Foto:Croativ.net
Ne postoji na svijetu veća bol od gubitka djeteta, osobito ubojstvom. I ne postoji na ovom svijetu razlog ili ideologija koja bi opravdala ubojstvo djeteta! Danas, posebno boli relativiziranje svega i zaborav koji promiču glavni mediji. Ni žrtva nevine djece se ne spominju. U glavno-strujaškim medijima se njeguje rasizam među žrtvama, jer jedne su žrtve svete, a druge nisu, jedne zaslužuju posvećenje, drame, književna djela, a druge zaborav!
”Ubojstva djece je najteži čin zločina protiv civila”, navodi ratni ministar zdravstva prof. dr. Andrija Hebrang, piše Croativ.net.
Konvencija o pravima djeteta, izglasana u UN u studenom 1989., potpisana je i od Jugoslavije. U ratu su djeca posebno zaštićena brojnim međunarodnim konvencijama (najzaštićenija kategorija stanovništva), međutim, ubojstva djece su bila namjerna u sklopu genocidne politike srbočetničkog agresora.
JNA i paravojne četničke horde da razaraju objekte u kojima borave djeca, kao što su škole, dječji vrtići, bolnice i crkve. Od kolovoza 1991. do prosinca 1995. liječeno je 94 ranjena djeteta (od 3-16 g). Iz Hrvatske 16, iz BiH 76 djece (za dvoje je nepoznato odakle su) i oko 300 ranjene djece liječili smo u 8 malih ratnih bolnica u BiH. Bilo je 62 dječaka i 32 djevojčice.
Od granatiranja je stradalo 28 djece (10 dječaka i 18 djevojčica), a od zaostalih minskoeksplozivnih sredstava 26 djece. Trajna je invalidnost ostala u 37 djece. Oko 300 ranjene djece liječili smo u 8 malih ratnih bolnica u BiH.
Iz BiH smo u KBC Split liječili: Ukupno 4200 uglavnom bolesne djece, 4493 djece iz BIH rođeno u splitskom rodilištu, 975 novorođenčadi zahtijevalo neonatološku intenzivnu skrb.
Treba istaknuti, da djeca žrtve rata, nisu samo ona ubijena od agresorskog streljiva bilo koje vrste, to su i bolesna djeca umrla ili bolesna s teškim posljedicama, radi nedostatka lijekova i nemogućnosti dobivanja liječničke pomoći zbog neprijateljskog djelovanja. Sredinom 1992. od 325.806 prognanih Hrvata, gotovo polovica su djeca. Krajem 1992. zajedno prognane i izbjegle djece bilo je oko 350.000 Rujan 1993. samo u užem splitskom području (Split, Kaštela, Solin), bilo oko180 000 izbjeglica s djecom iz BiH, a s prognanicima i do 300 tisuća. 1995. g. bilo je još 45.000 prognane i 58.000 izbjegle djece.
Ipak, evidencija o stradanjima civila u DR, vođena je u Odjelu za informiranje Glavnom stožeru saniteta Ministarstva zdravstva RH, Podaci su se svakodnevno skupljali tijekom rata u svim sanitetskim jedinicama i ustanovama na terenu, a obrađivali i arhivirali u Glavnom stožeru saniteta Ministarstva zdravstva i na Odjelu za informiranje Medicinskog fakulteta u Zagrebu, koji je vodio akademik Ivica Kostović, odnosno Centru za razvoj informacijskog sustava za krizna stanja pri Medicinskom fakultetu u Zagrebu.
Prema knjizi prof. Hebranga ‘Zločini nad civilima u srpskocrnogorskoj agresiji na Republiku Hrvatsku’ u Domovinskom obrambenom ratu smo mu Hrvatskoj imali:
345 izravno ubijene djece tijekom rata i 57 ubijene djece mina. Dakle, 402 ukupno ubijena djeteta i 15 nestale djece
1.184 ranjene djece,108 trajni invalidi
219 zatočeno u Srpskim konc. logorima
4.285 djece ostalo bez 1 roditelja54 djeteta ostalo bez oba roditelja.
Izvan Hrvatske evakuirano je 6725 djece.
Isto tako u Hrvatskom memorijalnom dokumentacijskom centru Domovinskoga rata, kojeg vodi dr.sc. Ante Nazor, postoji poimence zapisana sva djeca, međutim ovo nisu konačni brojevi, a nisu još ni svi podaci o žrtvama dostupni, iz brojnih razloga.
Najviše je djece ubijeno u prvih šest mjeseci agresije na Hrvatsku kada je poginulo 110 djece. Najviše djece ranjeno je u prvih šest mjeseci rata – 512 (57%). Zbog velikoga broja neeksplodiranih projektila i naprava na teritoriju Hrvatske to nije konačan broj. Prvo dijete Kisegić, Jadranka 16. g. 22.07.1991. je ubijeno, ispred kuće u Novim Jankovcima.
’U ratu je bilo izloženo oko milijun djece u Hrvatskoj, a oko 600 000 njih bilo je izravno pogođeno ratom.
PRIMJERI UBIJENE DJECE:
OVČARA: Imao sam podatak o najmlađem ubijenom djetetu, me ali iznenadio brutalnom istinom branitelj – dragovoljac Domovinskog obrambenog rata, časni Srbin, Predrag Peđa Mišić koji pita ”…je li dijete izvađeno iz utrobe Ružice Markobašić, staro 6 mjeseci, dijete, on, ona ili nešto…?” Prema iskazu optuženog Bože Latinovića na sudu 1. rujna 2005., srpski dobrovoljac Zoran Dašić s Karaburme (Beograd), svjedočio je da je vidio dvije žene i Ružicu Markobašić, ”koju su šutali i šamarali… ” sjeća se i kako je ”molila da je ne ubiju, ali Dašić je ispucao rafal u trbuh”.
BOROVO SELO: Martinu Štefančić, djevojčicu od četiri i pol godine, 31. ožujka 1992., kada nije bilo ratnih djelovanja. Ubijena je iz mržnje sa sedam metaka, u dijete od četiri i pol godine!
VUKOVAR: ubijeno je 24-ero djece, u vukovarskoj je bolnici poginula Antonija Zeko, nedonošče, ubijene su dvije trudnice, ubijen je Ivan Kljajić, dijete od šest mjeseci.
SLAVONSKi BROD: u kojem je, izuzme li se Vukovar, najveći broj žrtava djece u Hrvatskoj. Samo 1992. usmrćeno je 32 djece s područja tadašnje općine Slavonski Brod.
ERVENIK: zaseok Šašići: paravojne formacije milicije jedne paradržave tzv. RSK upale u kuću obitelji Čengić 18. siječnja 1992., na okupiranome području, gdje nije bilo ratnih djelovanja, u i zvjerski ubili četveročlanu obitelj, roditelje oca Dragu (39), majku Nevenku (32) i dvoje djece, Slobodana (11) i Gorana (5). Nakon toga su im kuću zapalili.
PETRINJA: pripadnici specijalnih jedinica milicije SAO Krajine došli do kuće obitelji Kozbašić te iz vatrenoga oružja ubili dvoje djece, 9-godišnjeg Alena i 13-godišnju Tamaru, te njihove roditelje Milana i Gordanu.
GLINA: Nikolina Fabac, 9 godina, sestra joj Željka 14 godina s roditeljima i Darko Dvorneković 10 godina, ubijen s majkom, bakom i djedom, koje su ubili zloglasni srpski ‘Šiltovi’ 1991. Ubili su sve ljude koji su ostali u selu Gornje Jame kraj Gline, ukupno 14 civila s djecom.
MUĆ, SPLIT: 1992., kada sam bio službujući dječji kirurg u KBC Split i kada je tog dana iz pravca Knina tzv. JNA bacila kasetne bombe (zabranjene Ženevskom konvencijom!) po zaleđu Splita. Bolnička kola su dovela ranjenog dječaka (J.B. 13 godina), kojeg je ”zvončić” iz kasetne bombe masakrirao.
BiH:
Na ulazu u katoličko groblje Topola u Vitezu stoji ploča na kojoj piše: ‘Za 316 dana muslimanske opsade Viteza ubijeno je 653 Hrvata’.
Lipnja 1993. muslimanske snage bacile minobacačku granatu od 120 mm na dječje igralište u Vitezu, masakrirano je 14 djece, od kojih je 8 poginulo. Istoga dana je na području Viteza ranjeno još dvanaestero hrvatske djece. S koliko su nesklonosti Hrvatima pojedini inozemni mediji izvješćivali, pokazuje primjer jedne švicarske televizije koja je za nekoliko dana objavila laž da je riječ o događaju gdje su ‘Hrvati pobili muslimansku djecu’.
Svih ovih, još nitko, baš nitko da ih se sjeti, od svih glasnih udruga za ljudska i ženska prava, raznih BaBa, Gonga, antifašističkih ženskih udruga, Centra za mirovne studije, Dokumenta, Kuće ljudskih prava Zagreb itd. Nikada i nitko! Valjda ne pripadaju lijevom spektru njihovih boja, Ako netko nešto i napiše, ne će vidjeti stranice ”mainstrem” medija!
VOJVODINA: U priopćenju Zajednice protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata, a u svezi komemoracije za obitelj Zec, stoji: ”Moramo se podsjetiti da su za vrijeme srpske agresije na Hrvatsku i na području Srbije, gdje nije bilo rata, ubijane i cijele obitelji samo zato što su hrvatske nacionalnosti: obitelji Oskomić i Matijević iz Kukujevaca , Abjanović iz Morovića (dva brata). Među ubijenim članovima je dijete Franjo Matijević. Maloljetni Franjo pronađen je s rukama vezanim žicom na leđima. Prilikom identifikacije je utvrđeno da je ubijen iz lovačke puške, i to iz neposredne blizine… U Republici Srbiji, ni nakon tridesetak godina od tih ubojstava, nema nigdje nikakvog spomen-obilježja za zločine počinjene nad Hrvatima u Vojvodini tijekom 1990-ih, a kamoli da se po njima nazove neka ulica ili trg u mjestima gdje su ubijeni.’’
Prvi znanstveni simpozij o ubijenoj i ranjenoj djeci u Domovinskom ratu održan je u franjevačkom samostanu sv. Vlaha u Pridvorju u Konavlima od 4. do 6. travnja 2018. Sudjelovali su I roditelji ubijene i ranjene djece, povjesničari, zdravstveni djelatnici i drugi. Skup je održan u organizaciji Zagrebačkoga instituta za kulturu zdravlja, Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu, Glasa Koncila, Franjevačkoga samostana u Pridvorju i Zajednice udruga hrvatskih civilnih stradalnika Domovinskoga rata, pod pokroviteljstvom predsjednice RH Kolinde Grabar-Kitarović. Tada su na Okruglom stolu, naziva ”Prekinuta rijeka na izvoru života”, koji je imao je za cilj definirati prava ubijenoga, nestaloga, ranjenoga, zatočenoga i bolesnoga djeteta za vrijeme srbocrnogorske agresije na Hrvatsku. doneseni su zaključci, koji su upućeni Hrvatskom saboru, predsjednicima države i vlade.
Prof. dr. sc. Mihovil Biočić
*Riječ je o predavanju održanom na okruglom stolu „Spomendan na djecu ubijenu u obrambenom Domovinskome ratu“ na kojem su uz dr. Biočića sudjelovali: prof. dr. Ante Nazor, dr. sc. Tihomir Rajčić i mr.sc. Petar Perić. 16.06.2024. u Kaštel Lukšiću u organizaciji KUD Karol Wojtyla, Gradske knjižnice Kaštela i Hrvatske udruge Benedikt.