Foto:Radiopostaja Mir Međugorje
Mt 6, 1-6.16-18
Reče Isus svojim učenicima: »Pazite da svoje pravednosti ne činite pred ljudima da vas oni vide. Inače, nema vam plaće u vašeg Oca koji je na nebesima. Kada dakle dijeliš milostinju, ne trubi pred sobom, kako to u sinagogama i na ulicama čine licemjeri da bi ih ljudi hvalili. Zaista, kažem vam, primili su svoju plaću.
Ti naprotiv, kada daješ milostinju — neka ti ne zna ljevica što čini desnica, da tvoja milostinja bude u skrovitosti. I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti.
Tako i kad molite, ne budite kao licemjeri. Vole moliti stojeći u sinagogama i na raskršću ulica da se pokažu ljudima. Zaista, kažem vam, primili su svoju plaću.
Ti naprotiv, kad moliš, uđi u svoju sobu, zatvori vrata i pomoli se svomu Ocu, koji je u skrovitosti. I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti.
I kad postite, ne budite smrknuti kao licemjeri. Izobličuju lica da pokažu ljudima kako poste. Zaista, kažem vam, primili su svoju plaću.
Ti naprotiv, kad postiš, pomaži glavu i umij lice da ne zapaze ljudi kako postiš, nego Otac tvoj, koji je u skrovitosti. I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti.«
Nakon što je u prvom dijelu Govora na gori – peto poglavlje – Gospodin uredio međuljudske osnove na posve novim osnovama i temeljima – na ljubavi koja dolazi i izvire iz srca, jer smo svi djeca istoga Oca, u drugom dijelu, u šestom poglavlju Matejeva Evanđelja, riječ je o čovjekovu odnosu pred Bogom i prema Bogu. Kako se odnositi prema Bogu? Kako mu se obraćati te kako živjeti pod Božjim budnim okom? Riječ je o pobožnosti, milostinji, postu, a potom slijedi govor o posjedovanju, brigama, suđenju, molitvi. Kakav stav zauzimati za vrijeme molitve, posta, pobožnosti, milostinje?
U ovome je odlomku iz Govora na gori riječ o posve novom tumaču triju židovskih nosivih stupova na kojima je židovstvo počivalo: milostinja, molitva i post. Isus izgovara gornje riječi u vremenu i prilikama kad su te tri religijske protežnice i sastavnice pribavljale pojedincima društveni ugled, položaj, priznanje.
Upravo to bijaše za pobožnike velika opasnost da ono što pripada Bogu ljudi pripisuju njima. Da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega na nebesima izrekao je Isus već u prvim redcima Govora na gori. Da, o tome je ovdje riječ. Da ih ljudi vide i slave njih. Ono što pripada Bogu, ljudi nerijetko pripisuju sebi i time izokreću i karikiraju, krivotvore i post i molitvu i milostinju. I problem nije samo ograničen na Isusovo vrijeme. Uvijek ima onih koji rado žele da ih ljudi vide, napose na humanitarnim koncertima, gdje se pojedinci natječu koliko će tko dati od svoga viška…
Stoga Isus i veli: Isključiti javnost, isključiti publiku i promatrače, da tvoja dobra djela uopće ne vidi nitko osim Oca koji je na nebesima. Ali, nas su učili od djetinjstva da s drugima dijelimo i kolač, i čokoladu, pa da onda za to dobijemo pohvalu od roditelja. Dobra nakana koja onda pokvari čin, jer u podsvijesti mislimo na one koji će nas vidjeti i pohvaliti.
Isus želi reći: Uopće nije bitno što će ljudi reći, uopće nije važno da nas netko vidi kako činimo dobro, kako molimo, dajemo milostinju, postimo. Ne trebamo reklame, promidžbenih poruka kao suvremeni proizvodi posvuda oko nas.
Ništa se ne smije činiti zbog ljudi. Sve treba biti usmjereno prema Bogu i odnos prema Bogu određuje odnos prema bližnjemu. On želi da jednostavno nestane bilo kakve granice i zaprjeke između Boga i čovjeka. On nas jednostavno želi uroniti u ozračje povjerenja prema Ocu, Ocu koji nas vidi, koji nas poznaje, koji poznaje naše misli i prije nego otvorimo usta, koji ne treba naših nabrajanja i ‘prodika’ te dugih molitava. Molitva znači jednostavno stupiti kao dijete pred Boga – Oca koji nas vidi i za sve naše zna.
Molitva – istinska i prava – počinje tek onda kad svijet oko tebe postane nebitan i gotovo suvišan, kad potražiš mir i tišinu, gdje si zaštićen te gdje počinješ vjerovati da se Bog zanima za tebe. Ti si mu dragocjenost, poseban dragulj i dar. To treba biti tvoj molitveni stav. Molitva je mjesto gdje se naša duhovnost zgušnjava, a duhovnost je druga riječ za moj odnos s Bogom. To je mjesto gdje se do kraja okrećem Bogu i za njega opstojim. Pred Bogom postajem svjestan samoga sebe i svoje uloge u svijetu.
Isus veli, treba zatvoriti vrata iza sebe, moliti u skrovitosti svoje sobe. Povuci se u sebe, tj. u svoje vlastito srce, navuci na njega iznutra zasune, zaštiti se od svih mogućih smetnja i okolne buke. Ne vrijedi ono što ti ljudi govore. I nevažno je što ćeš im reći kad je u pitanju vjera. Molitva počinje u trenutku kad meni sve ostalo postane posve nebitno, svi ljudi, kad sam izložen samo svomu Bogu. Pred njim razastrt i krajnje otvoren. I ne smiju ti u molitvi biti ljudi mjerodavni, da te vide kako moliš.
Potraži apsolutni prostor gdje si ti ti, gdje te ništa svjetsko ne dotiče. I sve počinje u trenutku kad povjeruješ: Bog se za tebe zanima, između tebe i njega postoji ono što se veli inter-esse, među-bitak, interes. Tako možeš Boga zvati njegovim imenom, biti njegovo dijete do kraja. Ti si mu vrijednost i dragocjenost. Tako je Isus učio svoje. Ti si njegov biser.
Najbolje se osobno zaputiti s Isusom u skrovitost i tu pod njegovim budnim okom izložiti se Očevu pogledu. Božji pogled je zastrt očima i pogledu svijeta. Svijet traži sve samo ne Boga. Treba odvratiti srce od svijeta i okrenuti ga prema Gospodinu; od tame k svjetlu, u kojemu Bog obitava.
Prisjetimo se Isusove prispodobe o izgubljenom sinu koji je „došao k sebi“, vratio se u svoje srce (‘skrovitost svoje sobe’), zaputio se natrag, i onda nije bilo teško susresti se s Ocem koji čeka i vidi mnogo prije nego to mi možemo i zamisliti. Samo to u konačnici nosi naš život. Nikakva pretjerana askeza koja bi gušila život, nikakav pretjerani post koji bi bio izgladnjivanje do anoreksije. Nego nutarnje oslobađanje.
Veliki je Indijac i hinduist Mahatma Gandhi zapisao: „Post bez žive vjere u Boga nema nikakve vrijednosti. Ne smije post predstavljati mehaničko nastojanje ili puko oponašanje. Post mora proizlaziti iz vlastite duše. Tu je njegov izvor. I zato se tako rijetko ispravno prakticira”. Učenici su ove Isusove riječi prenijeli jer su bili u cjelini bića preobraženi, duhovno, emocionalno i duševno – jer ih je Isus iznutra pretvorio u nove ljude. Treba se podvrgnuti njegovoj terapiji kako bi i danas od nas mogao načiniti svoje učenike.
„Povuci se u svoje skrovite odaje kad moliš! – Duša pita zaručnika: „Gdje se to kriješ?… Dajmo joj kao odgovor točno mjesto gdje se on skriva, mjesto gdje će ga sa sigurnošću pronaći, na savršen i krajnje obazriv način, kao što je to u našemu životu već moguće. Otada ne će biti više zaludu u potrazi za njim niti će tumarati gradom tražeći ga (Pj 3,2).
I jedno bismo morali znati: Riječ, Božji Sin, stanuje zajedno s Ocem i Duhom Svetim na bitan način u duši. Tu je on prisutan, u duši koja je iste božanske biti: tu se on skriva. Duša koja bi ga htjela pronaći mora se dakle… odvojiti od svega zemaljskoga i stvorenoga. Ona mora stupiti u samu sebe i ustrajati u dubokoj sabranosti tako da su za nju sva stvorenja takva kao da ih nema. „Gospodine“ – obraćao se sveti Augustin u svojim samorazgovorima Bogu – „nisam te pronašao izvan sebe; moje je traženje bilo pogrješno: Tražio sam te izvan sebe, a ti si bio u meni!“ Bog je, dakle, skriven u našoj duši, a istinski mističan čovjek treba ga ondje tražiti i pitati: „Gdje si se skrio?“
I sada o dušo, najljepša od svih Božjih stvorova, ti bi žarko htjela saznati gdje je onaj koga ljubiš da ga možeš pronaći i biti jedno s njime. Smjesta ćeš to iskusiti: Ti si njegovo boravište, ti si njegovo počivalište, tu se on skriva. Koja samo radost za tebe, koja samo utjeha! Tvoje blago, u kome je sva tvoja nada, tebi je tako blizu! On je u samoj tebi, još i više: Bez njega ne bi mogla egzistirati! Poslušaj Zaručnika, njegove su to riječi: „Kraljevstvo je Božje među vama (Lk 17,21). A njegov sluga sveti apostol Pavao veli nam sa svoje strane: „Vi ste svi hram Božji“ (2 Kor 6,16).“ (Sv. Ivan od Križa, Duhovni spjev).
Fra Tomislav Pervan/Radiopostaja Mir Međugorje