Foto:Radiopostaja Mir Međugorje
Mk 11,27-33
lsus i učenici opet dođu u Jeruzalem. Dok je obilazio Hramom, dođu k njemu glavari svećenički, pismoznanci i starješine. I govorahu mu: »Kojom vlašću to činiš? Ili tko ti dade tu vlast da to činiš?« A Isus im reče: »Jedno ću vas upitati. Odgovorite mi pa ću vam kazati kojom vlašću ovo činim. Krst Ivanov bijaše li od Neba ili od ljudi? Odgovorite mi!« A oni umovahu među sobom: »Reknemo li ‘od Neba’, odvratit će ‘Zašto mu dakle ne povjeravaste?’ Nego, da reknemo ‘od ljudi!’« — Bojahu se mnoštva. Ta isvi Ivana smatrahu doista prorokom. I odgovore Isusu. »Ne znamo.« A Isus će im: »Ni ja vama neću kazati kojom vlašću ovo činim.«
Iz prirodnih znanosti znamo, a tome nas uče minula stoljeća, da nam priroda odgovara uvijek i samo ako joj postavljamo ‘ispravna’ pitanja, na ispravan, na pravi način. I tako su se znanstvenici naviknuli da stalno postavljaju pitanja koja su objektivna, precizna, proračunata. Svega se osobnoga, subjektivnoga klone, u znanosti je sve osobno isključeno. Tek nam je novija fizika pokazala kako se u pokusima može manipulirati, kako se na njih dade utjecati i usmjeravati ih, tako da smo u odgovorima koje primamo neumitno sadržani, uključeni i mi kao čimbenici koji usmjerujemo i ravnamo pokusima. Stoga se veli kako ne postoji spoznaja koja bi bila do kraja objektivna.
Kad se pitamo o istini neke stvari ili osobe, način na koji pitamo već uključuje donekle i odgovor koji ćemo dobiti. Sve je uvijek i subjektivno impregnirano, obilježeno, prožeto. Osobom se postaje, osoba se temelji u susretu s drugim ja, u susretu ‘ja-ti’, u zajedništvu s drugima. Drugu ćemo osobu spoznati samo u mjeri u kojoj u svoje pitanje uključujemo sebe kao osobu. Pristupamo li sa zadrškom, rezervom, dobit ćemo i rezervirani odgovor, sa zadrškom.
Slično je i u čovjekovu odnosu spram Boga, u odnosu prema Bogu. Čovjek može pitati nezainteresirano, i dobit će odgovor koji zaslužuje, neutralan, neobvezujući. Tek kad se uključi cjelokupna egzistencija, dobit će cjeloviti, posvemašnji odgovor. Primjer su tomu svetci. Ne može se čovjek zanimati za Boga kao što se zanima za neki telefonski ili kućni broj na adresi koju tražimo. Sve što se tiče Boga, tiče se naše cjelokupne egzistencije, našega životnoga opredjeljenja, sadržaja naših nadanja, pitanje spram našega izvira i uvira. Samo onaj tko na kocku stavi cijeli svoj život, dobit će sve, kako to veli Isus u odgovoru apostolima. Bog je osoba koju bezuvjetno trebam kako bih opravdao svoje egzistiranje. „Ne bi me tražio da me nisi (pro)našao” – rekao je umni B. Pascal.
Teolog Paul Tillich veli da Bog koji je bezuvjetan u svojoj moći, obećanjima i traženjima jest onaj Bog koji nas čini osobama te koji je susljedno posve osoban u našemu susretu s njime. U susretu s Bogom možemo iskusiti ponajprije što to osoba treba biti, čime se i kako se razlikuje od svega neosobnoga. Svaki odnos među osobama počiva na slobodnoj međusobnosti i međuovisnosti.
Kad Bog pita Adama, gdje je, pitanje je to koje želi staviti pod upitnik njegovo sadašnje stanje u kojemu se našao nakon grijeha. Kad pita Kaina gdje mu je brat, želi mu dozvati u pamet zločin koji je učinio, želi da stane iza svoga zlodjela te da se izruči Božjoj pravednosti i smilovanju. Zna Bog što je s Adamom, zna on što je i s Kainom i njegovim bratom. Ne treba mu obavijesnih podataka, nego želi čovjeka vratiti, dozvati k samomu sebi, pozvati na kajanje i obraćenje. U svakome pitanju koje dolazi sa strane Boga čovjeku u Bibliji riječ je o spasenju ili propasti, životu ili smrti, svemu ili ništavilu. Bog svakomu nudi priliku.
Upravo je zato pogrješan način na koji Isusu pristupaju pismoznanci, starješine i velikosvećenička družba u današnjem evanđeoskom odsječku. Sve što nam želi evanđelist Marko ponuditi o tim skupinama i strankama u Isusovo vrijeme smjera prema skidanju obrazina s tih grupa, demaskiranju, smjera prema nemilosrdnomu obračunu koji ćemo pronaći u Mateja, njegovim sedmerostrukim ‘jao’. Marko ima pred očima njihovu nakanu (s)maknuti Isusa. To jest sve pisano i za ono doba, ali ima u sebi svevremensku i nadvremensku protežnicu.
Nije dovoljno znati Bibliju naizust da bi čovjek imao spoznaju Boga, nije dovoljno znati sve navode ili citate, da bi čovjek pokazao svoju inteligenciju, učenost i sposobnost, ili pak da bi postavljao zahtjeve spram karijere. Nerijetko je to drvo od koga su otkani ili izdjeljani teolozi, pa i ovi današnji.
Život vjere ili pak kršćanstvo ne živi se u laboratorijima, teološkim fakultetima, znanstvenim seminarima i akademskim krugovima, nego u osobnom nasljedovanju Isusa Krista. Veliki znalac ljudske duše kao i kršćanstva svoga vremena, danski filozof S. Kierkegaard, na neponovljiv je način sve to iskarikirao.
Naime, plod suvremenih teoloških studija jest: Dok Isus ide križnim putem na Kalvariju, prati ga profesor s bilježnicom u ruci i sve pomno registrira i bilježi na križnom putu provjeravajući navode i podatke – danas pak s kamerom i magnetofonom. Dok Isus nosi trnovu krunu, profesor teologije ima na glavi nataknut profesorski klobuk, šešir; namjesto lanaca kojim su vezali Isusa u Getsemaniju, današnjemu rektoru vješaju oko vrata rektorski lanac; namjesto luđačke košulje u koju rimski vojnici zaodjenuše Isusa, profesori teologije ogrnut će se ogrtačem od hermelina ili najskupljega krzna, u dvorskom stilu najvećih kicoša i uglednika. To je najveća lupeština u svjetskoj povijesti, naviještati tako veličajne, velebne stvari, a biti srcem tako daleko od njih. I kad bi to bilo samo privatno mišljenje i ponašanje, bilo bi to donekle i podnošljivo. Ali je najveća tragedija toga zvanja upravo što nastupaju službeno, u ime Crkve.
Isus pak uzima bič i u ime svoga Oca čisti Očevu kuću od svih primjesa i natruha svjetovnoga, nesvetoga, profanoga. Na kraju se čovjek s velikim pjesnikom Rilkeom pita, je li moguće da unatoč svim otkrićima i napredcima, unatoč kulturi i svjetskoj mudrosti, ostadosmo na površini života?
Isus dođe svojima, svomu ‘narodu’. Ali ni narod nije slušao Isusa. Došao je od Boga svomu narodu, ali nije prepoznao niti vidio da bi taj narod bio uz Boga. Narod je postao po Bogu ono što jest, ali je taj isti narod Boga zaboravio i odbacio. Isus se stoga okreće siromasima, udovicama, malenima, neznatnima. Nije trpio nikakve kompromise između Boga i ljudskoga mišljenja te bogatstva.
Fra Tomislav Pervan/Radiopostaja Mir Međugorje