Foto:Radiopostaja Mir Međugorje
Mk 16,15-20
Isus se ukaza jedanaestorici i reče im: »Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju. Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se, a tko ne uzvjeruje, osudit će se. A ovi će znakovi pratiti one koji uzvjeruju: u ime će moje izganjati zloduhe, novim će jezicima zboriti, zmije uzimati; i popiju li što smrtonosno, ne, neće im nauditi; na nemoćnike će ruke polagati, i bit će im dobro.«
I Gospodin Isus, pošto im to reče, bude uzet na nebo i sjede zdesna Bogu.
Oni pak odoše i propovijedahu posvuda, a Gospodin surađivaše i utvrđivaše riječ popratnim znakovima.
Čuli smo završetak Markova Evanđelja. Isus se oprašta od svojih da bi ostao s njima u snazi Duha. Makar je u nebesima, on je sa svojima, nevidljiv. I djeluje snagom Duha u svojim učenicima te onima koji budu na njihovu riječ (po)vjerovali. Njihova djela, njihova riječ i popratni znakovi bjelodani su dokaz kako je Isus s njima, da je Isus uskrsnuo, kako je on s desne strane Božje. Izostanu li vidljivi znakovi, nema ni pravoga svjedočanstva za Isusa. Sve se onda svodi na ideologiju i propagandu.
Božja objava nije skup istina u koje bismo mi vjernici-kršćani trebali vjerovati, nego je ona dijalog, razgovor, dvo-govor Boga i čovjeka ostvaren u Isusu Kristu. Stoga se na današnji dan ne treba pitati gdje je Isus, nego, tko je to Isus za mene, za nas, za cijeli svijet te koja je moja uloga u Isusovu djelu u svijetu. Što bi to on htio s mojim, s tvojim životom?
I jasno je jedno: Jest, naša domovina jest na nebesima, ali je ova zemlja naše polje rada. Treba učiniti ovu zemlju perivojem. Anđeli su pitali učenike nakon Isusova uzašašća, zašto „bulje“, zašto „zure“ u nebo? Na posao! Nema oklijevanja. Treba moliti za snagu Duha. Treba je obrađivati, evangelizirati, kultivirati. Navijestiti Radosnu vijest svakomu stvorenju. Upravo pre ma primjeru jednoga Franje koji je propovijedao također i pticama, ali i ribama i žabama. Ne gledati u nebesa, ne zanositi se titanskim projektima, nego kultivirati ovaj božanski perivoj, upravo kao što su to činili redovnici, monasi. Stvoriti kutak neba na zemlji, u samostanu, u opatijama. Slika toga su perivoji, vrtovi zasađeni cvijećem, gdje raste i sazrijeva i predivno voće.
Današnji nam dan skreće pozornost i oči s neba na našu zemlju. Kraljevstvo Božje nije nad oblacima, u nebesima, nego treba i očekuje svoje ozbiljenje, realizaciju ovdje na zemlji. Učenici trebaju kao Isusovi svjedoci krenuti u misije, do kraja svijeta i zemlje, okupljati ljude u novu zajednicu Kristovih otkupljenika, preobraženika. Božje kraljevstvo treba ovdje imati vidljive obrise, svoj prostor.
Kraljevstvo Božje nosi sa sobom i u sebi gradivo ove zemlje, a ne samo apstraktne misli i ideje. Svijet treba biti preobražen, pretvoren u novo, upravo kao euharistijski kruh. Ta se preobrazba, pre-tvorba događa na Duhove, započinje vidljivo i nastavlja se kroz cijelu povijest. Svi smo pozvani surađivati u tome djelu kao krštenici i pomazanici Gospodnji. Ne gledati, ne zuriti u nebo, nego učiniti zemlju ponovno obitavalištem za čovjeka, u miru i skladu.
Isus se ne ukazuje na kraju svim svojim učenicima nego izabranoj Jedanaestorici. Juda je otpao. Ne očituje se cijelom svijetu, pa ni onim stotinama koji su mu ostali do kraja vjerni. Zacijelo je imao nakon uskrsnuća više sljedbenika od ovih izbranih. Ukazuje se njime i oprašta se od njih kao srčike novoga Božjega naroda. Isusa ne možemo više gledati, vidjeti, ali vidimo one koje je on ovjerovio, poslao, osposobio, koji su ga slijedili. Oni nam mogu biti čvrsto uporište.
I ta su jedanaestorica mješovita skupina. U Galileji su. Dvanaesti nedostaje, on ga je izdao, i objesio se. Jedan pak drugi, onaj glasnogovornik, ga je triput sramotno zatajio, da ga uopće poznaje, da je bio s njime. Do kraja zanijekao, da ga uopće kao osobu zna. Niječući Isusa zanijekao je sebe kao osobu, svoj osobni identitet, jer je s Isusom proveo pune tri godine. Križajući Isusa iz svoga života prekrižio je sebe samoga.
Isus veli svojima na rastanku kako mu je dana sva vlast nebeska i zemaljska. Današnji je blagdan ujedno i anticipacija, predznak onoga što slavimo kad slavimo Krista kao Kralja svega stvorenoga. Kristu služiti u konačnici znači kraljevati. Da bi učenik bio poslan, mora drugovati i boraviti s Gospodinom. Mora biti u njegovoj školi. Mora biti poučavan, kršten njegovim Duhom, zahvaćen njegovom osobom. Otac šalje Sina, Sin i Otac šalju Duha, dok Duh i Sin šalju nas, šalju Crkvu da bude svjedokom njegova djela u svijetu. Tu je temelj misija svakoga od nas. Svi smo na svoj način pozvani misionirati, evangelizirati, jednostavnim riječima donositi Isusa Krista u svijet. To je ono što nas mora usrećivati.
Isusove završne riječi u Djelima apostolskim, prije uzašašća, ne govore ni o kakvu rajskom stanju na ovoj zemlji, nego je to jedan veliki, današnjim rječnikom kazano, akcijski plan koji je zacijelo ulijevao pomalo strah u kosti učenicima.
Cijela zemlja kao misijsko područje, sav svijet kao polje rada. Nismo li time odveć izazvani i preopterećeni? Mislili su, napokon, evo za nas neba na zemlji, evo za nas ministarskih mjesta i fotelja. Kadli: Bit ćete moji svjedoci do kraja svijeta i vijeka! Tko želi u nebo, mora najprije, kao Isus, k zemlji, siromasima, nevoljnicima, potrebitima. Mora naviještati. Živjeti kao što je Isus živio. Ponizno, samozatajno, siromašno, kao Isus u Nazaretu. Tko se jednom susreo s Isusom, tom najsretnijom pojavom koja je hodila ovom zemljom, i nehotice osjeća potrebu slijediti ga u svemu, dijeliti sve Isusovo. I prenositi sreću koja se razlijeva iz Isusa. Kao toliki svetci, imenovani i bezimeni.
Da, biti na zemlji očiju uprtih u nebo, ali raditi i pretvarati zemlju u edenski vrt. Nismo zatočenici ove zemlje otkako je Isus pokazao put u nebo. Ondje nas on očekuje. Kristovo je uzašašće naš životni program. Program koji moramo prihvatiti i odjelotvoriti. Raditi nesebično upravo kao što je to činio sam Gospodin Isus. On je došao ispuniti Očev plan. I ispunio ga je do kraja. Na nama je nastaviti to njegovo djelo, nastavljati ga do kraja svijeta i vremena. Isus nam je i tu uzor.
On svojom moći ne prisiljava, ne podvrgava, ne zarobljuje, nego nam nudi i ostavlja krajnju i savršenu slobodu. Isus nas samo u svojoj moći moli, poziva, u savršenoj slobodi. Svakome od nas veli kako smo do kraja slobodi staviti se njemu na raspolaganje, surađivati s njime u djelu spasavanja. Ako želiš, možeš se uključiti, možemo se zajednički uključiti u ovo djelo preobrazbe svijeta. Ne trebamo se bojati iskoraka i hoda za Isusom. Ništa ne ćemo izgubiti, naprotiv sve dobivamo.
Jedno je jasno: Mi Boga trebamo. Ali isto tako i Bog treba nas, mene i tebe. Zar bi nas bilo da nas Bog ne treba? Njemu u njegovu djelu nitko nije suvišan, nitko nepotreban. Sve nas treba, ma kako maleni mi bili i ma kako se malenima činili, sebi i drugima. Ti si njegova (za)misao!
UZAŠAŠĆE GOSPODINOVO: SPASOVO
I odlomak iz Djela kao i završetak Markova evanđelja jasno nam govore koja je uloga učenika u Kristovu djelu. Obećanje, nalog, misioniranje, evangelizacija. Svjedočenje za Božje djelo ostvareno u Isusu Kristu. Duhovi će podariti pravu snagu za svjedočenje, a Duh će isto tako uvesti učenike u prave dosege i protege Isusova djela, za što apostol moli u odlomku Poslanice Efežanima koji ćemo čuti. Duh mudrosti i objave, pravog uvida u Isusovu osobu.
Jer Objava nije skup istina objavljenih, spuštenih na ovu zemlju, nego je ona Božje stupanje u dijalog, razgovor sa stvorenjem, s čovjekom. Cjelovitost objave dana je u Isusu Kristu, i na svakom je naraštaju, na svakom je vjerniku da dosiže i doviđa njega, koji ispunja Svemir, koji je Glava svemu.
Današnji blagdan nosi u sebi značajku mirnoće, smirenosti. Nema dramatike Velikog tjedna ili uskrsnih susreta, ukazivanja. Simbolika blagdana je snažna, ali nas slike ne smiju zavesti da se pitamo, gdje bi to Isus danas bio, te gdje je to raj, njegovo kraljevstvo. Za nas je daleko važnije zapitati se, ne toliko gdje je Isus, nego tko je to Isus za mene, za nas, za cijeli svijet. Koja je njegova uloga, i što je on htio sa svojim životom. Svojim posljednjim naputcima apostolima želi reći kako je njihovo polje rada ova zemlja. Njezino očovječenje, njezi-no pobožanstvenjenje. U neznatnostima i sićušnosti ljudske egzistencije počiva jezgra besmrtnosti, vječnosti, raja. Svaki čovjek ima pred Bogom neprocjenjivu vrijednost.
Ne gledati u nebesa, ne zanositi se prometejskim ili titanskim planovima. Cjelokupni Isusov život je u ljudskim poimanjima život anti-junaka, anti-heroja. I njegova poruka je anti-poruka uobičajenim našim pojmovanjima i kategorijama te onim što ljudi žele učiniti u svijetu. Život je to poniznosti, umiranja, da(ri)vanja, ljubavi, praštanja, razumijevanja. Ne može se to podvesti ni pod kategorije antičke, helenističke, grčko-rimske, ni humanističke, ni iz vremena renesanse, ni suvremenog nad-čovjeka.
Isus nam veli da moramo biti s objema nogama na tlu zbilje, realnosti, da u svome kratkom, neupadnom životu moramo prevaliti put iz neživota u život, otuđenja u slobodu, od bilo kakve navezanosti ili robovanja u dostojanstvo vlastite osobnosti. Potrebno je dovesti svoj život u red, a to je moguće samo onda, ako se taj život oko nečega usredišti, ako ima svoju osovinu, poput kotača, ako ima svoje uporište koje omogućuje da čovjek nikomu i ničemu ne robuje, nego da mu sve služi, kako to bijaše u Božjoj zamisli s prvim Adamom.
Današnji dan nam ujedno rječito zbori gdje je naša prava Domovina. Napokon znamo kamo i komu pripadamo, gdje je zavičaj, i za što se na kraju isplati jedino živjeti. I tko je Gospodin i Gospodar. Današnji je blagdan ujedno i anticipacija onog dana koji slavimo na kraju crkvene godine: Krista Kralja svega. Na nama je otkriti kolika je sreća biti s njime, njemu služiti, za njim ići, pod njegovom zastavom.
Tko za njim ide, tko ga slijedi, osposobljen je činiti ono što je on činio: Oslobađati svijet od demonskih sila, stupati u komunikaciju, dijalog s ljudima, govoriti pravim uvjerljivim rječnikom i jezikom, stvarati zajedništvo kojemu je Isus sam u Duhu istinska spona. On omogućuje prihvatiti čovjeka, zapravo sve ljude, i tobože zle, naopake, „otrovane“, nad svima širiti ruke u znak molitve i blagoslova. A veliki Gandhi poručuje svojim prijateljima misionarima: „Bog nije samo prije 1900 godina nosio križ. On ga nosi i danas. I danomice umire na njemu i danomice uskrsava od mrtvih. Preslaba je to utjeha za svijet ako bi zavisio od Boga koji je prije 2000 godina umro. Ne naviještajte Boga povijesti, nego očitujte svojim životom da danas taj Bog u vama živi“.
Treba li nam jasniji ‘statement’ za naš kršćanski život i poslanje od riječi ovoga velikog nekršćanskog sveca i mučenika i u današnje doba? I zato kršćanstvo ne trpi velikih riječi, govornika koji se ponašaju kao na predizbornim skupovima, obećavajući brda i doline, prosipajući prazne i neobvezatne fraze i formule. Samo životno svjedočanstvo djeluje vjerodostojno.
Fra Tomislav Pervan/Radiopostaja Mir Međugorje