Foto:Radiopostaja Mir Međugorje
Mk 6,1-6a
Isus dođe u svoj zavičaj. A doprate ga učenici. I kada dođe subota, poče učiti u sinagogi. I mnogi što su ga slušali preneraženi govorahu: »Odakle to ovome? Kakva li mu je mudrost dana? I kakva se to silna djela događaju po njegovim rukama? Nije li ovo drvodjelja, sin Marijin, i brat Jakovljev, i Josipov, i Judin, i Šimunov? I nisu li mu sestre ovdje među nama?« I sablažnjavahu se o njega.
A Isus im govoraše: »Nije prorok bez časti doli u svom zavičaju i među rodbinom i u svom domu.« I ne mogaše ondje učiniti ni jedno čudo, osim što ozdravi nekoliko nemoćnika stavivši ruke na njih. I čudio se njihovoj nevjeri.Vjerovati nekoj konkretnoj osobi vezano je uvijek s nadvladavanjem nutarnjih otpornih mehanizama. Pogotovo u prilikama kad su riječi koje ta osoba upućuje izazovne, kad nas sile na premišljanje vlastitih stavova, na zaokret u životu. Kad osoba postaje porukom, odnosno izazovom. Lako je vjerovati “na daljinu“. Ali kad se suočimo s osobom u svoj njezinoj pojavnosti, tu onda redovito ustuknemo. Jer nerijetko zbiljnost pojave opovrgava našu sliku o nekome…
Možda ćemo mi teoretski prihvatiti Isusa, lako je dati pristanak na ono „Tijelo Kristovo“ u euharistiji, izgovarajući olako svoj „amen“, ali je teško isto reći onome pored nas u crkvenoj klupi, jer, prisjetimo se, Isus se poistovjećuje sa svakim, poglavito s najprezrenijim…
Proročka uloga ne bijaše nigdje i nikada lagana. Iskusili su to židovski proroci na svojoj vlastitoj koži. Odbacivani, neprihvaćeni, prezirani, ubijani. Svi odreda. Zbog poruke i izazovnosti života. I uvijek isti refren: „Šema Israel – poslušaj, čuj Izraele“.
Slušanje riječi mora uroditi poslušnošću i ozbiljenjem riječi u životu. A na to čovjek nije spreman, jer mu je srce drsko i okorjelo, sklerotično. Ništa bolje nije prolazio ni Pavao u svojim nastupima. Neprestano osporavan, mora se boriti za „legalitet i legitimitet“ vlastitog apostolata. Napose u odnosu na korintske zanesenjake, entuzijaste. Smatraju da su u takvu stanju savršenosti, da im ne treba nikakva moralna norma, nikakav crkveni ni apostolski autoritet. Da mogu svoj život uređivati kako ih volja. Ne pomažu ni sva Pavlova upozorenja, ni skromnost, makar se ima čime hvaliti, napose svojim mističnim iskustvima. Ništa od toga ne vrijedi da bi se urazumili.
Isus se nakon dugo vremena vraća u svoj zavičaj, rodni grad, gdje je odrastao. Možda su ga neki srdačno pozdravili, ali se u njemu osjeća neka čudna promjena. Svi se pitaju: Kakav samo nastup! Koje riječi! Ne zanimaju ga više seoski tračevi. Govori novim jezikom. Tumači Pismo sa sigurnošću i suvereno, kao da je živio i jeo s prorocima. Nije on više jedan od njih, postao im je stranac. Dogodilo se nešto s njime! Može biti da ga stari prijatelji radosno pozdravljaju, a ipak je sve drugačije. Stranac u vlastitoj kući i zavičaju.
Da, točno tako! Otkako je otišao s ostalima na Jordan gdje je kršten i nebo se otvorilo (Mk 1,10) uz glas: „Ovo je Sin moj Ljubljeni. Moja milina!“ Potom pustinja i ispunjenost Duhom do kraja. Nije više isti. Slično se dogodilo mnogima kroz povijest. Neka čudna zahvaćenost, ljudi se mijenjaju.Franjo, sin bogata trgovca tkaninama Pietra Bernardonea, jedan je među brojnima. Najednom je on čudak u očevim očima. Otac ga se odriče, razbaštinjuje zbog čudna ponašanja. Smatra da mu je sin poludio, živi u nekim svojim oblacima. Rekli bismo ‘avijatičar’. I njemu se Nebo otvorilo kad je poljubio gubavca. Ili André Frossard, sin vođe komunističke partije Francuske. Ulazi jednoga popodneva u malu crkvu u Parizu kao ateist, izlazi iz nje kao vjernik, katolik koji zanosno ponavlja: Bog postoji! Susreo sam ga. Izlazi i ponavlja – vjerujem. Vjerujem sve! Postupa kao brodolomac koji se u zadnji čas spasio. „Nebo me zahvatilo poput munje ”- opisuje on svoj bitni životni događaj. Mogu se samo zamisliti reakcije i sukobi unutar partije koji su poprimili i političku dimenziju. Sin skrenuo s kolosijeka,
Ali je odsada za njega je postojala samo jedna stvar: morao je živjeti u skladu s tim iskustvom i vraćati
se uvijek iznova na to iskustvo. To ga je otrglo od dotadašnjeg okruženja, od prijatelja, od grada, u samoću.
Moralo se nešto slično dogoditi i s Isusom – vjerojatno u mnogo intenzivnijoj mjeri. Marko kaže: “I odmah ga je Duh natjerao pustinju” (Mk 1, 12). On osjeća nutarnju potrebu da prvo ‘preradi’ što je sam iskusio. Mora se nositi s Đavlom u pustinji. To znači da tijekom krštenja nema samo nebo i raj, nego i pakao, odnosno tama dubina, otvorili su se tragovi podzemlja
Svatko tko je s tom tamnom stranom došao u kontakt nosi sa sobom i tragove toga susreta. On zna više o mračnim predjelima čovjekove duše, što ljude pokreće, što ih čini drugačijima od ostalih. Najvažnije je ipak da je Isus uzeo, prihvatio u sebe snagu neba, Svetoga, sasvim drugoga svijeta. Iz tog stanja on govori, tako da njegova riječ ima težinu i događaju se neshvatljive stvari koje okružuju Isusa kada se pojavljuje u Nazaretu. Ne može se vratiti u zavičaj i ponovno biti isti. Prva reakcija njegovih sumještana je čuđenje. On ostavlja dojam na njih.
Ali onda ne mogu spojiti običnog tesara koga poznaju s novim, izvanrednim čudotvorcem i propovjednikom. Stara ideja o njemu sprječava ih da ga prihvate kao onoga koji im ima toliko toga reći. Divite se njegovim riječima i djelima, ali ne dopuštate da vas to dirne. Tada se javlja ogorčenost i zavist.Što on to želi? Želi biti pametniji, želi biti bolji od nas. Što on sebi umišlja? Ne razumiješ ga više. To rezultira odbijanjem. Jedna od najtragičnijih stvari u Isusovu životu jest što nije mogao prenijeti ono što je u sebi nosio onima s kojima je odrastao, kod svoje rodbine i prijatelja, koji mu puno znače. U jednom trenutku čak stoji da su njegovi rođaci došli po njega, “jer su govorili: ‘On je prolupao’” (Mk 3,21) Još jednom se ističe reakcija njegovih sumještana: bili su zadivljeni njime a onda su ga odbili.
Ljudi žele čudesa, znakove. „Kruha i igara“, a ne životnog zaokreta, iskoraka iz uhodanosti. Tu se tako zorno zrcali ona svakodnevna istina: Ljudi žele živjeti na dvije razine. Ljudi se ne protive njegovim riječima. Štaviše, one su uhu ugodne, po njima je on mudar čovjek, učen. Govori Božjim rječnikom. Ali je neprihvatljiva druga istina: On se izdaje za nešto neobično, čudesno. Sinteza te osobe je nemoguća: Prijelaz s običnog čovjeka na Božjeg. Nespojivost obadvoga u uhodanim protegama. Jer mi sve svrstavamo, kategoriziramo, stavljamo u uhodane pojmove i predodžbe. Ljudi se „opredmećuju“, sve neobično se progoni. Tesar može roditi tesara, postolar postolara, i tako redom. Tako misle i Isusovi suvremenici. I nemoguće je ispasti iz uhodanih okvira. Pogotovo u patrijarhalnom društvu gdje je sve unaprijed određeno. Tko je siromah, ostaje siromah. Kastinski mentalitet.
Ono što se dogodilo u Nazaretu bio je predokus kasnije reakcije pismoznanaca i farizeja, vođa naroda, na Kristovu tvrdnju da je obećani Mesija. Ono što su pokušali Nazarećani (Lk 4,29-30) uspjelo je vjerskim vlastima u Jeruzalemu, jer su rimskom namjesniku mogli zaprijetiti ucjenom. Čak i u svojoj zloći i nesvjesno, oni su provodili Božji plan za čovječanstvo. Bilo je potrebno da Krist umre kako bi svi ljudi mogli vječno živjeti s Bogom. Kristova smrt, praćena njegovim uskrsnućem, bila je ključ koji je ljudskom rodu otvorio vrata vječnosti.
Nažalost za vođe Židova sretan ishod, Uskrs i proslava Isusa Krista, nije opravdao zle namjere i zla sredstva kojima su se služili. Teško je razumjeti iracionalno protivljenje mještana u Nazaretu u ovoj prilici, a kasnije jeruzalemskih farizeja. Mještani Nazareta nisu čuli ništa loša o Isusu, naprotiv, slušali su divne izvještaje o njegovim čudesima i propovijedanju. Čovjek bi stoga očekivao da bi se, ako su imalo razumni, radovali što imaju jednog od svojih sugrađana kojem se tisuće dive, dolaze mu sa svih strana i mnogi ga gledaju kao davno obećanog Mesiju. Umjesto toga, okrenuli su se protiv njega u mržnji te su odlučili stati na kraj njegovoj karijeri (Lk 4,29). Htjeli su ga strmoglaviti! Zašto? Zato što je demon zavisti, kći oholosti, ovladao njihovim srcima i umovima.
Zašto bi susjedov sin, i to onaj nižeg statusa od mnogih od njih – običan stolar, dobio tu povlasticu, dok su njihovi sinovi zanemareni i preskočeni? To nije smjelo biti, govorila im je njihova zavist, pa su zatvorili svoj um protiv bilo kakva suprotna dokaza.
Tako je bilo i kasnije u slučaju farizeja. Isti poroci, oholost, ponos i zavist, zamračili su njihove intelekte i spriječili ih da vide istinu. Oni su bili vjerski vođe naroda, ili su barem tako mislili da jesu. Da je Mesija došao, smatrali su da je trebao doći preko njih i uz njihovo odobrenje. Ovaj varalica Isus nikako nije mogao biti Mesija. Ne samo da se nije pridržavao zakona tako strogo kao što su ga oni držali, nego je bio prijateljski nastrojen s grešnicima i carinicima. Nadalje, govorio je o nekom dalekom kraljevstvu na nebu, a ne o zemaljskom carstvu za koje su odlučili da će ga uspostaviti pravi Mesija.
Istodobno ti suvremenici slute nešto neobično u Isusu. Isus ruši, urušava sve njihove uhodane predodžbe. Slute kako bi sve ono što su naučili netragom nestalo. I zato nastupaju frontalno protiv Isusa. Nemoguće je da jedan tako neznatni zanesenjak, sanjar, putujući propovjednik, kome znamo sve „do devetog koljena“, propovijeda nekakvo kraljevstvo Božje, jednakost i ravnopravnost svih pred Bogom, općem ozdravljenju svih od sila prisile i tlačenja. Odatle onda nemogućnost da ih „izliječi i spasi“.
Tako su ih njihova oholost i zavist učinili da djeluju iracionalno. Njihovu mržnju nije moglo zadovoljiti ništa osim najokrutnije moguće smrti onoga koga mrze. Ali upravo ta smrt bila je Kristov put do slave. Uzdignut na križ privukao je sve ljude k sebi kao što je i prorekao (Iv 12,32). Oni na Kalvariji vidjeli su trijumf neuspjeha.Kad bi sve protivljenje Kristu i njegovu nauku, uzrokovano ljudskom ohološću i zavišću, završilo na onima u Nazaretu i farizejima! Daleko od toga. Oholost i zavist su još uvijek među nama. Kroz dvadeset stoljeća kršćanstva, bilo je oholih pojedinaca, ljudi koji su bili visoko cijenjeni. Ne samo da ne žele da Krist vlada nad njima, nego su pokušali spriječiti njegovu vladavinu čak i nad onima koji su rado i ponosno njegovi podanici. Ne zadovoljavajući se svrgavanjem Krista s prijestolja u svojim srcima i umovima, oni su posvetili svu svoju energiju ukidanju njega i njegove Crkve s lica naše zemlje. Takvi Kristovi neprijatelji još su među nama. Danas su brojniji nego ikada, ali kao što su njihovi prethodnici propali u prošlosti, tako će i ovi danas propasti. Krist će nastaviti vladati i njegova će Crkva nastaviti svoju misiju vođenja svih ljudi čiji su umovi slobodni od grješnoga ponosa i stoga otvoreni istini.
Tko Isusa prihvaća? Oni koji su pod njegovom rukom osjetili rađanje novoga. Koje je svojim zahvatom izmijenio i koji su na svojoj „koži“ iskusili tko je i kakav Bog u ovome Isusu iz Nazareta. Bog kao Otac i Majka ovdje u ovome Isusu. Bog kao skrovitost, zaštita, mir, sigurnost, blagoslov. I koji su mu onda ostali do kraja zahvalni. I postali njegovi neumorni promicatelji u svijetu. Riječima i životom. Poput Pavla, kako čusmo gore.
Obnovimo stoga svoju odanost Kristu danas. On se ponizio kako bismo bili uzdignuti na položaj sinova Božjih. On je s nama dijelio našu ljudsku narav kako bismo mi mogli dijeliti njegovu božansku narav. Umro je okrutnom smrću na Kalvariji kako bismo mi mogli imati vječni život na nebu. Molimo za svjetlo za one čiji ih je ludi ponos ostavio da tapkaju u tami. Molimo i mi dobroga Boga da nas uvijek drži na putu istine, putu kršćanske poniznosti koji vodi u vječni dom koji nam je Krist izborio svojim utjelovljenjem.
Fra Tomislav Pervan/Radiopostaja Mir Međugorje