Subota, 21. rujna 2024.

Ne pitaj što Domovina može učiniti za tebe, nego što ti možeš učiniti za Domovinu

Biblijska poruka 23.6.2024. i tumačenje fra Tomislava Pervana: Kad je plovidba sigurna?

Foto:Radiopostaja Mir Međugorje

 

Mk 4,35-41

Uvečer istoga dana kaže im: “Prijeđimo prijeko!” Oni otpuste mnoštvo i povezu Isusa kako već bijaše u lađi. A pratile su ga i druge lađe. Najednom nasta žestoka oluja, na lađu navale valovi te su je već gotovo napunili. A on na krmi spavaše na uzglavku. Probude ga i kažu mu: “Učitelju! Zar ne mariš što ginemo?” On se probudi, zaprijeti vjetru i reče moru: “Utihni! Umukni!” I smiri se vjetar i nasta velika utiha. Tada im reče: “Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?” Oni se silno prestrašiše pa se zapitkivahu: “Tko li je ovaj da mu se i vjetar i more pokoravaju?”

Zlo je iskalilo sav svoj bijes, svu svoju žuč na Jobu. Njemu cijeli svijet ostaje zauvijek neshvatljiv. Nemoguće je proniknuti u tajne svijeta. S tim se Job mora pomiriti. U završnoj teofaniji, bogojavljenju, Stvoritelj ne želi dati Jobu ključ tajne stvaranja i stvorenja, pogotovo nam ne otkriva smisao razularenosti Zla u stvorenju.

I Pavao se danomice suočava s brojnim tajnama i upitnicima u svome životu makar je imao silna mistična iskustva i vizije. Ali jedno mu ne da mira: Zahvaćen je i ljubljen, i zato mora odgovoriti ljubavlju i zahvaćenošću, posvemašnjim predanjem svog života Jednomu, Gospodinu. Život se isplati ako se živi za Isusa i njegovo djelo.

Stišavanje oluje na moru: Čudo možemo shvatiti u povijesnom surječju, u događaju na uzbješnjelu, uspjenjenu moru, ali je za nas daleko bitnija egzistencijalna poruka čuda. Jer ono što se jednom zbilo ima trajnu vrijednost, pogotovo stoga što je svatko suočen i u vlastitom životu s ‘morem’, ‘olujom’, ‘noći’ u kojoj se nakon ‘sparine i žege’ spušta olujni vjetar i kovitla sve u čovjeku a tako isto i oko njega sve.

More je oduvijek, napose u starim mitovima, ali i arhetipski, simbol bezdana, gubitka tla pod nogama, nesigurnosti, nestabilnosti. Imamo u Starom zavjetu simboliku s Noinom lađom. Noa je u općem potopu zaštićen u lađi voljom Stvoritelja. I ovdje se otvara more u svojoj bezdanoj dubini, prijeti da proguta sve, pod čovjekovim se nogama otvara ponor.

Apostoli su u egzistencijalnom strahu koji ih je posve ukočio. Taj se strah od potonuća na moru dade prenijeti i u čovjekovo srce koje je poput mora, bezdana koje može nositi ali i progutati. Ono je prostor nesvjesnoga i besvjesnoga, gdje katkad vlada ‘bonaca’, utiha, tišina, mir, a nekad se zna do te mjere uskovitlati da smo s psalmistom prisiljeni vapiti Gospodinu kako su nam ‘vode došle do grla’, kako se gušimo, kako smo zapali u duboko blato i sl.

Kako postići u takvim situacijama mir, komu zavapiti i komu se obratiti? Kako nadići taj strah koji nas guši? Kamo baciti sidro, i gdje je čvrsto tlo koje drži i more? Ta i more mora imati svoje dno, svoj nutarnji oslonac! Svaki čovjek u nevolji i nehotice traži savjet, obraća se za pomoć. Često je naš život, preplavljen i ispunjen grijesima, mračnom prošlošću, svjetlucav poput mora na reklamama te odaje idilu plavetnila, osunčanosti. Daleko su sve one strahote koje more u sebi krije, skrivene, u dubinama mraka, duše, srca. Potisnuto u dubini podsvijesti.

Pitamo se, je li to dobro i u redu? Kad srce premire od straha kao u apostola, čovjek se hvata bilo kakve pomoći. U koga, gdje potražiti pomoć? – Jasno, u čovjeku mora postojati svijest o drugoj obali, sigurnoj luci, gdje čeka konačno usidrenje nakon plovidbe. Kako pak u nju stići? Prevlada li ‘malovjernost’ i ‘strah’ kao u apostola, nećemo nikad do nje stići zbog obamrlosti osjetila i razuma. Izgubit ćemo se na pučini, valovi će nas nosati.

Moramo biti svjesni u dubini svoje duše da je Gospodin na istoj barci, u istoj lađi s nama. I da počiva, na pramcu, u lađici. Da je i u našem srcu. „Kamo i kako plovi moj brod?“ Doći će dan svakomu od nas kad će svaki mudri savjet i svaki liječnik i svećenik stajati nad nama bespomoćni, kad stupimo na rubno područje svoje egzistencije. I kad nam je polagati račun o plovidbi, životu.

Hoćemo li u tome smrtnom strahu, koji svakog čovjeka obuzima, moći baciti sidro Gospodinu i doviknuti mu. On je i u lađi, ali i na drugoj obali, gdje nam je spreman doček (usp. Iv 21,4 sl.). Upravo je u tome umijeće življenja. Mirne luke su samo životne epizode, mali predasi. Ploviti nam je, pustiti jedra u pravom smjeru. Svijet treba odvažnih ‘pomoraca’, misionara, proroka u oluji. Koji hvataju SOS – vapaje brodolomaca.

Koliko je pak danas po našim ulicama razorenih i nasukanih egzistencija, propalih, beznadnih, očajnih. Njima treba reći da je Bog i uz njih, da ih nikad ne napušta. Donijeti radosnu poruku Isusa Krista. Zbog tih i takvih potrebno je isploviti iz toplog kutka vlastite kuće, građanskoga lažnog mira, tihoga samozadovoljstva s vlastitom vjerom te poći čovjeku potrebniku. Kao Isus.

Kad učenici viču Gospodinu u svojoj tjeskobi, kako on ne mari što oni ginu, Gospodin odgovara kako je taj vapaj naskroz suvišan. Prekorava ih zbog malodušja i malovjerja. Zapravo nije riječ o tome hoće li se barka života napuniti vodom i prevrnuti, već je riječ o tome, vjerujemo li da je Gospodin s nama u svakoj prilici našeg života, pa i kad najmoćnije bjesne elementi ovog svijeta. Pred Gospodinom i njegovim moćnim pogledom i rukom prestaje strašna prijeteća moć svjetskih i paklenih elemenata.

Što se zbiva u nama kad provale iz nas osjećaji potisnute krivnje, kompleksi grijeha, ispovjeđenih ili neispovjeđenih, ili u celofan zavijenih, kad iz nas provali prijeteća prošlost koja nas davi i guši? Neće nas spasiti uvjeravanje kako to nije tako strašno. Tko nam može pomoći? Tko nas u toj situaciji može spasiti? Samo Gospodin koji razdvaja elemente, tj. novi čin stvaranja.

U biti ne nosi ni lađa ni more, već Isusova riječ i prisutnost. Naša je svijest i podsvijest ranjena, ozlijeđena, oštećena. Krist ne samo tješi, nego on liječi. On je tješitelj, ali prvenstveno iscjelitelj. Zadnju riječ nema zlo, nema grijeh, nego Gospodin Isus i njegova riječ. U njegovoj smo ruci, bilo da živimo ili umiremo.

Ova zgoda iz evanđelja postaje značajna tek kad počne govoriti meni, kad se stopim s njome, kad me riječ pogodi. Svatko živi u strahu, a strah po svojoj naravi čovjeka razdvaja, baca u izolaciju i osamu. Svi naši strahovi s kojima živimo zgušnjavaju se redovito u životni strah, u strah od sutra. Zapravo strah od straha. Strah nas od nas samih, od drugih ljudi, od budućnosti. Gdje ovlada strah, nema mjesta nadi i ako se strah u čovjeku osamostali, proširi, čovjek gubi samopouzdanje u sebe, gubi i svoj identitet.

Mnogi žive u strahu od straha, što potom čovjeka tjera u nerazumne čine, bezizlaznost, uskoću, tako da se ni sam više ne prepoznaje. Strah od straha blokira. Pogotovo ako čovjek osjeti da su ga napustili svi, i ako ima osjećaj da ga je i sam Bog zaboravio. Kao ishod toga čovjek sumnja u smisao života. Zato takav mora biti istrgnut iz svog straha. Snažnom rukom, jakim šokom.

Isus je proživio u svome životu iste osjećaje, u svojoj agoniji u Getsemaniju, u svojoj smrtnoj borbi na križu. Posvemašnja ostavljenost. Niotkud nema odgovora, prepušten sam sebi, vapije za pomoć. Podnio je samoću da bi nam pokazao put. Na jednom mjestu Poslanici Hebrejima (2,9) u nekim tekstualnim verzijama veli da je „Isus daleko od Boga“, tj. u posvemašnjoj otuđenosti i bogoostavljenosti, iskusio smrt za sve nas, da bi nama donio nadu i spas. I on se kao čovjek strašio, borio se s Bogom u Getsemaniju, zazivao Oca, kao Sin se osjećao ostavljenim, odbačenim, prokletim (usp. 2 Kor 5,21; Gal 3,13; Rim 8,3) da nam pokaže put iz straha.

Potrebno je prepoznati svoj strah u Isusovu, izdići se iznad njega, da bismo iskusili i nepobjedivost nade. Bog nam neće dati odgovor ako na vagu svoje vjere i svojih problema ne stavimo svoj život, egzistenciju. Oluja će se stišati tek onda kad dopustimo Isusu prodor u sva područja svoga bića. Prisjetimo se ovom zgodom i Jone. Njega je uhvatio paničan strah od Jahve, njegova naloga, ali i strah od sebe. Dopao je morskoj nemani u ralje, i ondje dolazi k sebi. Prihvaća Božji nalog u svome životu te biva spašen.

Fra Tomislav Pervan/Radiopostaja Mir Međugorje

Najnovije

Biskup Palić: Vidimo se u Međugorju!

Mostarski  biskup mons. Petar Palić u petak je održao konferenciju za medije u vezi s objavom Note Dikasterija za nauk vjere o duhovnom iskustvu...

HDZ: Kolakušić uspio posramiti čak i Milanovića!

Kao eurozastupnik tvrdio je da će istodobno biti i predsjednik Vlade i ministar pravosuđa i ministar unutarnjih poslova. I unaprijed je, onako megalomanski, „najavio“...

Fra Tomislav Pervan: Napokon je skinut embargo s Međugorja

NAPOKON! Napokon je Vrh Katoličke crkve progovorio službeno o Međugorju - fenomenu koji traje već više od 43 godine. Kao što sam toliko puta...

Tužna obljetnica u Mostaru : Prije 31 godinu pripadnici tzv. Armije BiH ubili 23 hrvatska vojnika i civila

Foto:Crodex   20-ti rujan je nadnevak kao i svi drugi…No za stanovnike mostarskih naselja Rodoča i Jasenice to je poseban dan. Dan kada su mnoge obitelji...