Foto:Radiopostaja Mir Međugorje
Iv 12,24-26
Reče Isus svojim učenicima: »Zaista, zaista, kažem vam: ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod.
Tko ljubi svoj život, izgubit će ga. A tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni. Ako mi tko hoće služiti, neka ide za mnom.
I gdje sam ja, ondje će biti i moj služitelj Ako mi tko hoće služiti, počastit će ga moj Otac.«
Danas je svetkovina svetoga Lovre, Lovrijenca, mučenika Katoličke Crkve, jednoga od najpoznatijih mučenika u Rimu uopće. Mučen je godine 258. za cara Valerijana na krajnje okrutan način tako što je pečen na roštilju. Tri dana prije njega mučeničku je smrt podnio papa Siksto s još četvoricom đakona, o čemu piše kartaški biskup sv. Ciprijan u jednoj svojoj poslanici. Taj Ciprijan hvali rimsku Crkvu i njezine mučenike, a za kojih četrdeset dana, 16. rujna te iste godine, podnijet će i on mučeništvo u Kartagi.
Bijaše to jedan od najkrvavijih progona rane Crkve za Valerijana. God. 257. car je Valerijan izdao edikt – ukaz pod prijetnjom smrtne kazne za sve koji se zateknu na kršćanskim bogoslužjima. Zabranio je okupljanja kršćana u katakombama. Edikt je postrožio time što je iduće godine izdao novi ukaz prema kojemu svi nositelji crkvenih službi – papa, biskupi, svećenici i đakoni trebaju nakon uhićenja i dokaznog postupka biti smjesta ubijeni. Papa je Siksto bio zatečen za bogoslužja u Kalistovim katakombama – prema Ciprijanovu izvješću – i bio smjesta smaknut. Za tri dana smaknuta su još dvojica đakona, među njima današnji svečar, sveti Lovre.
Rodio se sveti Lovre najvjerojatnije u Španjolskoj, ondje izučavao studije, i ondje se upoznao s budućim papom Sikstom, s kojim se zaputio u Rim gdje mu je vjerno služio. Brinuo se za crkvene posjede, vodio crkvene knjige, brinuo se za siromahe. Kad je car izdao nalog da se zaplijene sva crkvena dobra, on je kao mudri ekonom sve razdijelio rimskoj sirotinji za koju je rekao kako je ona najveće blago Crkve.
Kad je prefekt Rima dobio od cara nalog da smakne papu Siksta, papa naredi Lovri da pričeka tri dana i podijeli crkvenu imovinu, kršćanskoj sirotinji. Nakon Sikstova pogubljenja prefekt u ime cara zaiska od Lovre da mu preda crkveno blago, a on pred oholog upravitelja grada dovede gradsku sirotinju koju je okupio oko sebe, tvrdeći da je to najveće blago Kristove Crkve. Bijesan i gramzljiv, prefekt naredi da se Lovro ispeče na gradelama na laganoj vatri. Kažu da je svetac umirući doviknuo prefektu: “Pečen sam s jedne strane, a sad me ispeci i s druge!“ Od tog dana sveti se Lovre 10. kolovoza prikazuje s roštiljem u rukama, a ponekad mu je ruho – dalmatika – na oltarnim slikama u plamenu.
Od ranih vremena on je znamenit svetac. Ime mu se nalazi u rimskom kanonu, uz imena pape Siksta, Kornelija te biskupa Ciprijana. Car Konstantin izgradio je veliku baziliku uz njegov grob pred rimskim zidinama. Ostala je uvijek u čašćenju kao basilica maior. Do danas je njegova crkva jedna od sedam rimskih hodočasničkih crkava što govori o njegovu trajnom štovanju u svijesti vjernika i povijesti Crkve. Smatra ga se i zaštitnikom grada Rima. Predstavlja ga se s knjigom u ruci, jer je vodio crkvene knjige, zatim u đakonskom ornatu, s palmom koju mu pruža anđeo za mučeništva. Zaštitnik je siromaha, knjižničara, kuhara, pekara, a zaziva ga se kod opeklina, vrućice, opasnosti od vatre.
Odlomak iz Ivanova Evanđelja donosi nam Isusovu usporedbu o zrnu koje umire i donosi stostruk plod. Pšenično zrno kadro je samo onda donijeti rod ako padne u zemlju i umre. U toj slici Isus tumači svoje vlastito umiranje kao nužnu pretpostavku za konačni uspjeh vlastitoga djela. I nije to samo pretpostavka, to je i način kako se uopće događa otkupljenje, to je životni princip, životno načelo, i za Isusove učenike. Samo onaj tko je voljan izgubiti sve, umrijeti, može biti Isusov učenik i njega slijediti. Jedino se kroz smrt ulazi u život. Isus suprotstavlja jednome zrnu golemi urod i plod.
Ovdje je zrno subjekt, ne objekt radnje. Ono djeluje, ono umire, ono izrasta u novu stabljiku, donosi stostruk rod. Usporedba smjera na Isusovu smrt kao sjetvu, umiranje i donošenje ploda. Da bismo shvatili dublji smisao Isusove smrti i umiranja, Isus se sam služi slikom koja sve kazuje i tumači. Kao što zrno umire zbog višega cilja, tako i Isusova smrt nije svrha samoj sebi, nego nosi u sebi snažnu poruku, upravo kao što je u Pavla Isusov križ – za neke ludost i znak sramote, skandalon – za vjernika izvor sile i mudrosti Božje. Isusova je smrt jamac vječnoga života za nas. Dar života smjera prema svima, Židovima i Grcima, o kojima je govor u tome poglavlju kod Ivana.
O tome će poslije govoriti u svojoj Poslanici Rimljanima sv. Igancije Antiohijski, želeći sam postati žito, Kristova pšenica i ispečeni kruh kako bi unišao u život vječni. To je put kršćana, to je put mučenika i svetaca, i danas. Ne zaboravimo da je upravo ovu Isusovu sliku uzeo kao geslo svome velikom romanu “Braća Karamazovi” i pisac Dostojevski. To je i način kako postati ‘kruh za život ovoga svijeta’. Znamo kako je dug put do kruha, od sjemena, sijanja, klijanja, rasta, sunca, žetve i svega što onda slijedi…
Fra Tomislav Pervan/Radiopostaja Mir Međugorje