Foto:Radiopostaja Mir Međugorje
Iv 16,29-33
Rekoše učenici Isusu: »Evo, sad otvoreno zboriš i nikakvom se poredbom ne služiš. Sada znamo da sve znaš i ne treba da te tko pita. Stoga vjerujemo da si izišao od Boga.«
Odgovori im Isus: »Sada vjerujete? Evo dolazi čas i već je došao: raspršit ćete se svaki na svoju stranu i mene ostaviti sama. No ja nisam sâm jer Otac je sa mnom. To vam rekoh da u meni mir imate. U svijetu imate muku, ali hrabri budite — ja sam pobijedio svijet!«
Gospodin se od svojih oprašta. U četiri kratka izričaja Isus govori o svome božanskom podrijetlu, svome poslanju, ispunjenju svoga poslanja te o stavu i ponašanju učenika. Učenici spontano pristaju uz Isusove riječi. Ali je njihova vjera još uvijek nestalna, kolebljiva.
Oni su odveć samouvjereni u sebe i svoju postojanost. Prethodno je Isus suočio Petra, koji se ‘prsio’ svojom vjernošću Gospodinu do same smrti, s neminovnom trokratnom izdajom još te iste noći, prije nego se oglasi pijetao. Isto tako suočava on i u ovom trenutku i sve ostale svoje učenike, njihovu uvjerenost i samouvjerenost, njihovu sigurnost, s činjenicom skorašnjega raspršivanja. Svi će se oni razbježati, njega ostaviti, on ostaje sam samcat. Ali nije sam. Otac je s njime. Nije isto biti sam i usamljen, odnosno usamljenost.
Neposredno prije ovoga Isus im je rekao kako oni, učenici, vjeruju da je on izišao od Oca. Kao da time preduhitruje, anticipira ono što će nakon uskrsnuća izreći Toma. Ali u trenutku kušnje oni će se ponijeti kukavički. Razbježat će se svatko na svoju stranu. Učenici će tražiti svoju osobnu sigurnost, a Učitelja će ostaviti sama. On pak nije sam. Jedinstvo Oca i Poslanika doživjet će svoj vrhunac, svoj klimaks u trenutku Isusove smrti na križu.
Učenici će imati u svijetu tjeskobu i strah. Vjera nikada nije dobrodošla u svijetu. Nikad se istinski vjernik ne će osjećati kod kuće u svijetu. Uvijek je on tu stranac, u tjeskobi, uvijek je na optuženičkoj klupi. Vjera kao vezivanje uz Boga i nevjera kao vezivanje uz protubožne sile uvijek se odnose antagonistički, neprijateljski, kao protivnici, u dva tabora.
Unatoč slabosti, nevolji i progonima učenici će biti u svijetu nadmoćniji od svojih protivnika. Oni su prividno skupina gubitnika, ali pogledom uprtim u Isusa oni pobjeđuju svijet. Isusova sramotna smrt na križu, njegova muka istodobno su i pobjeda i slavodobiće, jer je to trenutak Isusove proslave, Isusova ulaska u konačnu slavu.
Zlo i Zli uglavnom se i većinom služe strahom. Strah bijaše sredstvo svih totalitarnih režima. Utjerati, ugoniti ljudima strah. Strah od samoga sebe, strah od vlastite rodbine i ukućana, strah od radnih kolega. U komunizmu nitko ne bijaše nikomu prijatelj, svatko se svakoga bojao, bijaše to režim straha i nepovjerenja, doušništva, svatko se plašio za svoje mjesto i prividnu slobodu. Djeca su prokazivala svoje roditelje zbog nekih viših, komunističkih ideala. Na strahu počiva moć, počiva kraljevstvo zla i Zloga. Zli povećava strah svim sredstvima. O tome govore primjerice svi ruski disidenti, pa i danas utamničenici u diktatorskim režimima i državama.
Postoji zapanjujuća sličnost između komunističkih metoda i metoda koje primjenjuje đavao u svojim napastovanjima. Naime, i đavao, ali i istražni policajci znaju iskoristiti na krajnje podmukao način čovjekove slabosti, oni imaju đavolsko osjetilo za zlo u čovjeku. Njihov život temelji se na iskorištavanju čovjekovih prizemnih nagona, slabosti ili osjećaja, straha, zavisti, taštine, nepovjerenja. Oni kušaju osobu ili žrtvu iznutra rastočiti, sijući strah i nepovjerenje. Međutim, treba imati na umu početni redak prvoga psalma: „Blago čovjeku koji ne slijedi savjeta opakih, ne sjeda u društvu bezakonika“.
Isus svoje sokoli da ne gube srčanosti ni pouzdanja. Razlog za to nije u nekakvu stoičkome stavu spram nevolja u svijetu, nego u osobnom odnosu i pouzdanju u onu silu koja se nalazi na zaslonu svih naših životnih uspona i padova. Na kraju njemu imamo zahvaliti svoju egzistenciju na ovome svijetu. Samo čvrsta vjera može preživjeti i uliti dovoljno snage za opiranje strahu.
Sve se odvija u ovome trenutku, u egzistencijalnoj opredijeljenosti između dva pola. Svi se nalazimo pred alternativom, vjerovati ili ne, usidriti se u Isusu ili u sigurnosnim silama ovoga svijeta, biti od onoga ili ovoga svijeta. Živjeti iz povjerenja u Oca ili provoditi život u strahu.
Sve slike i prizori u kojima se prema Ivanovu Evanđelju opisuje osoba i djelo te život Isusa Krista zgušnjavaju se neuvijeno u ovu jedinstvenu rečenicu: U svijetu imate strah. Ali, ne se bojte, ja sam pobijedio svijet. Sjetimo se straha učenika kad je Isus hodio po vodi, ili kad su bili smrtno ugroženi od neprijateljskih Židova, ili kad bude Isus uhićen, čega će biti svjedocima.
Sav život u svijetu jest zapravo život u strahu i brizi, i nitko nema drugoga sredstva, nego se prepustiti ili utjecati tolikim osiguravajućim kućama i društvima, tolikim nadzornim i zaštitnim kamerama ili zaštitarima. Sve to služi nadvladavanju straha, sve je to u konačnici jedan trajni grč i trajna borba.
Tek kad se čovjek povjeri Onomu odozgor, kako je Isus rekao u razgovoru s Nikodemom (3,1-13), moguće je ukloniti strah svijeta i strah od svijeta. Pa i strah od svake pandemije i virusa koji znaju blokirati svijet.
Kad se čovjek opre strahu, kad svoje srce usidri u Bogu, u Kristovu miru, tada strah nema šanse. Treba se oprijeti Kristovim Duhom i spast će okovi straha, prokletstva, grijeha. Samo onaj tko je u Kristu našao mir, može se usprotiviti demonu straha.
Svijet treba i čeka te i takve neustrašive svjedoke Isusa Krista. Čega se još bojati? U smrti idemo k njemu. Vidjet ćemo ga ondje u slavi, licem u lice. U smrti ćemo pobijediti svijet straha. – Gospodin je pastir moj, koga da se bojim? Pred kime da strepim? – On me izvodi na obilne, sočne pašnjake.
Fra Tomislav Pervan/Radiopostaja Mir Međugorje