Foto:Radiopostaja Mir Međugorje
Lk 9,28b-36
Povede Isus sa sobom Petra, Ivana i Jakova te uziđe na goru da se pomoli. I dok se molio, izgled mu se lica izmijeni, a odjeća sjajem zablista.
I gle, dva čovjeka razgovarahu s njime. Bijahu to Mojsije i Ilija. Ukazali se u slavi i razgovarali s njime o njegovu Izlasku, što se doskora imao ispuniti u Jeruzalemu. No Petra i njegove drugove bijaše svladao san. Kad se probudiše, ugledaše njegovu slavu i dva čovjeka koji stajahu uza nj. I dok su oni odlazili od njega, reče Petar Isusu: »Učitelju, dobro nam je ovdje biti. Načinimo tri sjenice: jednu tebi, jednu Mojsiju, jednu Iliji.« Nije znao što govori.
Dok je on to govorio, pojavi se oblak i zasjeni ih. Ušavši u oblak, oni se prestrašiše. A glas se začu iz oblaka: »Ovo je Sin moj, Izabranik! Njega slušajte!« I upravo kad se začu glas, osta Isus sam. Oni su šutjeli i nikomu onih dana nisu kazivali što su vidjeli.
Za cijelog Isusova života njegova je osoba bila obavijena velom tajne i tajanstvenosti. Nije bio do kraja jasan ni svojoj Majci s kojom je proveo najviše vremena, zagonetan je ostao do kraja svojim susjedima, koji su se, nakon njegovih čudesa, u čudu pitali, ta nije li taj Isus sin tesarov, i odakle mu te sile da čini takva znamenja u narodu. Jednako je bio upitan svojim učenicima koji su se uvijek iznova pitali u čudu glede Isusove osobe. Nikad im do kraja nije bilo jasno što se iza te pojave krije, koje su tu sile na djelu.
Doduše, priznat će oni toliko puta, u zaprepaštenosti, da je on Sin Božji. Petar će ispovjediti javno vjeru u njega, ali sve je to premalo da bi ga čovjek do kraja shvatio, prihvatio, slijedio, za nj položio svoj život. Ovaj trenutak uspona na Tabor kao da im simbolično označuje: Tko želi shvatiti ovu osobu, on mora biti njome vođen. Dati se voditi, uz strmine. Izići iz uhodanosti života, svakodnevice, iz suzne doline, poći put vrhunaca, i zemljovidnih, ali većma duhovnih (ta i mistici govore o usponima na ‘brda’, a u svim religijama povlašteno mjesto ima ‘brdo’: Fuji, Himalaje, Elbrus, Olimp, Libanon, Sinaj; Isus ima svoj Tabor i Golgotu, Ivan od Križa ima svoj Karmel, Franjo svoju La Vernu, Benedikt Monte Subiaco, Monte Cassino; jednako i pjesnici).Nu, unatoč tih sretnih trenutaka u životima Isusovih apostola, trajno ostaje upitnik i dvoumica glede prozračnosti te osobe. Čak će im sam Uskrsli predbaciti njihovu sumnju i nevjeru, usp. Mt 28,17; Mk 16,14: „Dok su bili za stolom prekori njihovu nevjeru i okorjelost srca, što nisu povjerovali onima koji ga bijahu vidjeli poslije uskrsnuća”. Teško je čovjeku ostaviti ljušturu svoga tijela, teško da gusjenica povjeruje kako se u njoj krije predivni leptir. Mučno je nakon svih negativnih životnih iskustava povjerovati u snagu preobrazbe, u novi, preobraženi život.
Dakle, vječita dvojba: Tko li je ovaj Isus? Što se tu krije? Što on zapravo od nas hoće? Zašto nas jednom već ne oslobodi od svih sumnji? Na trenutke božanski velik, da čovjek pred njim na koljena padne, u drugom času, sav u grču i boli. Tabor i Getsemani. Čemu odmah nakon ovog prizora na Taboru govor o svršetku u Jeruzalemu, o strahotama mučenja, razapinjanja, smrti, ali i uskrsnuća. Sve nejasno, maglovito. Zašto nije sve jednoznačno, jasno, prozirno, prozračno?
Tako je to do današnjega dana. Štoviše, postalo je još teže i gotovo nesnosnije. Ispisane su tolike rasprave, napunjene tolike biblioteke knjigama o njemu. Teološki i historijsko-kritički razum htio bi ga prepraviti prema svojim mjerilima, ali taj lik i njima neprestano izmiče ispod kontrole. Danas ga svatko za sebe svojata, prema potrebi. Svi se bave tom osobom s motrišta što je moguće o njemu doznati. Ljudi idu u širinu, namjesto u dubinu, ekstenzivno namjesto intenzivno. Nije važno što i koliko znamo o Isusu, već koliko ga (s)poznajemo, kao osobu. Tek osobni odnos prema ovoj osobi daje odgovor na upit, odakle je Isus, odakle mu je iskon, što hoće i kamo sve njegovo smjera. Poznajemo ga samo onoliko koliko ga ljubimo i slijedimo.
Isusovu se osobu može shvatiti samo ako se čovjek s njome i za njom zaputi. Nikad taj put nije puka monotonija, makar se to nekad tako i činilo. Tako su mislili i apostoli. Ali postoje trenutci u kojima se istina osobe zgušnjava u maksimalnom intenzitetu i tu nam biva jasno što tko nosi u sebi. Za Isusa se može reći da to bijahu događaj na Jordanu, za krštenja, zatim Tabor, te Getsemani i Golgota. Oni koji su s njime bili, bijahu zaslijepljeni. Nisu vidjeli što se krije, oči im bijahu oteščale, srce umorno, dušu obuzeo tjeskobni strah. Kao što rekosmo, potrebno se zaputiti za Isusom strmenom stazom. Čovjek je određen za visine (‘za let si, dušo, stvorena’ – rekao bi pjesnik), duša mora pustiti svoja krila, mora se prema svom cilju usredotočiti. Samo se s visine vidi daleko.
Što se krije u Isusovoj osobi? Uprizoruje to scena na Taboru s Mojsijem i Ilijom. Dva stupa Starog zavjeta, dva lika, tako slična ali toliko različna u svojoj pojavnosti. U Mojsiju živi vizija slobode i budućnosti svog naroda. Dosta mu je egipatske tlake, želi povesti narod u ‘obećane prostore’. Iz ropstva i egipatske despocije. Ne smije biti čovjek rob čovjeku. Čovjek se određuje prema Bogu i odgovara samo Bogu.
Stoljeća robovanja postadoše nešto normalno i naravno u židovskom biću. Smjenjivali se faraoni, a njima svednevice sve gore i gore. Stoljeća tlačenja, obeščašćivanja, iskorištavanja, bez ljudskog dostojanstva (poput naše hrvatske povijesti, od Arpadovića, preko Habsburgovaca, otomanskih sultana, Karađorđevića, komunističkih zlosilnika).
Nepodnošljivost je takve situacije dozlogrdila jednomu Mojsiju. Bježi u pustinju, ondje se susreće s Jahvom, Bogom Izraelaca. To mu mijenja život, postaje sretnik, slobodan, i govori svojima o slobodi. Vodi ih u slobodu. U pustinji će ga prokleti na stotine puta zbog neukusne mane (u Egiptu bijaše svega u izobilju; jednako bijaše, navodno, veći standard i u komunizmu, reći će mnogi naši suvremenici, nostalgičari za minulim vremenima). Ali vizija sreće, slobode, budućnosti za cijeli narod, to je misao vodilja jednog Mojsija. Znao je da se njegovo djelo isplati, da će narod steći svoj identitet, svoju samobitnost, slobodu. Samo pod okriljem svog Boga i bude li slušao one koje Jahve pošalje u svoje ime.
S težom se opasnošću i ugrozom suočio Ilija. Mojsiju bijaše potrebno 40 godina da bi narod doveo u slobodu. Ali kad je stekao slobodu, vanjsku, fizičku, potpao je narod pod ropstvo bogova, božanstava, idola, demona. Za Boga, protiv Bala! Za Boga protiv bogova! Zemljom teče med i mlijeko (‘kruha i igara’ treba masi, pa je imaš iza sebe. To je savjetovao Đavao i Isusu za kušnje!), ali ti demoni žderu ljude, dušu i srce. Gutaju nečovječno.
Prisjetimo se tih bogova u komunističkom sustavu. Ispijali su čovjeku moždinu i mozak. Trebalo je srušiti te rukotvorene bogove, te samozvane personificirane sile, koje daleko strašnije čovjeka iznutra izjedaju i obeščašćuju. Kakvu su samo duhovnu i duševnu prazninu ostavili iza sebe u tolikim mladim dušama koji su im slijepo vjerovale, polagale nadu u njihove riječi, i na kraju gurnuli ih u besmisleni rat. Moglo se toga pročitati na hrpe, sluašti u medijima. Ništa strašnije nije od trenutka kad se bogovi ruše, kad nestaje idola kojima se čovjek klanjao. Praznina i pustoš porazno haraju. Kad nemilosrdni Kronos guta svoju djecu.
Isus u svojoj osobi prihvaća ulogu obojice. Mojsija i Ilije. Započeo je to djelo na Jordanu, nastavio kroz kušnju u pustinji, u galilejskom proljeću, da bi ga dovršio u Jeruzalemu, na Golgoti. Da bi Mojsije izveo svoje djelo, potreban je razgovor s Bogom, licem u lice. Isto je bilo potrebno i Iliji. Snažno iskustvo Jahvine nazočnosti u njegovu životu i djelu. Isusu se isto zbiva na Taboru. Da bi mogao podnijeti Golgotu, potreban je Tabor. Da bi izdržao dubinu krize u Getsemaniju, potrebna je ova visina Tabora.
Sad je posve siguran da Nebo stoji iza njega. I da predstoji odlučna bitka i pobjeda. Uronjen u svjetlo, žareći svjetlo, progutat će Tamu ovog svijeta. Svatko od nas treba upravo ovakvih trenutaka da bi mogao izdržati ovaj život. Od ovakvih se trenutaka živi, za ove se trenutke isplati živjeti. Boga je moguće iskusiti. Potrebno se samo upustiti u pustolovinu traženja. Uz Isusovu ruku vodilju.
Fra Tomislav Pervan/Radiopostaja Mir Međugorje