Foto:Radiopostaja Mir Međugorje
Mt 13, 18-23
Reče Isus svojim učenicima: »Vi, dakle, poslušajte prispodobu o sijaču. Svakomu koji sluša Riječ o Kraljevstvu, a ne razumije, dolazi Zli te otima što mu je u srcu posijano. To je onaj uz put zasijan. A zasijani na tlo kamenito — to je onaj koji čuje Riječ i odmah je s radošću prima, ali nema u sebi korijena, nego je nestalan: kad zbog Riječi nastane nevolja ili progonstvo, odmah se pokoleba. Zasijani u trnje — to je onaj koji sluša Riječ, ali briga vremenita i zavodljivost bogatstva uguše Riječ, te ona ostane bez ploda. Zasijani na dobru zemlju — to je onaj koji Riječ sluša i razumije, pa onda, dakako, urodi i daje: jedan stostruko, jedan šezdesetostruko, a jedan tridesetostruko.«
Prema Isusovu shvaćanju nije dovoljno samo slušati Božju riječ. Treba je i vršiti. Tko samo sluša, a ne vrši je, ubija riječ. Nema života, nema ploda. A tko je sluša i razumije, tko je vrši, donosi plod, ponekad i stostruk. Čuli smo jučer što znači sklerotičnost, okorjelost srca i bića. Shvaćanje i prihvaćanje nije samo stvar razuma i glave, nego prvenstveno srca. Riječ se sije u srce. U srcu se rađa spremnost i sposobnost da se čovjek obrati i prihvati Božju ponudu. U tome počiva naša ljudska odluka i odgovornost.
Posebitost Isusova navještaja jest u tome što on naviješta spas ovdje i danas. U Isusovim ustima poruka o kraljevstvu Božjem nema u sebi prizvuka tješenja nekom dalekom budućnošću ili apokaliptičkim događajima, pogotovo ne tješenja onostranošću, nebom. Ne, nego se sve odvija ovdje i danas, on sam stupa u arenu između Neba i Pakla, on se sam suočava sa sotonskim silama, naviještajući spasenje i zdravlje, donoseći radosnu poruku siromasima, gladnima, uplakanima, onima kojima je upravio svoja blaženstva. U odluci i stajalištu ovdje i sada padaju zastori našega života.
Tumačenje prispodobe koje nam donosi evanđelist ne rješava nikakve velike egzistencijalne tajne. To je bjelodano jasno. Tajna je u tome što većina ljudi ne misli kako se Božja stvarateljska riječ nalazi upravo u jednostavnoj prispodobi, da je tu djelotvorna i da mijenja svijet te kako taj svijet čeka samo tu jedinu spasotvornu riječ.
Treba se samo otvoriti i zaključiti: Da, ta se riječ odnosi upravo na mene, ta riječ razotkriva mene, skida sve obrazine i krivotvorine, ta riječ rasijeca mene („živa je i djelotvorna Božja riječ – razdvaja moždinu i zglobove!“- Heb 4,12), raskoljuje i secira, želi me promijeniti. I zaključak: Moram promijeniti svoj život. Ta riječ prodire, klija, raste, donosi predivan plod života u ljubavi.
Gornja je Isusova riječ upućena protiv malodušja i malovjerja kod učenika. U Boga nikada nema stečaja ni stečajnog postupka. On ostvaruje svoj cilj, unatoč ljudskim zakazanjima i otpadima. U našem životu postoji promašenost i zakazanje, postoji dobar dio tragičnosti u našim egzistencijama. Toga nema kod Boga. Pa čak i kad bismo mislili kako bi bilo bolje da nas nema, da smo neuporabivo sjeme, da Bog na nas ne misli, Isus veli: Bog ima s tobom svoj plan. I on vjeruje u tebe. Moramo vjerovati vječnom Sijaču, Sijaču vječnosti i darovatelju života, da je znao što s nama kad nas je poslao u ovu rijeku života. Kod njega je naš život plaća, dobar urod, opravdanje, hvala i zahvala.
Danas pak iskrsava problem: Kako učiniti čovjeka otvorenim za poruku Neba, za Isusovu riječ? Kako probuditi one zapretane energije koje su preplavljene naplavinama i nanosima svijeta? Kako osposobiti djecu koja su naviknula samo na neonsku rasvjetu u velegradovima da promatraju noću zvijezde i zvjezdano nebo? Dobro se sjećam kad su moje nećakinje iz američkoga velegrada došle krajem sedamdesetih u moj rodni Čitluk i pitale svoju majku, za vedra zimskoga noćnoga neba, što je ono gore na nebu. Nisu nikada svojim očima u velegradu vidjele ni mjesec ni zvijezde od silne ulične rasvjete i reklama američkog velegrada.
Kako uši naše mladeži, zag(l)ušene ili razorene glazbom iz preglasnih diskoklubova, ponovno osposobiti za glazbu neba, predivnu simfonijsku klasiku? Kako srca ogrezla u materijalizmu i ovisnosti ponovno osposobiti da žude za vječnošću i Bogom? Kako vratiti čovjeka sebi samomu?
Ljudi se boje dubine, boje se zaviriti u sebe i svoje srce. Oni su redovito u centrifugalnom stanju, bježe od sebe i svoga srca, na rub i periferiju. Zato sve treba svoje vrijeme, vrijeme potrebno za povrat k sebi i u svoje srce. Ima ih koji hitaju, žure s dužnosti na dužnost, s obveze na obvezu, koji su mučeni i tjerani rokovima, terminima, svojim kalendarom. Brige svjetske uguše ono što je u njih posijano. Ima ih koji sagore kao slama, lako se zapale, ali nemaju postojanosti. Ima ih kojima je sve važnije, karijera, novac, uspjeh, svjetske stvari, tako da nemaju kada baviti se Isusovom osobom i tajnom njegova bića. Nu, Isus se ne da smesti u svojoj nadi i očekivanjima. On vjeruje i nada se, sjeme je dovoljno kvalitetno, i ne će propasti. Makar svako četvrto, makar 75 % sjemenja propalo. Isus daje predujam svemu.
Predivna je to usporedba i tumač. Svevremenska i nadvremenska. Nije nam potrebno poznavati prilike u kojima je izrečena, jer svatko može u njoj otkriti sebe. I zato nam je njezina poruka uvijek sudobna. Reče Isus svojima: „Blago očima koje gledaju što vi vidite, i ušima što slušaju, ono što vi čujete!“ Riječ je to utjehe i ohrabrenja, svakomu očaju i beznađu usuprot. Pa makar i poslije kroz povijest Crkve i Isusova djela imali posvuda ozbiljenje gornjih Isusovih riječi o sudbini sjemena, od kojega tek poneko donese rod i plod. On ne dvoji spram uspjeha i blagoslova onoga što je posijao u biće ovoga svijeta.
Upravo su svetci najbolji tumač gornje Isusove prispodobe. Oni su ono plodno tlo, oni su zahvaćenici i pogođenici riječju. Njih je riječ – posve konkretna – pogodila, zahvatila, prodrla u srce i dušu, ondje isklijala, izrasla i donijela predivne plodove. Najbolji je primjer tomu naš sveti otac Franjo. Kad ga je riječ pogodila, nije ga više puštala i ona mu je postala nešto kao osobnom sudbinom. Ali usrećujućom.
Fra Tomislav Pervan/Radiopostaja Mir Međugorje