Foto:Radiopostaja Mir Međugorje
Mt 12, 14-21
U ono vrijeme prolazio je Isus subotom kroz usjeve. Učenici su njegovi ogladnjeli te počeli trgati klasje i jesti. Vidjevši to, farizeji mu rekoše: »Gle, učenici tvoji čine što nije dopušteno činiti subotom.« On im reče: »Niste li čitali što učini David kad ogladnje on i njegovi pratioci? Kako uđe u Dom Božji te pojedoše prinesene kruhove, a to ne bijaše slobodno jesti ni njemu ni njegovim pratiocima, nego samo svećenicima? Ili zar niste čitali u Zakonu da subotom svećenici u Hramu krše subotu, a bez krivnje su? A velim vam: veće od Hrama jest ovdje!
I kad biste razumjeli što ono znači: Milosrđe mi je milo, a ne žrtva, ne biste osudili ove nekrive. Ta Sin Čovječji gospodar je subote!«
PROROK – IDEJA I STRUKTURA NA PRIMJERU ILIJE PROROKA
Ideja, uloga, struktura proroka i proroštava uopće zorno se može iščitati na primjeru proroka Ilije, koji se u nas posvuda štuje, koji je zaštitnik ovih crkvenih pokrajina. Slavi ga se od Broda na Savi, preko Zenice do ušća Neretve, u Metkoviću.
Tko je prorok? Netko tko traži i tko je tražen. Netko tko sluša i biva slušan. Netko tko ljude promatra kakvi stvarno jesu, ali i kakvi bi morali biti. Netko tko zrcali svoje vrijeme, a istodobno živi izvan vremena.
Prorok: uvijek budan, uvijek na straži i oprezu, uvijek napetih ušiju. Nikad nije ravnodušan niti mu je bilo kada svejedno, napose kad je riječ o nepravdi, među ljudima ili prema Bogu. Božji je on glasnik kod ljudi, a istodobno i glasnik i zagovornik ljudi kod Boga. Nemiran, u stanju uzrujanosti, čeka Božji mig i poruku, čeka na znak i na Božji zahtjev. U snu čuje glasove, slijedi vizije, a njegovi snovi nisu njegovi.
Često je progonjen, živi u neprestanu strahu, uvijek je sam i osamljen – pa i u mnoštvu, kad razgovara s Bogom ili sa samim sobom, kad slika ili ocrtava budućnost ili priziva prošle dane. Govoreći ljudskim rječnikom i iskustvom, to su odreda nesretni ljudi. Nesretni jer se čovjek udaljuje od svoga iskona, od svoga Boga
Često se prorok služi teatralnim potezima. Čini se da izgovara ono što su drugi već napisali. Da bi bio prorok, mora sići u dubine svoje osobe i bića. Da bi ga Bog ispunio i prožeo, mora biti stvaran, otvoren i autentičan. On mora biti on, ničija preslika niti imitacija.
To je ujedno i tragična strana proroka: Je li dosegnuo vrhunac poslanja, predaje se do kraja Bogu. Što intenzivnije živi, to više pripada Bogu koji progovara na njegova usta i njegov glas te se služi njime kao mostom, sredstvom, poveznicom između sebe i ljudi. Prorok je istodobno i pojednostavljivač (simplifikator) ali i sablazan.
Što drugi misle ili uče, on to već zna, on je to već u sebi iskusio. On je Božja jeka, živa Božja rezonancija u svijetu. Redovito su to nesretni ljudi, pa i u trenutcima najvećih trijumfa. Ljudi su to bez prošlosti, bez korijena, njihov je život prava drama(tika). Njihov je život dramatični hod i prolaz iz vječnosti u vječnost, dolaze iz legende i odlaze redovito u legendu.
Prorok propovijeda, ali ga malo tko sluša, još manje ih shvaća to što prorok govori, a pogotovo je mnogo manje onih koji proroku odobravaju ili ga slijede.
Prorok redovito gleda u oči muci i očaju, nevolji i katastrofi. Prorok: u trenutcima radosti spreman je podijeliti je s nama. Nikada ga ne vidimo u sretnim trenutcima, na osunčanoj strani života, uvijek je u napetosti. Napeta struna ili žica. Dinamika ga iznutra izjeda i tjera. Nije sretan ni u trenutcima najvećih uspjeha. Boji se i bori se za život, svoj i tuđi.
Čini se da nema prošlosti, nema korijenja. Njegov je život cijela jedna drama u stvarnosti. U trenucima osamljenosti izranja da bi nas osokolio. Nemoguća uloga i nada u nemoguće vrijeme; zbiljnost naše mašte. San za pjesnika, izazov za filozofa. Čovjek koji uzima Boga za riječ. Prorok – čovjek komu je Bog zahvalan, a ljudi u pravilu nikada. Čovjek koji brani i spasava Božje djelo u svijetu, a svijet ga ismijava i s njim lakrdijaši i na kraju ga ubija.
Poglavito Ilija. Malo govori. Zapovijeda. Naređuje. Riječ mu se na licu mjesta ostvaruje. Riječ je kao fijuk biča. Više od čovjeka: on je sudbina i legenda. Proroci – ljudi bez povijesti, ali stvaraju povijest oživljujući je i vraćajući joj iskonski smisao i sadržaj. Prorok – čovjek koji kažnjava kraljeve i njihove lakaje, dvorsku svitu i dodvorice, čovjek koji ohole ponižava a ponizne uzvisuje. Čovjek koji velikima očituje kako su mali, moćnicima kako su ranjivi i slabi. Obična prašina.
Gdje god se pojavi prorok Božji, osjeća se dah vječnosti i vječnoga, nebeski žar, revnovanje i oganj. Neumoljivi su u svojoj borbi protiv nepravde, skidaju obrazine s licemjerna bogoštovlja i životnih krivotvorina. Gdje se on pojavi, sve se stubokom prevraća. On stvara revoluciju, doslovce. prevrat.
Ilija je primjerice povijesni suvremenik grčkoga slijepoga pjesnika Homera. Što znamo o Homerovu životu, povijesno pouzdano? Njegova je biografija tajanstvena, čak se sedam grčkih gradova prepiralo, gdje mu je rodno mjesto. O Iliji i njegovu vremenu znamo toliko povijesnih pojedinosti, znamo za sve što se događalo na kraljevskim dvorovima, u Izraelu i Judeji, sjevernom i južnom kraljevstvu. Za sobom povlači svoje suvremenike; nitko ga nije očekivao, a kad bi se pojavio, bio bi u središtu zbivanja.
Ilija – majstor improvizacije, režiser koji umije ostaviti snažan dojam na slušateljstvo, koji zna zanijeti ljude i prenijeti ih u zanos. Tvrd kao stijena, monolitan, rušitelj lažnih bogova i božanstava i njihovih štovatelja. Ne govori mnogo, riječi su mu škrte, on samo zapovijeda. On je samotnjak, najusamljeniji čovjek na svijetu.
Nema društva, nema obitelji, neženja je, nema zajednice, on je kao pustinjski vjetar. Pojavi se sad ovdje, sad ondje. I posred mnoštva on je usamljenik. Osoba krajnjih krajnosti, ekstrema, krajnje oporosti, tvrdoće, bez ikakvih kompromisa ii prilagodbi. Njegova je strogost legendarna, jedva se kada raduje ili smije. On je više od čovjeka, on je u osobi sudbina.
Riječi mu fijuču kao udarci biča, što govori, ne govori u prazno, prijetnje mu se uvijek obistinjuju, na kraljevima i njihovim dodvoricama. Na onoga kraljevskog službenika koji ga je htio uhititi sveo je oganj s neba koji je progutao njega i pedesetoricu s njime. On ulijeva strah i trepet, dobiva uvijek što traži. Što pretkazuje, to se i obistinjuje. Otvori li usta, trese se zemlja. Podigne li ruku, ljudi osjećaju kako ih guši anđeo smrti.
Ilija – čovjek bez povijesti koji stvara povijest, unosi u nju život i živost. Velikima očituje kako su maleni, moćnicima kako su ranjivi. Neumoljiv je u svojoj borbi protiv nepravednosti, razotkriva prijetvornost i laž.
U sjevernom i južnom kraljevstvu imamo na dvorovima spletke i intrige, beskrajne svađe i ratove, zavjere i stupice, udare i protuudare, saveze redovito s pogrješnim saveznicima, s Feničanima i Asircima, uvijek pod krivim pretpostavkama, što sve vodi u trajno slabljenje narodnoga bića. Sam je Bog postao strancem, tuđinom u vlastitoj zemlji, vlastitu narodu. Toga je Ilija svjestan, po Božjem nadahnuću, i to onda žigoše, nemilice.
U takvu opustjelu stanju izranja Ilija Tišbijac, iz Gileada, i bez okolišanja sasipa u brk kralju – ne će biti kiše za tri godine! I zna Ilija kako njegove prijetnje nisu prazan govor. Nastupa tako samosvjesno pred kraljem, kao da mu želi reći: Odsada ja određujem sudbinu naroda, a ne ti, kralju, koji si se odao bezboštvu, ženeći se bezbožnom Jezabelom, iz Fenicije. Ja određujem sudbinu ove zemlje.
Potom izazov na Karmelu. Sve sluge Baalove, svi proroci Jezabelini, u dvoboju na Karmelu. Treba zauzeti stajalište, nemoguće je biti na dva stolca, hramati na dvije strane.
Zanimljivo, narod ne odgovara. Čeka ishod, čeka rezultat dvoboja pa da se onda prikloni. Narod oklijeva, kao i uvijek. Ne želi se unaprijed opredijeliti, da ne bi eventualno ostao na krivoj strani. Radije pričekati i onda se opredijeliti za pobjednika. Ilija sarkastično ironizira, ismijava Baalove proroke, zna čija je pobjeda, čini ih smiješnima.
Ilija živi stalno s glavom u torbi. Za njim je raspisana tjeralica, veliki novac prima tko ga uhvati ili prijavi. Bježi u pustinju, ondje želi umrijeti. Bog ga šalje na Horeb, sveto brdo. Ondje doživljava kako je Bog u lahoru, povjetarcu. Optužuje Ilija svoj narod, vascijeli narod, pred Bogom. To se Bogu ne sviđa, zna da ima onih koji nisu prignuli koljeno pred Baalom. A kako je Ilija bez smilovanja sa svojim narodom, ni sami Bog nema smilovanja s njime. Lišava ga službe, daje mu nalog da se vrati te da pomaže Elizeja sina Šafatova za proroka itd.
Prorok – osoba koja jasno i zorno zbori da je nemoguće živjeti židovski i protužidovski, pobožno i protubožno. Čovjek je to koji izaziva sudbinu i poziva na odluku. Treba se svrstati u tabor, Božji ili protubožji.
Ilija, skida i postavlja kraljeve, baca na Elizeja svoj plašt, uzima ga u svoje društvo. U onoj Elizejevoj riječi – da mu dopusti pozdraviti se s roditeljima – Ilija kao da mu želi reći: „Jesi li zbilja shvatio što sam ti učinio? Jesi li shvatio smisao našega susreta? Ništa nije slučajno! Ako si shvatio, onda više ne pripadaš svojoj obitelji, nisi vezan uz stara poznanstva i rodbinske veze. Slijedi me i budi do kraja Božji!”
Tu vidimo domet proročkih riječi. Rabe riječi koje i drugi rabe, ali u njihovim ustima te riječi zvuče drukčije. Riječ je događaj. Riječ je povijest, stvara povijest. Prorok u svakodnevnim, za nas nerijetko događajima bez pravoga smisla, sagledava dublji smisao, nadvremensku dramu. Zahvaljujući prorocima vrijeme postaje biblijsko vrijeme, vrijeme povijesti spasenja, ali i drama propasti.
Fra Tomislav Pervan/Radiopostaja Mir Međugorje