Foto:Radiopostaja Mir Međugorje
Iv 20,19-23
I uvečer toga istog dana, prvog u tjednu, dok su učenici u strahu od Židova bili zatvorili vrata, dođe Isus, stane u sredinu i reče im: »Mir vama!« To rekavši, pokaza im svoje ruke i bok. I obradovaše se učenici vidjevši Gospodina.
Isus im stoga ponovno reče: »Mir vama! Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas.«
To rekavši, dahne u njih i kaže im: »Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im.«
Jedan se suvremeni kritički istražitelj Isusove pojave, djelovanja, života, smrti i učinaka poslije Isusove smrti o Isusu zaključno ovako izjasnio: “Ovaj prorok koji je u najboljem slučaju mogao pobuditi neobičnost, radoznalost i simpatije kod galilejskih nadničara i rubnih pojava, bio je jedan od onih mesijanskih pretendenata, manje ili više dostojnih povjerenja, koji su svako malo izranjali u Izraelu i nudili se narodu kao spasitelji. Isusov poraz bijaše neminovan i posvemašnji. Isus se, dakle, prevario. Logika i vjerojatnost iziskivali su da njegovo ime i djelo padnu posvema u zaborav kako se dogodilo mnogim drugima u Izraelu koji su vjerovali da su netko”.
Kako onda protumačiti nastavak Isusova djela i osobe kroz povijest? Kako to da se djelo tog Galilejca pretvorilo u nešto što je zahvatilo cijeli svijet, danas više od dvije milijarde ljudi? Promotrimo li Isusove učenike tada bismo smjeli zaključiti, po zakonima zdrave logike, da su se morali suočiti s toliko subjektivnih i objektivnih zaprjeka, frustracija, razočaranja, da su morali posvema preokrenuti svoje mentalne, misaone sklopove i kategorije, svoj mentalitet, židovska uvjerenja, očekivanja. Nije se moglo ni po kojem zakonu očekivati da bi Isusovo djelo moglo u bilo kojem obliku nastaviti živjeti, promatra li se to s čisto ljudskog stajališta.
Kroz cijelu su mu povijest, evo već punih dvadeset stoljeća, mnogi radili i još uvijek rade o glavi, a on je zapravo došao glave i sudbine tolikih. Među tolikim religijskim vođama koji su posve drugim sredstvima kušali osvojiti svijet ili zapadnu kulturu, jedini je Isus onaj koji ga je istinski osvojio i reklo bi se zauvijek prisvojio sebi. Zašto povijest guta i baca u zaborav tolike veličine i trenutno oduševljenje se doskora splašnjava, dok ovaj Galilejac sa svojim učincima i učenicima i dandanas mijenja svijet i ljude?
Isus naglavačke izvrće sve zemaljske, ljudske i povijesne zakonitosti. Pravila koja vladaju i u kojih bi se vrijednost čovjek pouzdavao te koja bi morala imati uspjeha Isus svodi ad absurdum. Slabo odnosi pobjedu, snažno nestaje i propada. Prema povijesnim pravilima i pravilnostima kršćanstvo je u sebi nevjerojatni apsurd i najčudesnije čudo. Isus biva smaknut, a trijumfira. Križ kao znak pobjede, a ne poraza. Najjači upravo ovdje kad je najslabiji. I tako kroz cijelu povijest.
Može se reći da se toliko puta Crkva u svojoj dugoj povijesti prevarila. Ono što bijaše pobjeda, zapravo je ispalo kao poraz, a što bijaše poraz, očitovalo se na kraju kao pobjeda. I jedno ostaje velikom i nepobitnom povijesnom istinom: Što god i koliko god su ljudi kroz povijest Isusa Krista više usitnjavali, umanjivali, time je on postajao veći, tim je njegova tajna iskrsavala u punom sjaju. Postajao je veći. I što su ga god ljudi držali manjim, beznačajnijim, to im je manje uspijevalo protumačiti procese njegove preobrazbe, njegova izrastanja u veliki povijesni lik, pretvorbe od običnoga galilejskog Isusa u Krista, kozmokratora i pantokratora, svedržitelja, božanskog Mesije.
Svi najugledniji kritičari i istražitelji povijesno-kritičke metode moraju se pomiriti s jednom činjenicom: Neprotumačiv je prijelaz, pretvorba od povijesnog Isusa u Krista vjerovanja. To bijaše za cjelokupni židovski mentalitet povijesna i kulturološka nemogućnost, bez povijesne analogije.
Čovjek se pita: “Kako bijahu Isusovi pristaše sposobni nadići strašno razočaranje i skandal križa te prijeći čak u pobjedonosni protunapad? Kako je mogao jedan prorok, kojega se pretkazivanja nisu ispunila, postati ishodišnom točkom najveće svjetske religije? Čitave generacije historičara postavljale su si takva pitanja i još uvijek ih postavljaju” (M. Mahovec, češki filozof i marksist), a odgovora pravog ne nalaze u okvirima povijesnih datosti.
Međutim, ako je vatra u pećnici zapaljena te se oganj razbuktao, realno je pretpostaviti da postoji i varnica, iskra koja je zapalila tu veliku buktinju u peći. Jednako je i s apostolima nakon Isusova uskrsnuća i duhovskih događaja. Jedini puni i pravi odgovor dolazi od pretpostavke:
Isus je uskrsnuo, ispunio svoja obećanja. Duh je odaslan, Duh se izlio na sve. Jer zakon uzročnosti ne vrijedi samo u fizici, on vrijedi i za povijesne događaje. To se ne smije nikako ignorirati u promatranju nastanka Crkve. Čovjek se mora s tim pomiriti, a mnoge stvari ostaju neprotumačene i neprotumačive očima zdravog razuma. Samo, nažalost, suvremena historijsko-kritička metoda u rasuđivanju Svetoga pisma do te je mjere zamaglila lik Isusa Krista, usitnila ga i namjesto snažnog i jarkog sunca imamo često u Isusovu liku blijedi mjesec koji tek malo titra ili sumaglicu.
Govoreći o svemu tome moramo naglasiti da je posrijedi duhovno i duhovsko iskustvo prvih učenika. Nije to samo subjektivna zbiljnost nego i objektivna kategorija. Zbilja je to koja se na apostole sručila, obuzela ih i posvema zahvatila.
Apostoli više nisu bili svoji, nisu gospodari svojih doživljaja, nego su poslušni onome tko ih vodi, slušaju glas Duha Isusova. Pojedinac je pasivan, zahvaćen, prima i služi nalogu koji mu dolazi izvana. A zbiljnost koja se na pojedinca izljeva i njime gospodari nije više u domeni vlastitih čovjekovih doživljaja, nego ga sam Bog uzima u svoj posjed.
Stoga se može reći da je duhovsko iskustvo Petra i prvih učenika iskustvo samog Boga, susret s uskrslim Kristom u Duhu Svetome. Susret je to s onim s kojim su blagovali, općili, razgovarali, koji im je bio za zemaljskog djelovanja jedini učitelj, a sad je to u pravom smislu riječi: Put, Istina, Život. Doživljavali su oni Isusa dok bijaše s njima kako veli Pavao ‘u tijelu’, kad su ga slušali, pipali, gledali, osjećali. Zato sada mogu nastupiti odlučno i svjedočiti istovjetnost ondašnjeg i sadašnjeg iskustva. To je plod Duha Isusova. On je nutarnji princip, dinamika, snaga. On u srca vjernika, svjedoka stavlja sigurnost prisutnosti proslavljenog Isusa Krista.
Lijepo se izrazio M. Pomilio (Peto evanđelje) o apostolima i evanđelistima. Oni se prema njegovim riječima ponekad ponašaju kao “netko tko ne razumije izričaj, ali se ne usuđuje promijeniti ga… Tu pred sobom imamo gotovo jedinstveni slučaj u povijesti literarnih vrsta. Jer obično autor nadmašuje svoje djelo i književnu figuru. Ako ne drukčije, onda on podešava sve prema svojim vlastitim nakanama. Ali kod evanđelista i apostola je slučaj zapravo obrnut: Isus ih nadmašuje, on ih premješta u ponizni stav slušatelja. Oni su zaokupljeni samo jednim: Sačuvati ono što je Isus zaista rekao”, a za ostalo će se već pobrinuti nova zbiljnost, Duh Sveti, koji će uvoditi kroz cijelu potonju povijest u puninu spoznaje Isusa Krista i njegova djela za nas ljude.
DUH – MARIJA – SVETOST
Pomislit ćemo: Napokon svetkovina gdje nema stalnoga biblijskoga refrena: Ne boj se! Odzvanja taj refren u Marijinim ušima iz Anđelova pozdrava i usta, čuje ga Josip u snu, na svakomu koraku čuje se Božje jamstvo ljudima da se ne boje uključiti se u Boñje djelo spasenja. Istu smo riječ slušali i ovih uskrsnih dana. Uklonite strah, nema mjesta, nema razloga strahovanju. Na Duhove, prividno, ne treba smirivanja svjedoka, nema anđela koji bi ohrabrivao. Međutim, samo je naizgled tako.
Uoči blagdana Pedesetnice i na sam dan apostoli su s Marijom iza zatvorenih vrata. Još uvijek su u strahu od Židova i posljedica onoga što se dogodilo s Isusom. Čekaju razvoj događaja. Međutim, u strahu se ne može ništa nova ni dobra roditi. U njihovo iščekivanje i molitvu zahvaća sam Bog. Ne čini to kao u Ilijinu slučaju u šapatu tihoga lahora na Boñjoj gori Horebu, nego u obliku oluje, snažnoga huka s neba, silnoga vjetra. I ne u obliku gorućega grma što ga je zapazio Mojsije na Sinaju, nego snažnoga plamena koji zahvaća, prožiže, uništava staro, pročišćava, tali, upravo kao što se pročišćava zlato od troske i šljake.
Nije to više ni varnica, nego oganj koji zahvaća, zapaljuje. Kristovo djelo je vječne vrijednosti, treba oduševljenike, zanesenjake. Treba zapaljene ljude koji gore Duhom te koji se ničega ne boje. Crkva se rađa, čudo se događa, ljudi se razumiju. Luka nabraja gotovo dvadesetak različitih jezika koji se međusobno razumiju na Duhove. Tako se Crkva predstavlja svijetu. Svi razumiju sve, svatko se razumije. Svi imaju darove. Nitko nema sve darove Duha. Ali Crkva kao cjelina, kao punina, ima sve što joj treba za život, hod, budućnost.
Rađa se Božje djelo u svijetu, rađa se nešto sveobuhvatno, katoličko. Nije ona vezana samo na jedan narod, jednu pokrajinu, jedan jezik. Ne, ona se širi kao stepski požar nakon sušna ljeta. Zahvaća pred sobom sve. Posvuda hvata korijenje. Nestaju granice vremena i prostora. Do naših dana, do svršetka svijeta.
Duh je znamen Božje snage, dinamike, prodornosti, stvaranja. Od samih početaka. Taj je Duh već u početcima stvaranja stvarao iz ništa, stvarao iz nereda red, kozmos, ukras. Unosi svjetlo u tamu, život u smrt, ljepotu u sumornost. Pročitajmo to u prvim redcima naše Biblije. A potom u svim odlučnim trenutcima oblikovanja Božjega naroda do prekretnice, do utjelovljenja Sina Božjega u Mariji.
Vodi Duh starca Šimuna u Hramu, spušta se on na Isusa na Jordanu, sili ga u pustinju. U Duhu izabire Isus Dvanaestoricu, u Duhu kliče i uči ih Očenašu, na križu ispušta Duha i započinje novi eon. Nakon uskrsnuća udahnjuje Duha za oprost grijeha i misijsku djelatnost. Ne da on mira, tjera naprijed, stvara budućnost, oblikuje je, traži ljude, vodi ih. Brine se za život. Gdje njega nema, žabokrečina je i močvara.
Bez Duha se sve suši, kameni. Bez Duha kršćanstvo je ideologija, sakramenti magija, liturgija zazivanje duhova, misije puka propaganda i zavođenje. Stoga je Duh ona nužna protežnica bez koje nema Kristova djela u svijetu. Duh je glavni čimbenik u naviještanju, ali i svrha naviještanja, on ozbiljuje novo stvorenje, novo čovječanstvo prema komu Kristova riječ teñi.
Onima koji mu se otvore i koji dopuštaju da ih nadahnjuje i vodi, Duh daje svoju silu, nazočnost, uvodi u puninu istine objavljene u Isusu Kristu, daje pravu riječ, ulijeva snagu da spoznatu istinu čovjek ñivi i drugima svjedoči.
Sve se bitno u Kristovu djelu nakon uskrsnuća zbiva po Duhu i u Duhu. Duh pritječe u pomoć našoj slabosti, ulijeva snagu, obnavlja. Od prestrašenih i kolebljivih stvara oduševljenike čija riječ žari i pali. Ono što se dogodilo u početcima Kristova djela i danima rađanja Crkve, ostaje uzorom, paradigmom za svu potonju budućnost. I za naše dane. Samo se s Duhom Crkva obnavlja i raste. Shvatit će to oni koje on zahvati.
Da bi se čovjek Duhu otvorio, najprije se mora obratiti, susresti s Isusom Kristom. Ali i to je djelo Duha. On pripravlja dušu i slušatelja da se otvori i prihvati Radosnu vijest o Kraljevstvu. Bez susreta s Isusom nije mogue biti svjedokom. Drama suvremene evangelizacije – vjerovjesništva – upravo je u tomu što mnogi propovijedaju, što se mnogi daju na posao u Gospodnjemu vinogradu, a da ga nisu susreli, nisu iskusili, vidjeli i opipali, nego su samo nešto o njemu učili ili naučili. Treba cijeli život slušati glas Učiteljev, Pastirov (usp. Iv 10,16).
Isusovi su apostoli i učenici, a potom njihovi slušatelji otkrili u Isusovu glasu onaj božanski glas, onu melodiju koju treba slijediti, glas koji preobražava, stvara, ujedinjuje, okuplja. Nenasilno, s ljubavlju. Glas je to samoga Boga koji nad svakim od nas izgovara: Ti si moje ljubljeno dijete. Ti si meni veoma omiljelo dijete. U Isusovu glasu odzvanja i čuje se glas svih onih koji bilo gdje na svijetu viču Bogu: Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio? Melodioznost toga glasa, puna Duha Božjega, odzvanja i u onoj riječi s kojom se svatko od nas može u presudnomu trenutku svoga života poistovjetiti: Oče, u ruke tvoje izručujem duh svoj!
Je li moguće izučiti Isusovu govornu vještinu? U školskim programima onih koji se odlučuju za buduće dušobrižnike postoje razne discipline, vještine, obrazovanje u govorništvu, komunikaciji, medijima, pjevanju. Zacijelo, sve su to nužne vještine, ali uzete za sebe, nisu dovoljne. Tko želi da preko njega danas odjekne Isusov glas, da se osjeti Isusov Duh, treba se zaputiti u Isusovu školu nasljedovanja, izučiti Isusovu mudrost, biti poslušan Duhu, dopustiti da ga Duh prožme i preobrazi u svetu osobu. Svetost je posvemašnja preobrazba koju u čovjeku Duh izvodi.
Ako je išta preobrazilo lice naše Crkve u protekla četiri desetljeća, onda to bijahu i jesu Marijina ukazanja u Međugorju, ali i drugdje u svijetu. Sva ta ukazanja također su plod i djelo Duha Svetoga. Duh se služi Marijom, Duh preko Marije i danas djeluje kao u početcima našega spasenja. Sve je bitno iz Isusova života vezano uz Mariju, punu Duha Svetoga, zaručnicu i posudu Duha. Duh se preko Marije i danas izlijeva i obnavlja Crkvu.
Slične procese kao u početcima Crkve u Jeruzalemu možemo slijediti – gotovo ustopice – i ovdje u Međugorju. I ovdje je odjeknuo Marijin glas, prepun Duha Svetoga, i Crkva ga je prepoznala kao nekoć njezina tetka Elizabeta, starica. „Odakle meni – nama – ta milost da nam Majka Gospodina našega dolazi?!“ I ovdje Crkva ponavlja u čuđenju, divljenju, ali i prepuna zahvalnosti, zbog pohoda u najtežim povijesnim trenutcima ovoga naroda. I ovdje se dogapa obnova Crkve te njezin hod prema svetosti. Svi smo pozvani na svetost i posvećenje.
Svijet vapije za blagovjesnicima i svjedocima koji e mu govoriti o Bogu kao najboljem prijatelju, Bogu s kojim se druže, ophode kao s najboljim prijateljem. Svijet i danas očekuje od nas svjedočanstvo života, duh molitve, ljubav prema svima, skromnost, samoprijegor, odricanje.
Bez biljega i značajke svetosti Božja riječ ne e doprijeti do srca ljudi s kojima živimo. Marija je tu najbolji primjer i poticaj. Zato molimo Mariju, zaručnicu Duha Svetoga, da nam Duh Sveti udahne više vjere u naš život, ali i više života i životnosti našoj vjeri.
Fra Tomislav Pervan/Radiopostaja Mir Međugorje