Piše: Vlado Marušić/Braniteljski portal.ba
Rada Borić ,hrvatska feministkinja, ženska i mirovna aktivistkinja, sveučilišna profesorica i sadašnja zastupnica stranke Možemo u hrvatskom saboru je izjavila :“Boli me srce kada nedjeljom vidim stotine mladih da idu u crkvu“.
Da smo kojim slučajem u onom bivšem yugokomunističkom zločinačkom sustavu, koji se koprcao do početka 90-ih godina na prostoru RH i bivše zločinačke SFRJ, ovakva ili slična izjava neke ovakve ili slične „mlade ili stare“, prekaljene partizanke bi bila sasvim normalna izjava, protiv koje nitko „pametan“ ne bi smio proturječiti, niti mislima ,riječima a ni djelom, jer je lako mogao fasovati metak u čelo ili dugogodišnju robiju, no mi se već nalazimo u drugoj polovici 2024.godine,(a danas je 13.srpanj 2024.godine), pa je to dovoljan i valjan razlog piscu ovih redova, tj. meni Vladi Marušiću, razvojačenom Branitelju HVO-a i Predsjedniku URB HVO-a ŽZH, da se jako stidim jer sam izgleda uludo protratio najmanje 5/pet godina u Domovinskom ratu, puta sve one godine mog života prije Domovinskog rata.
Godina u kojima sam na sebi svojstven način proturječio tom zločinačkom sustavu. Mislima, riječima i djelom. Ne sam već s mnogim drugima čija imena ostaju urezana u srca domoljubnog hrvatskog tkiva, duše i bića.
Stidim se jer neka tamo građanka „Rada Borić“ crvene ofarbane kose u eter odašilje poruke koje udaraju u živo meso svakog istinskog Branitelja iz Domovinskog rata i domoljuba u njegovu srž, u dušu i srce, jer ništa jače ne boli i ne udara kao udarac kojim netko pokušava omalovažiti i obezvrijediti molitvu i pohod na Svete Euharistije, a poglavito pohod naše omladine na te Svete nedjeljne Mise , omladine na kojoj sve ostaje i sve počiva, jer su upravo oni ti zbog kojih su istinski Branitelji i odlazili u rat kad se sve sabere i oduzme.
A omladina koja pohodi i odlazi na Svete Euharistije je samo nastavak one iskonske borbe Branitelja za zaštitu Božjih zakona koji su iznad svih drugih zakona ovoga svijeta, a među kojima ima podosta onih čiji su roditelji bili istinski Branitelji, bliža ili daljnja rodbina.
Ipak najžalosnije od svega je količina šutnje, premda među tom šutnjom ima dosta kontrolirane, kupljene, potkupljene i zgažene šutnje, i to one šutnje koja se nikada nije smjela dogoditi a ni zvati šutnjom od onih koji nisu šutjeli kada je trebalo grmjeti, a grmjelo je, a sada se ta šutnja skrila ko pribijeno pseto, točnije prebijena džukela negdje u dobivenim ili iznajmljenim stanovima nekad vatrenih i gorljivih Branitelja, od strane Ministarstva branitelja RH, Ministarstva obrane ili MUP-a u glavnom gradu svih Hrvata Zagrebu u kojemu živi četvrtina svih Hrvata, u vikendicama, klijetima, kladionicama, jeftinim bircuzima, uz Savski nasip, po njegovim klupama, parkovima, tržnicama, tramvajima, bolnicama, braniteljskim udrugama, pa čak i bauštelama diljem zemlje i inozemstva.
Šutnja koja je zarobila nekadašnje ljude u maskirnim odorama s kalašnjikovima, cigankama Uzijima u rukama i krunicama oko njihovih vratova te im neda progovoriti a svakodnevno sreću tu građanku Radu Borić, Možemovce SDP-ovce, ili pak Nenada Stazića i desetine drugih odnarođenih likova ulicama Zagreba i drugih gradova naše prelijepe i oslobođene RH od okova zla u rukama takvih kao što je građanka Rada Borić, a ništa ne poduzimaju protiv njih. Pa čak ni prijekorne a ni prezirne poglede kojim im moraju i trebaju dati do znanja kako je RH stvorena ponajprije istinskom i dubokom molitvom njenih Branitelja, naših majki , naših očeva i svih drugih domoljuba koji svake nedjelje pohode Svete nedjeljne mise protiv kojih građanka Rada Borić ima puno toga za reći a poglavito kako je „boli srce dok gleda naše mlade kako pohode Svete nedjeljne mise“.
Kako je Republika Hrvatska ponajprije katolička zemlja, a nikako sekularna država, u kojoj su se svi njeni državljani pa i ostali koji se dosele u nju dužni pridržavati njenih katoličkih tradicija koje svoje izvorište uvijek i iznova pronalaze u našoj Svetoj, Katoličkoj i Apostolskoj crkvi jer je tako bilo ,tako jest i tako će zauvijek i ostati.
Država u kojoj svatko ima pravo izreći svoje mišljenje i svoj stav ukoliko nije u suprotnosti s hrvatskom Katoličkom tradicijom koja je kompatibilna s Božjim odnosno prirodnim naumom na ovoj zemlji stvorenoj za život čovjeka kojeg Bog neizmjerno ljubi.
Ukoliko pak netko kao ova građanka Rada Borić javno iznese svoj stav koji je u potpunoj kontradikciji s izvornom Katoličkom tradicijom RH neka izvoli za to i odgovarati pred sudskim instancama države RH, ali i pred sudom hrvatske katoličke i domoljubne javnosti koja ne smije ostati kao do sada zaključana ključevima građanki-partizanki Borić ili njoj sličnih spodoba koje su isplivale na površinu upravo zbog one gore već navedene šutnje onih koji ne bi smjeli šutjeti.
A ja koji se stidim jer sjedim nemoćan pred ovakvom vrstom izjava građanke Borić daleko od Zagreba u mom Širokom Brijegu moram kao i u svemu naći zrnce sreće pa čak i pobjede nad ovakvim u crveno ofarbanim kmečavcima i drečavcima tipa Rade Borić a ta pobjeda nije moja već Božja pobjeda kojom se ona uvukla duboko pod njenu kožu dok ona pokušava zadnjim trzajima svog bića ispražnjenog od svih obzira, emocija i osjećaja izbaciti iz sebe tu pobjedu udarajući upravo tamo otkud ta Božja pobjeda i dolazi.
A ona jadna, nesvjesna i nemoćna uopće ne zna kako će je Božja pobjeda baciti pod svoje noge gdje će konačno u uzaludnosti svoga života shvatiti čitav njegov besmisao.