Foto:Radiopostaja Mir Međugorje
Iv 17, 11b-19
Isus podiže oči k nebu i pomoli se: »Oče sveti, sačuvaj ih u svom imenu koje si mi dao: da budu jedno kao i mi. Dok sam ja bio s njima, ja sam ih čuvao u tvom imenu, njih koje si mi dao; i štitio ih, te nijedan od njih ne propade osim sina propasti, da se Pismo ispuni. A sada k tebi idem i ovo govorim u svijetu da imaju puninu moje radosti u sebi. Ja sam im predao tvoju riječ, a svijet ih zamrzi jer nisu od svijeta kao što ni ja nisam od svijeta.
Ne molim te da ih uzmeš sa svijeta, nego da ih očuvaš od Zloga. Oni nisu od svijeta kao što ni ja nisam od svijeta. Posveti ih u istini: tvoja je riječ istina. Kao što ti mene posla u svijet, tako i ja poslah njih u svijet. I za njih posvećujem samog sebe da i oni budu posvećeni u istini.«
Isus je ispunio svoje poslanje, svoju životnu zadaću. Sa zahvalnošću gleda na učinjeno. Božje djelo u njemu plodi novim životom. Ako i jest možda izgledalo da je odveć oporbe glede Isusa i njegova nastupa i misije, u završnoj „Velikosvećeničkoj molitvi“ (Iv 17) on sa zahvalnošću gleda retrospektivno i prospektivno na ono što mu je Otac povjerio i što njegovo djelo čeka u svijetu. Odlučujući plod njegova spasenjskog, mesijanskog poslanja jest stvaranje zajednice vjernika, Crkve (usp. čitanje iz Djela apostolskih), gdje se za razlučbu glede imenovanja novog apostola namjesto otpadnika Jude navodi kriterij: biti u najbližoj Isusovoj blizini, kroz sve vrijeme otkako je Isus Gospodin bio među nama te biti svjedokom njegova uskrsnuća (usp. r.21.22).
Isus zahvalno gleda na ono što je učinio. Objavio je Oca i Očevo ime svojima. Bog nije više nepoznanica, on ima Ime. On je Otac. Postoje imena koja nam lako i radosno dolaze na usta i silaze s usta. Često mislimo na imena onih do kojih nam je stalo, onih koji nam nešto znače, osoba s kojima dijelimo svoje živote, koje imaju važno mjesto u našim srcima. Svako ime budi sjećanja i nosi priče o sudbini, patnji, povjerenju i nadi. Ime koje je poznato samo u čovjekovoj nutrini, koje se možda izgovara potiho i suzdržano, ime koje predstavlja čovjekovu sreću; za nešto što ne voli otkrivati; nešto što čovjekovu životu daje drukčiji smjer. Ime – možemo reći – krije tajnu koja se može otkriti samo u najužem ozračju povjerenja. Pa tako i Božje Ime.
Kad se Isus osvrne na vrijeme koje je proveo sa svojim učenicima, ono što se dogodilo sažima u rečenici: “Objavio sam im tvoje Ime” (Ivan 17,6). Božje ime bilo je ispunjeno novim sadržajem i snagom za one koji su dijelili Isusov život. Za njih je ime u kojem se Isus pojavljuje povezano s događajima punim uzbuđenja i iznenađenja te izgledom na budućnost ispunjenu nadom.
Isusova riječ, u kojoj se zrcali i sjaji samo Božje ime, toliko je bila snažna da je učenike izbacila iz njihove životne kolotečine. Rezultat je poznat: potreseni i sretni ostavljaju sve i idu za Isusom (usp. Lk 5,1-11). Isusova riječ snažno je prodrla u njihove živote. I time počinje nešto što se u njima nikada ne će završiti. Ime Božje isprepleteno je s njihovom osobnom sudbinom. Ono što svakodnevno doživljavaju s Isusom, brojni susreti, njegovi iznenađujući postupci u bezizlaznim situacijama, njegovi uvjerljivi govori, ljudi koji slušaju satima, otvara svoju nutrinu njegovu svjetlu. A to je obilježeno neprekinutom, apsolutnom dobrotom koju Isus doživljava u svom kontaktu s Bogom. Isus je opipljiva dobrota koja je nadohvat ruke za njihova druženja s njime.
Božje ime počinje sjati kroz Isusa. Kroz Isusa je Božje ime preoblikovano. Ono nije više: Ti trebaš! Ti moraš! Bit ćeš kažnjen!, nego: Ti smiješ! Ti možeš! …živjeti, rasti, cvjetati, donositi plodove, očekivati životnu žetvu. Moć za to dolazi od Isusa. Isus je jamac te plodotvornosti. Oca nebeskoga on jednostavno naziva „Abba!“ – Tata – Tatice!
Naš je odnos prema vlastitom ocu nerijetko ambivalentan pa stoga smo u strahu zvati Boga Ocem, s uvjerenjem, predanošću i povjerenjem. Iskustvo vlastitoga oca priječi nas zvati Boga kao Isus: Tata! Isus naziva svoga Oca apsolutnom dobrotom koju je očitovao u svojim slikama i prispodobama. Stoga nam Isus poručuje da se ne bojimo govori o Bogu kao Ocu, kao onome koji svakoga od nas želi i ljubi, koji izgovara da našoj sreći, koji stoji iznad svega što nas tišti i tlači.
Kad Isus napušta svoje prijatelje i kad se u njima pojavi tuga i strah, on ih sve stavlja pod zaštitu ove apsolutne dobrote. „Čuvaj ih u svom Imenu!” (Iv 17,11) Isusova je molitva za njih. Trebali bi se sjećati svega što se već dogodilo u njegovoj prisutnosti kada je ime Božje otkriveno, svih divnih stvari koje su im se dogodile, jer im Isus jamči da su njihova imena zapisana na nebu (Lk 10,20).
Isus ponavlja tu temeljnu izjavu u času svog odlaska. Trebaju imati njegovu radost u potpunosti (usp. Iv 17,13). To znači da se ne moraju bojati budućnosti ili pitanja što će biti dalje bez njega. To može biti korak prema čudu Duhova-Pedesetnice kad postaje moguć novi način gledanja, slušanja, govora i svjedočenja. To je trenutak kada učimo iznova izgovarati u Isusovo ime Božje ime te imena voljenih osoba.
Na tome svjedočanstvu počiva cjelokupna vjera Crkve i sve što je kroz cijelu potonju povijest te zajednice u njoj dobrim plodilo. A pod kraj istoga stoljeća Ivan u svojoj poslanici navodi istu misao glede našeg zajedništva s Bogom i međusobno. Zajedništvo nije plod umovanja, raspoloženja, niti se temelji na izvanrednim, čudesnim događajima. Ono se temelji na vjeri u Isusa i ljubavi prema bližnjemu.
Isus nije požnjeo samo neuspjehe u svom djelovanju. Ostala je najvjernija jezgrenica koja kasnije tvori nositelje Objave. I što se tiče vjere ne postoji bitna razlika između učenika „iz prve i iz druge ruke“ (Kierkegaard). Crkva nije nikakva ljudska rukotvorina, nego Božja ponuda svijetu. Isto tako i vjera. Ona je dar. Svoju opstojnost i danas zahvaljuje Crkva Isusu i njegovoj riječi. Zajednica je Isusova svojina i Isusovo djelo u svijetu.
Ta zajednica nije pošteđena protimbi, napadaja Zloga. Kao što je Juda bio izložen Napasniku, isto će i zajednica morati suočiti se nevjerom, laži, mržnjom, svim onim problemima koje pred nju stavlja Svijet. Njezino najsnažnije sredstvo je Istina, Riječ Istine. Ta istina nije teoretsko znanje, nego praktično, iskustveno znanje, stečeno kroz trajno ophođenje s Gospodinom (usp. Iv 8,31 sl.).
Isusov je nalog jasan: Učenici moraju biti živo očitovanje onoga života koji vlada u odnosu Oca i Sina u Duhu Svetome. Oni moraju premostiti sve bezdane i provalije, sva prokletstva koja sa sobom nosi ljudski život na ovoj zemlji. Već je jedan Job prokleo dan svog rođenja. Koliki su kroz povijest prosvjedovali upravo zbog toga što su došli na ovaj svijet, što su uopće živjeli?! Kao očiti primjer koji može poslužiti za bezbroj sličnih, navedimo samo nekoliko misli koje je, za mnoge najsnažniji kršćanin svoga doba, Kierkegaard ostavio: „Moj je život na granici mogućeg. Gadim se nad svojim bivovanjem. Bez ikakva je okusa. Bez začina, soli, smisla… Zabadam prst u zemlju da bih pomirisao u kojoj sam to zemlji. Zabadam prst u bivovanje. I po čemu miriše, čime zaudara? Ni po čemu! Gdje sam to ja? I što to znači: svijet? Što znači ta riječ? Tko me to stavio u ovaj cjelinski sklop i jednostavno ostavio? Tko sam zapravo ja?“
U takvoj bezizlaznosti i bespomoćnosti potrebno je navijestiti riječ spasenja, riječ Evanđelja. Svijet s pravom očekuje osloboditeljsku riječ koja zacjeljuje rane, pukotine, besmisao pukog bivovanja, koja otvara prozore u vječnost te podaruje iznovice ljubav i volju za životom. Potrebno je iznovice zapaliti luč vjere i nade. One Gospodinove dirljive riječi i molitve u Ivanovu 17. poglavlju nisu puke fraze ili krilatice, izljev nekakve sentimentalnosti na rastanku, nego jasni i trijezni pogled u budućnost. Veličanstvena vizija, silno polje rada te toliki koji će na „riječ učenika“ povjerovati.
A povjerovat će samo onda ako učenik crpe snagu iz Tajne, ako se napaja snagom i ljubavlju na Učiteljevu srcu. Jer svaka odnosno bilo koja zauzetost oko Gospodinova djela u svijetu imat će samo onda uspjeha ako proizlazi iz pronađenog vlastitog središta. To pak središte za sve kršćane može biti samo Učitelj, Gospodin sam. Jer kad se učenik susretne s Učiteljem, tada on ne može ne govoriti, ne zračiti, ne misionirati. Onda je to jasni postulat i imperativ komu se nemoguće oduprijeti.
Fra Tomislav Pervan/Radiopostaja Mir Međugorje