Piše: Hrvoje Hitrec, Hrvatsko kulturno vijeće
Vrlo toplo, vruće, kipuće. Stabilno. Sreća je da imamo vrsne meteorologe: nikada ne promaše: na početku televizijske vremenske rubrike navečer uvijek možete točno saznati kakvo je vrijeme bilo toga dana, od jutra do hitrecsumraka. I temperature. Problemi nastaju tek kada na red dođe sljedeći dan ili sljedeći dani, a ako slijedite prognoze, možete se naći u banani. Ne znam kako je u Francuskoj i kakve su bile dugoročne prognoze za dan otvorenja Olimpijskih igara, vjerojatno i Francuzi imaju prognostičare našima slične, što je zabrinjavajuće jer su svojedobno imali Nostradamusa koji je predviđao stoljećima unaprijed, vjerojatno je predvidio i kišu svršetkom srpnja 2024. u Parizu, ali je taj detalj ostao izvan obzora proučavatelja njegovih djela. Šteta. Da je bilo vedro, s više bih simpatija gledao taj pariški odrezak woke kulture, koji je razbudio i one nonšalantne, ležerne, pospane pratitelje ne samo francuskoga nego i europskog uopće poniranja u bunar rasapa temelja na kojima se Europa dugo održavala i nekako održala, a sada je rasklimala i njih i sebe, te se može reći da je u petak prošloga tjedna demonstrativno zabila ako ne posljednji, a ono jedan od posljednjih čavala na lijesu klasične europske uljudbe. Pa nije čudo da se i nebo rasplakalo.
Dobro, nije sve bilo tako loše, vidjeli smo i „brojeve“ odnosno točke poglavito glazbene, koje su povremeno spašavale opći dojam, a opći je bio da je riječ o pretjeranom i dugočasnom spektaklu, koji s Coubertinom i olimpizmom nije imao puno dodirnih točaka, ni sa športom, naravno. Otvaranje Olimpijskih igara u Parizu podsjetilo me je na one početnike u književnosti i ne samo književnosti, koji bi u knjigu ili ne samo u knjigu htjeli odjednom ugurati sve što znaju ili misle da znaju, pa čitatelju nakon dvadesetak stranica postaju odioznim. No da, pretencioznost je bila slaba točka kišnoga Pariza, promidžba povijesno-politička s krajnjim ciljem da Francusku dovede na europsko prijestolje naših dana.
Već je riječna kolona sporih brodica poredanih po abecedi bila preduga, bez obzira na obalne ekvibrilističke intervencije, a u veličini lađa vidjelo se tko bolje kotira u svijetu, pa su „velesile“ plovile u kruzerskim formatima i kamerama dobro praćene, dok je skromna hrvatska lađa zaslužila tri do četiri sekunde, i dobro da je tako, jer ionako nisam na njoj vidio športaše, nego valjda prateće osoblje. Da se razbije monotonija, po krovovima je skakutao čovjek bez lica, a potom jezdila jahačica na vodi, čiji je srebrni konj izgledao pomalo jezivo, te mi se učinio kao jedan od jahača Apokalipse, što su i neki novinari zapazili. Vrlo duga bijaše i štafeta koja nas je neodoljivo podsjećala na najvećega sina naših naroda i narodnosti, sada s vatrom na vršku palice, olimpijskom vatrom do u beskraj prenošenoj iz ruke u ruku, no u tom su OI Parizštafetnom dijelu ipak sudjelovali športaši, uglavnom istrošeni. Barem nešto. Na mostu Dioniz ili Bakho koji lješkari u obilju, iza njega neka krupna gospođa s aureolom, oko nje woke apostoli, što je trebalo predstavljati Posljednju večeru, a bio je to onaj posljednji čavao što sam ga spomenuo. Tako je Europa, izbacivši odavno kršćanstvo iz svojih dokumenata i svojega tijela, duha i duše, dala do znanja da je na dobrom putu u neartikuliranu budućnost, i to u trenutku kada je svijet u toliko lošem stanju da prijeti kaos. Francuska i „olimpijski“ pariški kabaret samo su raskošno, doista spektakularno i skupo razgolitile posvemašnju predaju, priznale poraz pred pobjedonosnim naletom ideologije ili ideologija nametnutih osobito u zadnjem desetljeću, ideologija relativiziranja svega i svačega u svrhu razaranja ne samo antropoloških zasada (odnosno zbiljnosti) nego i usporednoga stvaranja „novoga čovjeka“, a takvih smo se eksperimenata nagledali u bližoj povijesti osobito u tlapnjama teoretika komunizma. Dosegnuli smo, znači, vrhunac zlostavljanja i (uspjelih) načina vladanja podložnim i politički, etički i svakojako nepismenim masama, što će uskoro izazvati pobunu. Ili je već počela. Recimo u jednom „detalju“ koji se naziva promjenom roda, a u stvari je promjena spola, koja dere živce i živote roditelja djece potpale pod utjecaj pokvarenih ali promišljenih idiota, te balavci promjenu doživljavaju kao modni krik, a tek kada malo odrastu razumjet će u kakvu su se tragičnu pustolovinu upustili, nesretnici. No, spomenuti roditelji sve su nemoćniji, nemaju utjecaja. Neki ipak imaju. Elon Musk ima i novaca i utjecaja, pa je pogođen promjenom sina u kćer podignuo veliku buku i obećao rat woke virusu, protiv kojega još nema cjepiva. Za sada imamo što imamo, otvaranje Olimpijskih igara s bradatim ženama (viđalo se to u cirkusima i prije), s neodredljivim bićima u kolopletu uglavnom istospolnom, ali ne na dostojanstven način koji bi bio (ponešto) prihvatljiv, nego u stilu parada ponosa, u stvari militantnom i isključivom, nesimpatičnom.
Eh, moj Coubertin, htio sam ti reći da su iznevjerena tvoja nadanja. Samo da se barem ne ispune moji strahovi, te pariška predstava bude zabilježena kao ona berlinska uoči Velikoga rata.
Dosta o tome. Dok ovo pišem, naši su olimpijci (i nadalje još ženski i muški) relativno dobro startali, a mi u Hrvatskoj imamo i drugih briga, jer nije cijeli svijet otišao u Pariz, na žalost se pola Europe spustilo autocestama i zrakoplovima u tu hrvatsku lađu, koja se naginje pod teretom turista i samo što nije potonula. Navodno je još održiva, tvrde profesionalci. To da je Hrvatska izdržljiva, znamo iz povijesti, ali se nikada do nedavno nije suočila s milijunima napasnika koji nemaju koplja ni puške, osim podvodne, sve drugo je isto – domorodci se sklanjaju u zbjegove, kamalaprepuštaju gradove i više-manje udobne stanove pridošlicama, čujem da sve više traže spilje iliti pećine u kojima će dočekati jesen, a nije ni loše, u dubokim je spiljama hladnije, zgodnije, nek se pridošlice peku na suncu i jedu ribe, a domorodci u spiljama čovječje ribice i druge poslastice, recimo sige umjesto sladoleda.
Jest, vruće je. Premda sam mislio da je Tor manje pametan od Maka, pokazalo se da i on ima soli u glavi. Otkrio je radijator! Shvatio da ta stvar grije zimi, ali i hladi ljeti. I doista, popipam ja radijator, kad ono hladan kao špricer, metal koji odolijeva vrućinama. I tako se Tor hladi, plazi jezik Maku, no i mačak je otkrio da postoji još nekoliko radijatora. Tek kada se smrači izlaze iz kuće, u neko se noćno vrijeme vraćaju, a onda čitamo novine ili gledamo televizije u množini. „Čuj, gazda“, pita Mak, „što ti misliš o toj Kamali?“ „Ovako i onako“, kažem neodređeno. „Žena ostavlja dojam, dobra kombinacija Jamajke i Indije. Uopće, Indijci su se dobro plasirali izvan Indije, ne samo u Americi nego i u Engleskoj, imali su i premijera. Ali kada govorimo o Americi, kada će ondje predsjednikom postati jedan Indijanac? Zar nije vrijeme! Glede mene, može biti i Croatan Indijanac, samo da je Indijanac, da bijeli (ali već i crni) Ameri barem tako odaju počast ljudima čiju su zemlju bijeli zaposjeli, okupirali, prve njezine ljude skalpirali, otjerali u rezervate nimalo pogodnije za život od Golog otoka.“ „Ma daj“, čudi se Tor, „kaj je zbilja tak bilo? Pričaj mi! Pričaj!“ Onda ja pričam, a oni se zgražaju. „Pa to je ko sada u Gazi“, veli Mak. „Daj ne lupaj, nemoj da te tko čuje“, velim, ali mislim (si) svoje, imaju životinje pravo. Uostalom, ljubav je velika: dolazi zločinac Netanyahu u američki Kongres i pozdravljaju ga srdačnim pljeskom. Ne svi, demokrati baš i ne, ali šute. Onda lukavi Netanyahu zavrne na Iran, sve je to maslo Irana veli Amerima, a kada njima spomeneš Iran, odmah bljesnu zubi. No ako Iran vjerojatno ima ponešto prste u svemu, nije riječ o njemu nego o Gazi, koja je tako vješto stavljena na marginu. A tu marginu zločinac sustavno uništava i ubija, igrajući se pakosno: vi se, Palestinci iselite sa sjevera, idite na sigurni jug. Odu oni na jug, a onda ih Netanyahu gađa svime što ima. Ma nisam vam rekao u grad, nego u šatore izvan grada, kaže zločinac. Odu oni u šatore, a lukavac ih zatim i ondje gađa, ipak je šator samo šator, možeš ga srušiti i kamenom. Lijepo. Zaslužuje ovacije u američkom Kongresu, osobito republikanaca koji bi sada i sami nešto slično, recimo Trumpa. U svemu, Ameri su se lijepo obrukali, kongresnici i prosvjednici, američki građani, nazvani korisnim idiotima, a ni Kamala se nije usudila odbiti susret s Bibijem iako joj nije bilo drago, ali zna što i mi znamo i kako prolazi onaj tko se zamjeri vlasnicima medija.
Ma dovraga, idemo opet u Hrvatsku glede tih pojava neugodno neutralnu, s vlastitim problemima koji se navodno mogu svladati većim primanjima onih koji bi s manjim primanjima primali nepripadnu korist ili kako se to lijepo kaže. Nemam ništa protiv, ali – kako kaže moja gazdarica – neka onda barem rade što im je posao. Osim novčanih teškoća, nemamo drugih, jer vrlo sporo shvaćamo što se u svijetu oko nas i u polusvijetu istočno i jugoistočno od nas događa, dotično srpski svetsretna simbioza ruskoga i srpskoga sveta, koja nas polako budi i traži da se više posvetimo „sredstvima odvraćanja“, kako se fino kaže. Srbija odnosno Vučić slijede Putinov recept – denacifikaciju Hrvatske, koju, međutim prije denacifikacije treba nacificirati, čemu služi zadnja Vučićeva poruka da suvremena, demokratska Hrvatska sliči Nezavisnoj Državi Hrvatskoj kao jaje jajetu, pa ju treba valjda razbiti prije nego se izlegne pile, odnosno kokoš. Pa kada je tako, kada retorika više nema ni prozirne rukavice, treba uvažiti realnost i djelovati, još oštrije se postaviti prema podmetanjima srbijanskih i crnogorskih četnika. Isto tako (je li moguće) prema petoj koloni u Hrvatskoj, koja nije ograničena na dio srpske manjine nego u svom tijelu ima i jugoslavenskih zanesenjaka, koji nisu nego prosrpski i protuhrvatski „djelatnici“, a nepismen naš čovjek (politički nepismen) ponekad teško dešifrira njihove svinjarije. O jednoj od njih piše nedavno, ili govori, filozof Sesardić na primjeru neke „hrvatske književnice“ (ako sam dobro pratio, ne mogu ni ja sve), koja je navodno između ostalog izjavila da je sredinom devedesetih bilo pokušaja promjene naziva zagrebačkoga Trga maršala Tita u Trg Ante Pavelića. Tu sam zastao iz posve osobnih razloga, jer sam negdje u spomenuto vrijeme predsjedao zagrebačkim povjerenstvom za nazive trgova i ulica (kao što već znate). Točno je da smo tada odlučili maršalov trg preimenovati, ali ne u Pavelićev, nego u Kazališni trg, te je takva odluka trebala biti blagoslovljena na sjednici Gradske skupštine. Umiješala se viša sila i sve palo u vodu. Tada. Puno poslije je odluka izvučena iz ladice, pa sada imamo Trg Republike Hrvatske. U redu.
Ovo sam napisao uzgred, ali u sklopu svega što se iz „same Hrvatske“ lifra kao kontrabanda, ne bi li ju se opanjkalo. A još nismo priveli pravdi ni sve zločince iz srpske agresije, pa tako odjednom saznajemo da je atentator na Pukanića u vrijeme rata masakrirao hrvatske mladiće u Bilju. A kako se taj „priveo“ u Zagreb godinama poslije, kako se šetao Zagrebom i vrebao, a da naši sigurnjaci pojma nisu imali, eh, to je druga priča. Dobro, propusta ima, ne ćemo tjerati mak na konac. Ali ono što se događa u Hrvatskoj 27. srpnja nije propust nego blasfemija. Premda sam otprilike u ovo vrijeme lani napisao da te lažne antifašiste treba ne samo uhititi nego i pohapsiti, eto njih i ove godine u Srbu, na proslavi masakra nad Hrvatima 1991., u slobodnoj, da ne kažem nezavisnoj i suverenoj RH. Ili su hrvatske vlasti slabo načitane, pa ne znaju što se to u Srbu i okolici dogodilo oko 27. srpnja, ili su toliko izblesavljene da pokušavaju gurnuti glavu u pijesak. Da potonje nije točno, vidim na televizijama, koje taj skup posve ozbiljno i svečano prenose, skup doduše bez predstavnika hrvatskih vlasti, valjda i dobro čuvan ljudima u policijskim odorama, potomcima onih koje su srpski „antifašisti“ poklali. Župnik Gospodnetić, ispečen na ražnju, nije imao potomaka, ali su u to vrijeme vjerojatno na Braču još bili živi njegovi roditelji.
U ovu temu dobro ulaze i oni koji ne demoniziraju Hrvate, nego naprotiv traže i nalaze svjedočanstva o prilikama i osobama u ratno vrijeme četrdesetih prošloga stoljeća, kada nisu svi naravno bili ni „antifašisti“ ni „Antefašisti“ nego tek hrvatski građani apolitični po svemu, ali su imali nesreću da žive u to vrijeme, htjeli ili ne, uvučeni često u događaje, htjeli ili ne, obično ne. Nedavno je tako u medijima bilo riječi o časnoj sestri Bogoljubi Jazvo, ravnateljici bolnice Sestara klecala i bakljemilosrdnica, koja je uz stalnu pomoć nadbiskupa Stepinca spašavala zagrebačke i ne samo zagrebačke Židove, njih tri stotine najmanje. Spomenuti mediji povezali su to otkriće s Markom Danonom, kojemu svaka čast i slava, ali nisu naveli da je o Bogoljubi opširno prije toga pisala Nevenka Nekić, sjajna književnica, u knjizi Naša klecala i baklje, gdje govori i kako su se provele milosrdnice po dolasku komunista u Zagreb, sedam njih završilo život u jamama (u Jazovki posebno) ili pred streljačkim strojem. Sestra Jazvo je uspjela pobjeći i smirila se tek u Argentini, ako se ne varam. Sada joj je u Livnu podignut spomenik. Uzgred: obitelj Jazvo je bila poznata i cijenjena u Livnu, a iz te je obitelji bila i žena našega velikog jezikoslovca Stjepana Babića. Eto, kako je svijet malen.
Kad smo pri jezikoslovlju i jeziku uopće, jedan krak pete kolone vidljiv je i u tom području. Priglupa deklaracija (što li?) o postjugoslavenskom zajedničkom jeziku dobila je nogom u stražnjicu, te završila u smeću gdje joj je i mjesto, ali sitni pofukovski i ini poslenici i nadalje nešto mute, pa u intervjuima sa srbijanskim književnicima nastoje uvući sugovornika u zajedničarstvo, pokušavajući izjednačiti hrvatski i srpski jezik, govoreći nama nepismenima da su jako slični, odnosno isti. Pa mi znamo da su slični, na žalost, ali su slične i marelice i breskve, a nisu iste. Marelice su marelice, a breskve su breskve. No hajdmo, misle oni, malo održavati vatricu „zajedničkoga jezika“, premda je i njima jasno da je vatrica ugašena, a vjetar raznio pepeo. Zauvijek. A suzice nad pepelom liju samo iz infantilnih okica, doduše petokolonaških. Ma dajte prestanite, vremena su loša za takve gluposti, oblaci se zgušnjavaju. A ja sam zlopamtilo, to valjda pamtite.
Idemo radije u Dubrovnik, gdje je postavljen klasični Vojnović, i dobro da jest, dosta je postdramskih sablasti, a ne samo postjugoslavenskih (premda je Vojnović imao nešto putra na glavi u starosti). Ovoljetni je uspjeli Ekvinocijo na stanovit način hommage Jošku Juvančiću, čiji je zakoniti nasljednik Krešimir Dolenčić. Toliko.