Foto:Radiopostaja Mir Međugorje
Mt 5,13-16
»Vi ste sol zemlje. Ali ako sol obljutavi, čime će se ona osoliti? Nije više ni za što, nego da se baci van i da ljudi po njoj gaze.«
»Vi ste svjetlost svijeta. Ne može se sakriti grad što leži na gori. Niti se užiže svjetiljka da se stavi pod posudu, nego na svijećnjak da svijetli svima u kući. Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima.«
“Vi ste sol zemlje. Vi ste svjetlo svijeta!” To su dva značajna izričaja iz Isusovih usta, na samome početku Govora na gori. Nikad nije dovoljno o njima promišljati, njih u život primjenjivati. Isus govori u indikativu: Vi ste sol – Vi ste svjetlo. Dvije su to riječi, dva izričaja koji mogu odrediti naš kršćanski identitet u svijetu – pa i ovome današnjem. Svjetlo nam treba, inače bismo bez njega tapkali u mraku, spoticali bismo se, padali. Bez svjetla nema orijentacije u životu. A sol? Bez soli svaka je hrana neukusna. Ni najbolja juha ne prija bez dodavanja soli. Sol podaruje ukus, ona održava hranu svježom, čuva od truleži i propadanja.
Jasno, nimalo lagan zahtjev kršćanima. Možda prezahtjevno. Pomislit ćemo: Nije li se Isus tu malo preračunao s obzirom na nas. Nismo li odveć izazvani? Mi svjetlo? Mi sol zemlje? Mi da dajemo svjetlost drugima, mi da drugima svijetlimo? Mi da dajemo ukus? Okus? Pitanje postaje tim aktualnije pogledamo li kad je to Isus izrekao, u kojem surječju.
Naime, neposredno prije tih riječi imamo Isusova blaženstva u Govoru na gori. Tko su ti sretnici u Isusovu poimanju? Moćnici, uglednici, veliki magnati, medijski moguli, bogataši, oni koji imaju banke u svojim rukama i vlasništvu? Elita? Intelektualci? Ne, od svega toga ništa nema u Isusovim ustima.
Nisu veliki u Isusovim očima oni koji stvaraju javno mnijenje, koje se uvijek pita za mišljenje, koji postavljaju svjetska mjerila. Ne, nego Isus veliča jednostavne, siromašne, milosrdne, miroljubive, krotke, ponizne, čista srca. Sve su to jednostavni ljudi, oni koji su negdje na rubu društva i rubu svijeta. Ti su u Isusovim očima ‘blaženici’. Njih on naziva ‘solju zemlje’, ‘svjetlom svijeta’.
Riječ o soli savršeno uklapa u ovo surječje. Sol se ne može blagovati u velikim količinama. Dovoljno je samo malo soli kako bi jelo bilo ukusno. Slika soli idealno uklapa u postojeće prilike u kojima Isus to izgovara. Naime, učenici su velika manjina, oni su nepoznanica u društvu.
Dade se to primijeniti i na današnje prilike u Crkvi i svijetu. Ni današnja Crkva nema više onoga utjecaja kakav je nekoć imala. Nije to više moćna, snažna, utjecajna Crkva kakva je primjerice bila u srednjem vijeku. Pa i u našoj Hrvatskoj gdje se narod izjašnjava kao katolički Crkva sve manje ima utjecaja na javno mnijenje. Sociološki gledano ne smiješi nam se izgledna budućnost. Predviđanja nisu ružičasta. Ali to ne bijahu ni u Isusovo vrijeme, u prilike kad je Isus ovo izgovorio.
Iz malene skupine učenika rodila se Crkva snagom Duha Svetoga. Dvije tisuće godina ta je Crkva podnijela sve progone i nevolje, nije se dala pobijediti nijednom silom. Nadživjela je tolika carstva i kraljevstva, tolike režime koji su joj prorokovali skori kraj. Uništite besramnicu – vikali su revolucionari na francuskim barikadama i revoluciji. Ne bijaše moguće. Stoga se ne smijemo obeshrabriti predviđanjima niti uznemirivati crnim slutnjama.
Ako moramo biti manjina, prihvatimo to kao volju Božju i kao mogućnost obraćenja. Prihvatimo ulogu soli u današnjem svijetu i sačuvajmo svijet da se ne pokvari i širi zadah smrti, da ne istrune. To nam je Utemeljitelj namijenio, to je naša uloga u svijetu. Malo soli daje začin hrani, malo kvasca uskvasa veliku masu tijesta, malo gorušično zrno izrasta u veliko stablo. Sve su to slike Isusove spram učenika i njihova stanja u svijetu.
Veliki povjesničar Arnold Toynbee ustvrdio je kako su u ljudskoj povijesti, u posve teškim prilikama u kojima bi se svijet zatekao ili nalazio, kreativni pojedinci i kreativne manjine nalazile izlaz iz krize, pokazivale put u budućnost, bili pioniri novoga zamašnjaka. Tako bijaše na početku s našom Crkvom. Ne odlučuje kvantiteta, broj, nego kvaliteta, kakvoća.
Ako smo kvalitetna manjina, kreativna, kvalificirana, znamo li za svoje ja, imamo li svoj identitet, ako znamo tko smo i što hoćemo, možemo biti sigurni da nam ne će sol obljutaviti, da nas drugi ne će pregaziti. Na drugom mjestu Isus veli kako moramo biti solju začinjeni, vatrom osoljeni (Mk 9,49).
Što bi mu ga značilo to “biti ognjem, biti vatrom soljen, osoljen”? Onodobno židovstvo uspoređivalo je Božji zakon – Tora – sa solju. Za Židove Tora bijaše životni zakon koji je Bog dao Mojsiju, a preko njega cijelom narodu. Tora bijaše sol koja je činila život ukusnim, koja je davala začin, čuvala od pokvarenosti, kvara, propasti. Božja riječ bijaše svjetlo na životnom putu i u povijesti. Tvoja Riječ nozi je mojoj svjetiljka i svjetlo mojoj stazi. To su Židovi izgovarali, to su molili, tako su živjeli, tako osjećali.
Novozavjetni Zakon – Tora nije uklesana u stijenu, mramor, nije napisana na pergameni ili na papiru. Nije to nikakav kodeks, skup propisa, nego je novozavjetni zakon uosobljen, to je osoba Isusa Krista. On je svjetlo svijeta, on je sol zemlje. Sveti Ignacije Antiohijski, mučenik i biskup iz drugoga stoljeća, apostolski učenik, piše na putu u Rim svoja pisma i u jednome piše vjernicima u Magneziju: “Trebate biti osoljeni Isusom Kristom kako se ne biste pokvarili, istrunuli i širili neugodan zadah” (Magn 10,2).
Biti Isusom Kristom osoljen, soljen. Kršteni smo u Isusa Krista, s njime smo uskrsnuli na novi, neprolazni život, u Isusu smo novo stvorenje. U prijašnje doba obreda se krštenja stavljalo zrnce soli novokršteniku na usta. Time se htjelo posvijestiti što se to s nama čini u trenutku krštenja. S Isusom Kristom, ognjem, vatrom Isusa Krista osoljeni kršćani su pozvani na neprolazan, vječan život.
Onodobno je kršćanstvo bilo sol zemlje. Ono je osolilo umiruću antičku kulturu, sačuvalo je, udahnulo svemu novi život, podignulo novu, snažnu kršćansku kulturu. Najbolje se to i danas vidi primjerice u jednome Rimu. Čini se da je danas taj oganj Isusa Krista pred utrnućem u nas u Europi. U krizi smo. Istinska kriza jest kriza vjere u Boga i u Isusa Krista. Treba nam obnova vjerskoga života. Svijet traži vjernike koji su osoljeni Isusom Kristom.
U opasnosti smo postati ne sol, ne začin, nego bljutava juha, u istome loncu s ostalim svijetom. Krijemo svoje svjetlo pod posudu, nemamo volje ni snage preobraziti svijet u ono što Bog hoće s njime. Pavao je poručivao da se ne prilagođujemo duhu svijeta, a danas imamo posvuda prilagodbu i poistovjećivanje sa svijetom.
Svaka istinska obnova, svaka reforma u Crkvi započinje s obnovom vjere u Boga, vjere u Isusa Krista. Bez toga nema obnove, bez toga nema budućnosti. Bez vjere nemoguće je živjeti prema Isusovim zahtjevima, u duhu Evanđelja. “Ako li pak sol obljutavi, nije više ni za što, nego da se baci van i da ljudi po njoj gaze”. Svijet to instinktivno osjeća. Osjeća kad mu ne trebamo, prezire nas. Postajemo otpad, roba koju se odbacuje. Samo začinjeno, osoljeno kršćanstvo može osvjedočiti, unijeti novi život u svijet.
Isus domeće: “Imajte soli u sebi, imajte mir među sobom!” Sol bijaše znak gostoprimstva u starom vijeku, sol se upotrebljavala i kod pečaćenja, sklapanja ugovora. Imati sol uza se, biti sol, biti mirotvorac, biti gostoljubiv. Samo ljubav osvjedočuje, samo je ona vjerodostojna. Svatko treba ondje gdje živi upaliti makar i malo svjetlo koje ga podsjeća na ulogu i zadaću u svijetu koju mu je sam Gospodin namijenio. I svijet će biti i postajati drukčiji.
Fra Tomislav Pervan/Radiopostaja Mir Međugorje