Foto:Radiopostaja Mir Međugorje
Iv 14,7-14
Reče Isus: »Da ste upoznali mene, i Oca biste moga upoznali. Od sada ga i poznajete i vidjeli ste ga.«
Kaže mu Filip: »Gospodine, pokaži nam Oca i dosta nam je!«
Nato će mu Isus: »Filipe, toliko sam vremena s vama i još me ne poznaš? Tko je vidio mene, vidio je i Oca. Kako ti onda kažeš: ‘Pokaži nam Oca’? Ne vjeruješ li da sam ja u Ocu i Otac u meni? Riječi koje vam govorim, od sebe ne govorim: Otac koji prebiva u meni čini djela svoja.
Vjerujte mi: ja sam u Ocu i Otac u meni. Ako ne inače, zbog samih djela vjerujte. Zaista, zaista, kažem vam: Tko vjeruje u mene, činit će djela koja ja činim; i veća će od njih činiti jer ja odlazim Ocu. I što god zaištete u moje ime, učinit ću, da se proslavi Otac u Sinu. Ako me što zaištete u moje ime, učinit ću.«
Apostol Filip igra značajnu ulogu u Ivanovu Evanđelju. Rodom je iz Petrova i Andrijina mjesta, iz Betsaide. Vjerojatno je bio iz kruga Ivanovih učenika. Pronaći ćemo ga u drugom poglavlju Ivanova Evanđelja kako ga Isus jednostavno poziva i on se smjesta, bez imalo oklijevanja, odziva. Ništa se više tom zgodom ne govori o Filipu, ni što je Isusu odgovorio niti kako se ponašao. Njega je Isus jednostavno otkrio, našao, pozvao. I to je dovoljno. Odsada je on Isusov učenik. Isus poziva u službu, da učenici budu s njime, ali i da promatraju njegovu slavu.
Ta novina stanja u kome se Filip nalazi otkriva se već na sljedećem koraku. On je učenik i poziva novoga učenika, da se pridruži njemu, a onda i Isusu. Nalazi vjerojatno svoga prijatelja ili poznanika Natanaela, upravo kao što je prethodno Andrija pronašao brata Šimuna komu Isus daje novo ime – Petar, Kefa. Ovdje kao da imamo zakonitost poziva. Koga je Isus pozvao, pronašao, postaje tražiteljem, on traži novoga učenika. Pozvani postaje pozivatelj.
Andrija će reći Šimunu: „Našli smo Mesiju!” – dok Filip govori malo opširnije, vjerojatno zbog činjenice da je Natanael bio upućen u Pisma: „Našli smo onoga o kome su pisali Mojsije i Proroci, Isusa, sina Josipova iz Nazareta!” Nakon Natanaelovih prigovora, zar bilo šta dobra može doći iz Nazareta, Filip jednostavno odgovara: „Dođi, vidi!” To mu je bio jedini dokaz. Rabi istu riječ koju je Isus upotrijebio kad je pozvao Andriju i Ivana. Učinak je isti. Učenik ima istu ovlast kao i Učitelj. “Tko vas sluša, mene sluša!” (Lk 10, 16).
Jakov je prozvan Gospodnjim bratom. Bio je bliži Isusov rođak. Vodio jeruzalemsku Crkvu, bio njezin stup. Ostavio nam jedan spis, po svome sadržaju najsličniji evanđeljima. Podnio mučeničku smrt početkom sedmoga desetljeća prvoga stoljeća nakon Krista. Danas grčki jeruzalemski patrijarh za sebe tvrdi da vuče apostolsko naslijeđe od samoga Jakova apostola.
“Doista, ti nisi Bog skriveni!” Tako možemo i smijemo uzviknuti mi, kršćani, koji vjerujemo u Isusa Krista. Ono što je Isus rekao Filipu, govori i nama, govori svim ljudima, svim naraštajima: Doista, na Isusovu licu vidimo Božje lice. On je sama slovnica našega Boga, na njemu se orisava Božje lice, sami lik našega Boga. Isus je imago Dei, on je otisak Božjega bića i biti. U njemu je Bog stupio jednom zauvijek među ljude. Ne moramo više tapkati u mjestu, pokušavati dovinuti se do Boga svojim umovanjem. Bog nam dolazi u susret u Isusu Kristu. To je ta neponovljivost kršćanske Radosne poruke.
Čujemo odlomak Isusova govora u dvorani Posljednje večere. „Tko je vidio mene vidio, je i Oca“, Filipe! Jedno nam mora biti jasno, nema teologije bez kristologije, nema kristologije bez teologije. Nema spoznaje Boga bez spoznaje Isusa Krista, nema spoznaje Isusa Krista bez spoznaje Boga. Isus jasno veli: „Nitko ne može Ocu osim po meni!” Smisao Isusova dolaska jest objava Oca. Trenutak spoznaje Oca i Sina jest tu. Ne negdje u budućnosti. Ovdje se uzbiljuje. Spasenje jest u sadašnjosti. Nema izravnih objava Boga kako priželjkuju mistici. Samo po Isusu i u Isusu.
U Isusovim riječima i djelima govori i čini sami Bog. Bog je dao Isus svu punomoć. Vrijedi i obrat: Jedino Isus donosi objavu Boga. Bog je njega ovjerovio, dao mu svu ovlast, punomoć. To je tajna objave Božje u Isusu. „Pokaži nam Oca i dosta nam je!” – traži Filip. Isus im očituje Očeva djela, Isus im govori Očeve riječi. On govori i čini samo ono što vidi da čini Otac (usp. Iv 5,19). On je savršena slika Boga živoga, odraz njegova bića, otisak njegove biti, kako čitamo u Poslanicama Kološanima i Hebrejima.
On nosi u sebi Očevu sliku. Na nama je zagledati se u tu sliku, u to lice. Otvorenih očiju. I bit ćemo preobraženi u istu sliku – lik Gospodnji, ‘u slavu sve veću i veću, snagom Duha Gospodnjega’ (usp. 2 Kor 3,18). Čovjek postaje, čovjeka oblikuje ono što ima u svojim očima, što gleda. ‘Svojim idolima postaju slični oni koji ih napraviše’, reći će psalmist (Ps 115). A tko ima Isusa u očima, postaje sličan Isusu, a preko Isusa Bogu.
Tko vidi mene, vidi i Oca. Nije taj Bog više nekakav strašni gromovnik, nema Zeusove ni Jupiterove poteze i osobine, nego je to Bog koji ljubi, koji prihvaća, koji se očituje malenima, slabima, nemoćnima, djeci. Nije to Bog nacionalne isključivosti, samo za Židove, nego je to Otac svih ljudi. Ovdje kao da odzvanja riječ iz Matejeva Evanđelja: Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje (Mt 11,25). Bog kao otac i majka. Tko samo pogleda i tko se zadubi u Isusa, doživjet će upravo to, kako je Bog očinski i majčinski nastrojen prema čovjeku. On je onaj nevidljivi zaslon prema kojemu Isus djeluje. Ljudi su doživljavali upravo u Isusovoj osobi oslobođenje, rasterećenje, novi dašak života. Nestajalo je straha. Tko u sebe upije tu Isusovu značajku, te Isusove stavove povjerenja, ljubavi, izručenosti, činit će silna djela, činit će djela koja je Isus činio, pa čak i veća od Isusovih.
I ta čovjekova kristolikost i bogolikost osposobljava nas da činimo djela koja je i Isus činio. Kad ode u svoju slavu i svoje jedinstvo s Ocem, iz te savršene božanske punine, jedinstva Oca i Sina, on će osposobljavati svoje učenike za djela koja će činiti njegovi učenici. Ne kaže Isus koja su to konkretno djela. Ali iz drugih evanđelja znamo za znakove, čudesa, govor u jezicima, izgon nečistih sila, ovlast propovijedanja Evanđelja svemu stvorenju (usp. završetak Markova Evanđelja – Mk 16).
Dovoljno je samo okrenuti nekoliko listova u Novome zavjetu, skrenuti pozornost na Djela apostolska, pa ćemo vidjeti koja su sve čudesna znamenja činili apostoli u Isusovo ime, i Petar, i Ivan, pogotovo Pavao, ali i ostali navjestitelji Radosne vijesti. Bijaše dovoljno samo da Petrova sjena padne na nekoga bolesnika i ozdravljao bi, ili pak one zgode s Pavlom u Efezu, gdje su ljudi svojim rupčićima i ubrusima dodirivali Pavla i ozdravljali su. Oni su živjeli iz Kristove snage i Duha i zato su mogli prenositi tu snagu na one koje su susretali.
U Pavla ćemo redovito pronaći upravo tu snažnu protežnicu. On se ne ustručava govoriti što je to sve Krist po njemu činio, snagom Duha i čudesa (Rim 15), on redovito govori o iskustvu Duha i vjere u zajednicama, što je samo nastavak Isusova djela u Duhu Svetome, u Kristovoj Crkvi, nakon Duhova. Tu se zbiva život, događa punina života. Tko vidi mene, vidi Oca, govori Isus. Ja sam put, istina i život.
Fra Tomislav Pervan/Radipostaja Mir Međugorje