao osuđenik i uznik rimske vlasti Ignacije Antiohijski, drugi ili treći biskup u Antiohiji nakon svetoga Petra, na svom putu na stratište u Rimu, pred divljim zvijerima, piše pisma mladim kršćanskim zajednicama u Maloj Aziji i Rimu. Među inim savjetima pronaći ćemo više puta jednu riječ koja mu je na srcu. On veli: „Sad (za)počinjem bivati, postajati Gospodinov učenik“. Okovan i osuđenik „ad bestias“, da bude bačen divljim zvijerima u Koloseumu.
U njegovim okolnostima to znači: Mučeništvo kao svjedočanstvo za Isusa Krista, Raspetoga. „Sad započinjem, konačno, napokon“! Svatko je od nas to toliko puta (iz)rekao, a onda bi doskora uslijedio pad. Ono „započinjati“ drukčije zvuči u ustima mladoga, drukčije srednjovječnog, a drukčije u stara čovjeka.
Ne više nekakav veliki životni plan ili oduševljeni početak, nego svijest kako vrijeme cureći izmiče, a čovjek stoji tu, praznih ruku pred Gospodinom, s nijemom molitvom na usnama: „Gospodine, samo ti, samo ti si sposoban podariti mi novi početak i konačno smirenje. Samo ti si sposoban udijeliti mi da napokon padnem u tvoje milosne ruke i tvoje smilovanje“. „Ne dopusti mi rastaviti se od tebe“, kako molimo u O Dušo Kristova!
Franjo je Asiški umirući poručio braći: „Braćo! Dosada smo malo ili ništa dobra učinili. Dajte da konačno započnemo činiti makar nešto dobra“.
Fra Tomislav Pervan/Radiopostaja Mir Međugorje