Foto:Radiopostaja Mir Međugorje
Mt 5,43-48
Reče Isus svojim učenicima: »Čuli ste da je rečeno: Ljubi svoga bližnjega, a mrzi neprijatelja.
A ja vam kažem: Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone da budete sinovi svoga Oca koji je na nebesima, jer on daje da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima i da kiša pada pravednicima i nepravednicima.
Jer ako ljubite one koji vas ljube, kakva li vam plaća? Zar to isto ne čine i carinici? I ako pozdravljate samo braću, što osobito činite? Zar to isto ne čine i pogani?
Budite dakle savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski!«
Ne nalazi se slučajno ova zapovijed ljubavi prema neprijateljima na kraju Isusovih antiteza, suprotstavljanja, kao šesta u nizu. Tu je vrhunac Isusova novoga navještaja. Ljubav prema neprijateljima nije samo granični slučaj u životu, nego je to ozračje u kome se ljubav dokazuje istinski kao ljubav, a ne kao prikrivena sebičnost. Isusova zapovijed ljubavi prema bližnjemu vrijedi ne samo u Novom zavjetu, nego i u povijesti Crkve kao Isusov specificum, kao nešto čega nema nigdje drugdje, ni u kojoj religiji. Nije li upravo tu Isusovu riječ kritizirao najveći suvremeni protubožac Friedrich Nietzsche kao ropski moral, i od sebe ga totalno odbacio? Isto su činili i marksisti, pripisujući takvo ponašanje trulomu građanskom moralu. Neprijatelja, dakako i svakako treba dokrajčiti, uništiti, zbrisati s lica zemlje! Najlakše metkom u zatiljak.
Ljubav je vrhunac, ona je ispunjenje svega zakona – reći će poslije u svojoj teologiji sveti Pavao. Ona nadilazi svaki zakon i propis. Ljubav nikada nije rezultat voljnoga čina ili odluke, pogotovo se ljubav ne može zapovjediti, narediti ili propisati. To bi bila obveza. Ljubav je uvijek spontana, nešto što se prelijeva iz osobe u osobu, mimo razuma i volje. Ljubav nije čin snage, nego slabosti. Ona je slaba pred drugim!
Ljubav počiva negdje u dubini duše i srca. Isus je znao dirnuti strune čovjekova srca koje bi potom spontano prelazilo u čine ljubavi. On je znao zapaliti oganj u čovjeku, znao je čovjeka potresti i protresti, egzistencijalno, životno. Sjetimo se što se dogodilo sa Zakejem ili Magdalenom, na što su bili spremni kad su osjetili da ih netko ljubi i prihvaća. I kolika vjernost nakon iskazane ljubavi i prihvaćenosti! Kad Isus govori ili čini, otvara on u čovjeku prostor za novo djelovanje, ponašanje, za novo iskustvo ljubavi. Stoga je mogao govoriti o vlastitu jarmu koji je sladak i bremenu koje je lako (Mt 11,30).
„Kazano je, a ja vam kažem! Pisano je, a ja vam zborim!” – Ono što su zabilježili Mojsije i izrekli Proroci zacijelo je Božja riječ. I Isus nikada ne uvodi u svoje riječi poput židovskih rabina koji bi započinjali riječima: „Tako je pisano, i to će reći, to znači”, nego: „A ja vam kažem!” Sebe i svoju osobu suprotstavlja starozavjetnom Pismu. Za Isusa nije autoritet Pismo koje je Bog dao Mojsiju i svome narodu, za svoju riječ ne traži punomoć ni od proroka. Pa gdje onda počiva korijen njegove samouvjerenosti i autoriteta?
Isus ne iziskuje niti traži posluh (za)pisanom slovu, nego zahtijeva da se poštuje Božja volja, ono što je Bog nakanio; koja je Božja volja iza pisane riječi. Božja riječ nije tekst ni slovo koje se mora doslovce izvršavati, nego je ta riječ svjetiljka na čovjekovu putu, onaj životni putokaz i miljokaz koji mi otkriva Božju volju sa mnom i s cijelim svijetom. On mi govori kad zastranim, kad siđem s pravca. Svatko je slobodan činiti, ali na kraju ipak spoznaje svoju zabludu. Isus čovjeku nudi krajnju slobodu, ali uvijek vezanu uz krajnju odgovornost. Odgovornost za vlastite čine.
Volja je pak Božja da među ljudima mora prestati bilo kakav oblik neprijateljstva, mržnje, osvete. I tko tomu doprinosi, on je uistinu Božji sin, Božje dijete. Bog nije osvetnik niti je on onaj koji bi naše čine blagoslivljao ili pak amenovao, on nije prizivni ured za naše postupke, naše osude drugih i njihovo isključivanje. On je za Isusa onaj temelj i ona snaga koja nam omogućuje prihvatiti sve, povjeriti se svakomu i živjeti integralno, tj. savršeno cjelovito.
Sa svojim „A ja vam kažem“ želi Isus probuditi u čovjeku zapretane sile srca, negdje u dubinama podsvijesti. U tome smislu treba tumačiti i Isusovu zapovijed, biti savršen kao što je ‘savršen Otac vaš nebeski’. To bi značilo, ne savršen, precizan ili perfektan kao atomski ili svemirski sat, nego biti cijel, cjelovit pred Bogom, biti integralan, znači rasti i izrastati pred Bogom u ono što je on s nama zamislio. To pak sa sobom uključuje novi, posve novi životni stil. To uključuje cjelovitost, nepodijeljenost (in-dividuum) u vlastitu srcu, jednoznačnost, dakle, kad u konačnici doživim sebe kao ljubljena neprijatelja. Izložiti sebe i cijeli svijet Božjoj ljubavi i suncu.
Isusov put nije lagan ni jednostavan, on je zahtjevan i strm, ali daleko bolji od bilo koje druge alternative ili svjetske ponude, odnosno inačice. Onima koji idu njegovim putem prijeti sudbina koju je i sam Isus doživio, odbacivanje, nasilna smrt, mržnja svijeta. Može se dogoditi da onaj tko pokuša na mržnju uzvratiti dobrotom i ljubavlju doživi prijezir, zastrašivanje, očaj te da njegov postupak u drugome proizvede suprotni učinak, agresiju i mržnju, koji se onda na njemu iskale. Ali je Isusova je riječ ipak ono što u konačnici donosi svijetu spas i mir. Isusov put je do danas najljudskiji jer je božanski. Svi su drugi putovi samo povećavali krivulju nečovječnosti, nemira, ratova, mržnje među ljudima. Nama ne preostaje drugo, nego pristati srcem i bićem uz Isusa.
Stoga vrijedi za sve upitnik: Tko smo i čime, odnosno kime smo obilježeni? Što našim činima daje nutarnji biljeg i značajku? Isus veli: Svi ste djeca istoga Oca. Ljubite svoje neprijatelje. Budite savršeni kao što je savršen Otac vaš. To će reći: Budite potpune, cjelovite, nenagrizene osobe. Zvuči to idilično, gotovo u božićnom raspoloženju.
Povijest čovječanstva je velika povijest patnje i ufanja u bolje sutra. U toj povijesti bezbroj je mučenika ljubavi. Jedan od njih je i indijski borac za slobodu, hinduist Mahatma Mohadanan Gandhi. On veli ovako: „Sve što je od temeljnog značenja za neki narod, ne dade se postići samo razumom. Potrebno je to otkupiti patnjom. Možda moraju poteći potoci krvi dok ne postanemo slobodni. Ali, onda to mora biti naša krv, a ne krv drugih. Patnja je daleko snažnija moć od zakona džungle, jer ta je patnja sposobna, kadra preobraziti i naše protivnike“. Možda je upravo on, nekršćanin, koji je duboko cijenio Isusa zbog Govora na gori, daleko bolje shvatio Isusovu riječ i osobu od nas mnogih. Takvi bi nam mogli biti istinski učitelji i putokazi u životu.
BUDITE SAVRŠENI KAO ŠTO JE SAVRŠEN OTAC VAŠ NEBESKI
Isusov se zahtjev dade i može shvatiti samo na zaslonu Staroga zavjeta i iščitavanja biblijske poruke u Starom zavjetu. Naime, ovo ‘savršen’ nije u smislu antičkoga ili grčkoga savršenstva, harmonije, apolonovskoga sklada, savršenosti oblika, ljepote, nedostižna ideala, nego u smislu životne cjelovitosti, integralnosti.
Kad se Bog objavljuje Abrahamu, on mu veli da je on Bog svemogući, i daje mu nalog da hodi i živi pred njim cjelovit, integralan, da živi cjelovitim, punim životom. Treba on živjeti krajnjim povjerenjem u svoga Gospodina, a to mjesto prevodi Vulgata s perfectus. Nije riječ o moralnome savršenstvu, „perfekciji“, nego je riječ o njegovu odnosu prema Bogu. Taj odnos mora biti krajnje cjelovit, hoditi besprijekorno pred Božjim licem.
Ono što Bog izgovara Abrahamu u Starom zavjetu, na samome početku svjesne povijesti Izraela, ponovit će Gospodin mnoštvo puta u Knjizi Ponovljenoga zakona, gdje se govori na toliko mjesta, kako svaki Izraelac, sav narod treba biti cjelovit pred svojim Bogom. Treba prianjati uz Boga svim svojim bićem.
Dakle, nema zapućivanja nikakvim vračarama, vidovnjacima niti pribjegavanja bilo kakvoj magiji. Nema odvraćanja od Boga lažnim bogovima, poganskim idolima. O tome govori Jošua pred cijelim narodom za prijelaza Jordana. Nema odstupanja od vjernosti ovomu Bogu – Osloboditelju, Izbavitelju. Ponovno imamo taj princip cjelovitosti u smislu isključivosti služenja jedinomu i jednomu Bogu, nepodvojena srca.
Treba Gospodina ljubiti cijelim srcem, cijelom dušom, svom svojom pameću, svom svojom snagom (usp. Pnz 6,4 sl.). To je sadržaj molitve koju svaki Izraelac mora svakodnevno moliti pred svojim Bogom: Šema Israel- Čuj, Izraele… Tom se molitvom svaki od njih stavlja pod zaštitu i okrilje svoga Boga, sve svo je nakane, misli, životne planove, svaki svoj korak koji čini, sve stvari s kojima je okružen.
Na tome zaslonu imamo novozavjetni zahtjev kod Isusa u Govoru na gori. I ovdje je dominantno načelo cjelovitosti, potpunosti, nepodijeljenosti. Nije riječ o osobi koja bi posjedovala savršeni, herojski stupanj krjeposti, u svetačkom dometu ili ‘izdanju’, nije riječ ni o nekome Supermanu, gdje ne bi bilo moguće daljnje stupnjevanje, gdje je sve u ‘naj’-izdanju. Riječ je upravo i ovdje u Isusa o starozavjetnom tamim – cjelovitost, potpunost, integralnost. Dakle, učenici Novoga zavjeta, Isusovi učenici trebaju novi Zakon, novi Ustav Božjega kraljevstva izgovoren na Gori blaženstava, prihvatiti cijelim bićem, svom svojom egzistencijom, bez podvojenosti u srcu i biću.
I ta cjelovitost ima svoju mjeru – u samome Bogu. Dakle, ne nekakva perfectio absoluta našega Boga u filozofskom smislu, što je nedostižan ideal koji čovjeka samo obeshrabruje, vodi u očaj. Nego, Matej kao da želi reći svojim čitateljima: Slušatelji i nasljedovatelji Isusove riječi i osobe smiju se potpunoma predati u Božju volju, izručiti u Božje ruke upravo kao što se prethodno Bog nama izručio i predao. Jer taj Bog daje da njegovo sunce grije pobožne i bezbožne, da njegov dažd pada pravednicima i nepravednicima.
Ta cjelovitost nutarnji je ključ za cijeli Govor na gori. Nitko ne može služiti dvojici gospodara, nitko ne može sjediti na dva stolca, nitko ne može prianjati istodobno uz novac i uz Gospodina. Pred Gospodinom vrijedi samo nepodvojeno srce, nepodijeljena služba, iz čista srca koje se do kraja izručuje Gospodinu.
Nemoguće je istodobno imati za gospodara Mamonu i Boga. Nemoguće je služiti Bogu i svojim osobnim interesima. Ne ide oboje zajedno, to nam poručuje Govor na gori. Nemoguće je neke ljude ljubiti, druge ne ljubiti, nemoguće je prema jednima odnositi se prijateljski, a prema drugima neprijateljski.
Želi li čovjek hoditi pred licem Božjim, mora on biti nepodijeljen, nepodvojen, cjelovit. Podvojen je gleda li u bratovu oku trun, a u svome ne vidi balvana. Podvojen je ako Boga zove Ocem, a živi u strahu za svoj život i životne potrebe. Podvojen je kad u bogoslužju naziva Boga Gospodine, Gospodine, a prezire Božji zakon i bližnjega. Nemoguće je biti bogougodan sve da nastupi i proročki, ako se tako odnosi prema bližnjima. Podvojen je i necjelovit ako je u postu, molitvi, pobožnosti, milostinji dvoličan, licemjeran. Htio bi dvostruku plaću, Božju i ljudsku, što nikako nije moguće istodobno postići. Nemoguće se svidjeti Bogu i čovjeku. Učenik mora ljubiti nepodijeljeno, cjelovito, bez razlike. I tako živjeti.
Upravo kao ona udovica koja je ubacila svoj zadnji novčić, sve što je imala, u hramsku blagajnu. Dala je Bogu jednostavno sve što je imala. To je uprizorenje prve i najvažnije zapovijedi, ljubi Gospodina Boga svoga: svim srcem svojim, cijelim bićem svojim, svim svojim razumom, a bližnjega kao sebe samoga. Danas se započinje, danas je trenutak novoga početka, s Gospodinom u srcu i na usnama.
Fra Tomislav Pervan/Radiopostaja Mir Međugorje