Foto:Ilustracija
Kad sve ljudsko zakaže u Crkvi, od udruga do institucija, od župnika do biskupa, kad nam obeščaste i oduzmu mjesta bogoslužja, te iskrive i ukinu sakramente najvažnije nam neće moći oduzeti. Isus je doista svojima obećao: „I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta” (Mt 28,20)
Zlo je vrlo glasno i na svaki način sebi pravi promidžbu bilo samohvalom ili pokudom. Zato je potrebno ukazivati na dobro i tražiti rješenja. Stanje Crkve je porazno kao nikad do sada u povijesti i to je jasno svakome tko je imalo informiran. Rušenje se događa združenim napadima izvana i iznutra a nadasve sa samoga vrha. I ovo je zadnje jedinstvena pojava u povijesti Crkve odnosno da mnogi kardinali i biskupi, koji imaju najveću odgovornost za povjereno im stado, aktivno rade protiv svoga poslanja čuvanja pologa vjere. I to tako da jedan dio promiče svakovrsne hereze dok ogromna većina njihove subraće to šutke promatra.
Zašto se to događa? Bog doista nije uzrok zla, nego čovjek i đavao, no On je jedini svemoguć i ništa se ne zbiva bez Njega. Stoga, zbog čega Bog to dopušta? U traženju rješenja, treba krenuti od Pavlove tvrdnje: „onima, koji ljube Boga, sve okreće Bog na dobro” (Rim 8,28). Pravo pitanje je koje se dobro krije u ovoj tragediji za one koji hoće ostati katolici? Više je mogućih odgovora.
Opredjeljenje
U prvom redu da se očituje tko kamo pripada. Proroštvo Šimuna bogonosca o Isusu vrijedi i danas: „Ovaj je evo postavljen (…) za znak osporavan (…) da se razotkriju namisli mnogih srdaca!” (Lk 2,34-35). Mržnja na Krista sve više raste pa smo svjedoci svih mogućih pogrda, blasfemija, izrugivanja, svetogrđa i istodobnoga veličanja okultnoga, magije i samoga sotone. Osnivači raznih religija i sekti se toleriraju ili blagonaklono gledaju dok se samo Isusa ne podnosi. Ovo je prilika za da se iziđe iz obmana i jasno razlikuje prijatelje i neprijatelje Kristove. Jednako vrijedi i unutar Crkve gdje treba razlučivati žito od kukolja. Svi oni koji kritiziraju, osporavaju ili čak i napadaju Krista, teoretski i praktično, očitovali su se kao njegovi neprijatelji i njih treba kao takve prepoznati i protiv njih ustati. Ovo je novina jer u Crkvi je uvijek bilo grešnika, ali sada su mnogi od njih iznevjerili svoje poslanje branitelja vjere i postali otvoreni zagovaratelji hereze. Za shvatiti o čemu se radi ne treba biti teolog. Dovoljno je koristiti zdrav razum i znati osnovne vjerske istine. Najjednostavniji i najučinkovitiji pokazatelji pravovjerja su euharistija i štovanje Bogorodice koje vjerni puk danas nanovo otkriva.
Razaranje Crkve služi i tome da se neopredijeljeni opredijele. Zlo je toliko ojačalo, i brojčano i ustrojbeno, da je postalo arogantno i nema se potrebu više kriti pa nastupa otvoreno. Vjerni ostatak ostataka koji nije podlegao poganstvu sada se želi ukloniti izravno silom bezbožnih zakona, represije i cenzure. Nitko više neće moći sjediti na dvije stolice i služiti dvojici gospodara, već će se morati svrstati na jednu stranu i zauzeti stav. Ovo se stanje preslikava i unutar Crkve gdje su pravovjerni postali manjina koju se sve više progoni. Svatko mora izabrati između širokoga puta koji vodi u propast i uskoga koji vodi u nebo. Jasno, velika većina će se prikloniti trenutnim zemaljskim pobjednicima, kao što se to uvijek događalo u povijesti. No jedan, istina manji, dio, spoznavši drskost đavla, posve će raskrstiti sa zlom i opredijeliti se za dobro. To znači prekinuti kontakt sa svećenicima koji rovare i istupaju protiv Krista i izolirati ih koliko je moguće. Ovdje se doista radi o smrtonosnoj zaraznoj bolesti koja je najopasnija moguća jer dovodi u pitanje sam vječni život i zato zaražene treba staviti u karantenu dok ne ozdrave. Oslonac treba tražiti u osobnom odnosu s Kristom, vjernim katolicima i u pravovjernim svećenicima bez obzira na to što su u drugoj župi, mjestu, pokrajini pa čak i državi.
Ovo je također izuzetna prilika da se Crkva očisti od unutarnjih neprijatelja koji rade na njezinu uništenju. Nisu upitni grešnici jer njih će uvijek biti nego heretici i jude koji gledaju kako će unovčiti izdaju našega Gospodina. Oni sada izlaze masovno „iz ormara” i natječu se tko će veću izopačenost naučavati ili napraviti, a svijet ih bodri i odobrava. Trenutno su zvijezde dana i kada obave svoju prljavu zadaću do kraja, a to je za njih uništenje one mjesne Crkve koja im je povjerena, postat će beskorisni. Već sada žele proglasiti bankrot Crkve i što više zaraditi kao stečajni upravitelji. Nedavno je njemački biskup Franz-Josef Overbeck iz Essena, jedan od trojice njemačkih delegata na Sinodi, konstatirao da je u trinaest godina svoje službe zaredio samo 13 svećenika dok mu je tijekom toga vremena 300 svećenika umrlo, a da sad nema nijedno zvanje. On i takvi kao rješenje vide ređenje žena i blagoslov istospolnih zajednica misleći time odgoditi neizbježnu propast. No kad se više ne bude moglo ništa prodavati i zarađivati i kada ostanu bez vjernika koji će ih izdržavati, samovoljno će napustiti Crkvu i ponuditi svoje usluge drugdje.
Buđenje
Daljnji razlog zašto Bog dopušta razaranje Crkve jest da se vjerni probude i postanu revni. Vjerojatno je to i glavni cilj jer nas mlakost ubija. Grijeh treba pobijediti prvo u sebi i izgarati iz ljubavi prema Bogu. Obraćenje je neprestani proces u kojem uvijek možemo dati više. Sad je stanje takvo da moramo dati sve od sebe ako mislimo opstati u vjeri. Po uzoru na katolike u Kini, koji su progonjeni od građanskih i crkvenih vlasti, katolici moraju biti spremni živjeti danas kao podzemna Crkva koja nema nikakvu zaštitu u zakonu niti sigurnost materijalnih dobara i sve svoje pouzdanje stavlja u Boga. Naravni život jednostavno nije više moguć bez nadnaravnoga. Čuda se događaju redovito i što stanje bude gore to će biti i veće Božje intervencije. Kao što su Židovi primali manu u pustinji četrdeset godina, dobivali vodu, odjeća im se nije trošila tako i mi danas moramo vjerovati i živjeti od Providnosti. Svetost je prava revolucija za osobu i svijet.
Bog u svojoj Providnosti dopušta sadašnji trijumf zla da se tako što više ljudi spasi. Toliko smo se udaljili od Njega da nas jedino kušanje krajnjih posljedica otpada i grijeha mogu dovesti pameti. Golgota nije kraj nego novi početak, a u posebno izazovnim vremenima Bog daje i posebne milosti. Treba ostati postojan za vrijeme muke da bi se dočekalo uskrsnuće. Kad sve ljudsko zakaže u Crkvi, od udruga do institucija, od župnika do biskupa, kad nam obeščaste i oduzmu mjesta bogoslužja, te iskrive i ukinu sakramente najvažnije nam neće moći oduzeti. Isus je doista svojima obećao: „I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta” (Mt 28,20). I što su teža vremena to je on svojima više oslonac. Zato treba živjeti u svjesnosti njegove prisutnosti i brižne ljubavi. Odnosno, kako kaže Pavao: „Radujte se u Gospodinu uvijek!” (Fil 4,4).
Pobjeda dobra
Zadnji mogući razlog ovoga žalosnog stanja je što Bog hoće tako pripraviti duše na konačnu pobjedu dobra. Isus je svojim uskrsnućem porazio zlo i zato kaže: „U svijetu imate muku, ali hrabri budite – ja sam pobijedio svijet!” (Iv 16,33). To vrijedi kako za one vanjske neprijatelje tako i za one koji su se uvukli u Crkvu. I to je potkrijepio još dodatnim obećanjem za Crkvu: „I vrata paklena neće je nadvladati!” (Mt 16,18). Uz to znamo da onda kada bude najgore dolazi sam Krist ponovno na zemlju u slavi da konačno porazi zlo. Stoga pred poplavom bezboštva u Crkvi treba se ispuniti se nadom. „Kad se ovi događaji počnu događati, uspravite se i podignite glavu, jer vaše je oslobođenje blizu!” (Lk 21,28). „Uspravite se” je poziv na zahvalni ponos, a „podignite glave” znači budite hrabri i srčani, svjesni da će Bog uskoro „otrti svaku suzu s očiju” (Otk 21,4) i kazniti zločince.
Međugorje-info/Svjetlo riječi