Piše: Hrvoje Hitrec, Hrvatski tjednik
Temperature pristojne, nakon onoga srpanjskog toplinskoga vala svaka vrućina ispod trideset i šest prava je blagodat. Mak i Tor su malo živahniji, ali sada gnjave da bi htjeli na more. „Ma kakvo Olujamore, životinje, pa vidite te gužve, kolone, buku, cijene, ostajemo u našem prigorskom zelenilu, pod vlažnim šumama koje ne gore ni usred ljeta ni nikada. Pa nismo mi turisti da ljeti idemo na more.“
I tako ostajemo gdje jesmo, požare gledamo na ekranima i pokušavamo pronaći zakonitosti tih pojava: prva je da piromani prate prognoze i čekaju povoljan vjetar, može bura, a može i jugo, druga je da se cijele godine pripremaju za proslavu Oluje, pa uoči Dana pobjede potpaljuju gdje stignu, kako bi i oni sudjelovali u slavlju. Dobro, ima i drugih uzroka, munje recimo ili „samozapaljenja“ otpada, ali vatrogasci tvrde da je u najvećem broju slučajeva ipak namjerna palež, što se više ne može zataškati kao nekada, a specijalnost paležnika u zadnje su vrijeme nacionalni parkovi i parkovi prirode. Te su ove godine privedeni, je li, neki čudni ljudi bez imena i prezimena. Čak ni inicijale ne znamo, znači nije riječ o maloljetnicima, pa smo potpuno zbunjeni. Ako tko koga nokautira, eto ga odmah imenom i prezimenom u crnoj kronici, osobito ako je i inače poznat javnosti, ali ako zapali šume, maslinike i vinograde onda uživa u anonimnosti, što izaziva sumnje i kojekakve glasine o tome iz koje su avlije piromani bez dijagnoze. A ne znaju pravi ili lažni piromani da im je trud uzaludan, da su to tek Pirove pobjede, da se Hrvatska uvijek izdiže iz pepela i svakovrsnih razaranja kojima su (ne)spomenuti ili njihovi biološki predšasnici njegovali hrvatske krajolike i gradove u devedesetima, ALkai prije. Ono što znaju jest da Hrvati između dvije „požarne sezone“ premalo ili nimalo mare za probijanje šumskih putova po kojima bi se kretala vozila, recimo vatrogasna. Ako ne znaju, neka pitaju Rojsa kako se to radi, ne samo na Dinari.
Inače je sve kako Bog zapovijeda, rituali se održavaju: Sinjska alka, Dan pobjede i domovinske zahvalnosti (braniteljima), elita na tvrđavi predvođena trojkom koja je u Domovinskom ratu činila čuda, skakala na tenkove i s tenkova, misno slavlje i narod na stadionu, jer mi smo športska nacija, koja od šale osvaja medalje na Olimpijskim igrama, a nove se očekuju dok ovo pišem. Već se pomalo zaboravlja na riječno otvorenje u gradu svjetlosti i ljubavi, u kojemu su na polumračnim tavanima gladovali mnogi hrvatski umjetnici. Ispisane su o rečenom otvaranju tone papira i megabajtova, ljevaci se iživljavali nad konzervativcima, ha, spominjali mudraci da je i prije bilo parodija na Posljednju večeru, a o europskom zlostavljanju kršćana da ne govorimo, pa što baš sada dizati buku, premda su i papa i ajatolasi kazali da je riječ o nezapamćenoj svinjariji, i to na Olimpijadi koja bi trebala biti „uključiva“. U hrvatskim medijima gotovo da i nije bilo napisa u korist „konzervativaca“, što govori po sebi, to jest govori o vlasnicima listova i temeljnoj orijentaciji. A ako je doista „sve bilo u redu“, zašto su se onda organizatori spektakla na kraju ipak ispričali?
No, velim, to je sada već prošlost, u međuvremenu se dogodila Donna, dogodila se i strašna braća. PantovčakZaboravlja se i na uvjete života u olimpijskom selu, na kartonske krevete uz to prekratke, što je razlog apstinencije naših košarkaša, na repove za hranu u kojima športaši na kraju repa ostaju gladni, valjda kao memento. Zašto to nije predvidio naš Olimpijski savez ili što već, zašto u Pariz nije poslan furgon s parizerom, paštetama i paradajzom? Da nisu bili gladni, sada bismo imali dvadeset zlatnih. Uz dobar set kulena i naše bi boksačice pobijedile boksače prerušene u boksačice ili nesrećom obdarene s jednim Ypsilonom uz dva Iksa? To je već područje znanstvenika koji se problemom bave, recimo Dragan Primorac, ali on se upravo iz znanosti vratio u politiku, a što se može. Dok se čovjek bavi znanostima, nitko ga ne šljivi, ne pita ga gdje je bio i kada i s kim, ma koga to zanima, ali kada je riječ o političaru listaju ga mediji kao knjigu starostavnu, od rođenja do, recimo, kandidature za predsjednički položaj. Te se sazna i ono što se znati nije trebalo. Eto, recimo, Hebrang je naveo mnoge činjenice potpuno provjerljive, a nije on tko god, ratni je sanitet (kad smo već pri Danu pobjede) umnogome njegovo djelo, vrhunski odrađeno, spašeni mnogi životi naših branitelja. Da sve ne ostane na tome, pobrinuli se i ljevaci jugonostalgičari kojima bi mladenački grijesi kandidatovi trebali biti simpatični, ali nisu odoljeli strasti cinkanja, te se javno javili. Jadni se Dragan tako našao između dvije vatre, pa se u vladajućoj ekipi domislili stvoriti resor za vatrogastvo, to jest političko, sa zemaljskim i nebeskim snagama koje će u idućim mjesecima gasiti sve što plane. Ostali proglašeni ili samoproglašeni kandidati za Pantovčak ostaju pomalo u sjeni, tek neki dobivaju ponešto pozornosti medija, ne i Tomislav Jonjić, kojega osim mene nitko ne spominje.
Pa ljeto je, a ljeto u Hrvatskoj traje do duboke jeseni. Do tada, Carpe diem. Ne mislim na Hvar, ali kada mi se našao pod rukom, zašto ne. Nakon razvikanih naših zagušenih i ugušenih obalnih gradova, na red su došli i otočni. Hvarani izgubili živce, i neka su, na njihovoj sam strani. Dosta su se dugo dali zlostavljati bukom i drugim napastima, a karpastični je incident samo otkrio cirkus u kojemu žive za ljetnih mjeseci, neispavani, moreizmučeni, mučeni, pretučeni. Pa se pobunili kao u ono doba početkom šesnaestoga stoljeća pod vodstvom Matije Ivanića, hvarskoga Gubeca, ili kako vukovci pišu Gupca. Tada se umiješala mletačka vlast pa mnoge objesila ili im odrezala ruke, što sada svakako ne će biti slučaj, jer Venecija ima iste probleme, ali ih i rješava. Pa i prodajom ulaznica u grad. A buku je valjda odavno eliminirala: bio sam u Veneciji nekoliko puta, po poslu i besposlen, u raznim razdobljima od sedamdesetih do nedavno, ali osim žamora posjetitelja i opernih pokušaja gondolijera nisam čuo buku iz lokala, ni danju ni noću. Imaju valjda regule.
Dočim, na istočnoj obali gdje se nalazi prelijepa Hrvatska, razni su primitivci posve krivo shvatili da ljeti moraju što glasnije to bolje puštati groznu buku iz zvučnika, valjda da privuku onu juvenalnu publiku koja je tek stigla, a sutra će već otići, gradski se oci prave blesavima ili imaju interes, a građani domorodci tresu se u posteljama, možda i bolesni, možda tko umire, možda imaju djecu koja bi htjela spavati, ne samo oni nego i gostujući obiteljski ljudi, željni mira i počinka. Odmora. Ako ste godinama pratili Hrvatske kronike, znate da sam godinama pisao da je buka smeće kao i ono vidljivo, a nikako da to shvate oni koji bi trebali razumjeti , te turizam ostaje neuredan i neuređen, a ako tko kao u Splitu recimo dođe na dobru ideju da barem ograniči vrijeme divljanja „glazbe“ iz lokala, onda mu iz nekog ministarstva kažu da ne može. Jesam dosadan, ali pišem iz bračkih a ne hvarskih iskustava, ako se sjećate: nakon brojnih mojih „intervenata“ rezultat bijaše da je bukomanijak umjesto do dva nakon ponoći produljio vrijeme buke do šest ujutro. Od tada ljetujem u svom prigorskom selu, mirnom i tihom, u koji ne zalaze čak ni poštari, iako Tor nije agresivan, štoviše.
Glede uredne i uređene države u svezi s poštom. Mnogi mi se žale da poštu dobivaju s toliko zakašnjenja kao u vrijeme Marka Pola. A kako poštom uglavnom stižu (ili ne) računi, tako narod plaća kamate. Moj slučaj iz prošloga tjedna: čekao sam omotnicu iz Splita, čekao sedam dana. Preporučeno poslanu, sadržaj meni dragocjen, prijelom knjige koja će se uskoro pojaviti, povijesni roman Talac. „Da nisu napali poštansku kočiju?“, pita Mak, koji voli vesterne. Nisam ni odgovorio, sjednem u automobil koji pali od prve otkako je vruće, godi mu, i odem u poštu. Ondje ljubazna gospođa pronalazi omotnicu, eto sreće. Pa ju ja (omotnicu) dostavim samomu sebi i pjevam onu Mladi poštar, to sam ja, što znači da sve funkcionira u najboljem redu.
Još samo dvije stvari. Prva: u sjeni Olimpijade našla se vijest da je kadrovski utemeljeno Vijeće za hrvatski Jeztikjezik ili kako se već zove, u skladu sa Zakonom o hrvatskom jeziku, koji je zakon razbjesnio idiote. Gledam imena i shvaćam da sam neinformiran i nenačitan, od cijele te plejade znadem samo za nekoliko osoba. Moj grijeh. Kada sam ih bolje proučio, vidim da su ugledni sveučilišni profesori, svaka čast, ali nisam našao previše podataka o njihovim radovima. Među njima je, doduše, i onaj Jovanovićev Jozić, koji također nema samostalne radove, ali je zato ravnatelj Instituta. Nego, kada usporedim imena novoga Vijeća s onim legendarnim Katičićevim Vijećem za normu hrvatskoga standardnog jezika, zastajem. Pa nisu svi valjda mrtvi. I nisu, iz sastava „starog“ Vijeća u novo je ipak ušao Mislav Ježić, i to je sve. A tko je još trebao (morao) ući u novo, bez obzira je li bio u starom ili ne? Recimo Mario Grčević, autor Matičina teksta prijedloga Zakona o hrvatskom jeziku, Sanda Ham, nasljednica Stjepana Babića ili Nataša Bašić, sjajna jezikoslovka koju je spomenuti Jozić svojedobno tužio sudu (!), jer je „njegov“ pravopis nazvala krpežom. A nego što. Nataša je oslobođena, valjda je sudac (ili sutkinja) bio osoba s integritetom i znanjem, a ne kao osoba, recimo, koja je mene osudila ali ne iz jezikoslovnih razloga. Koliko su neki sudci upućeni u bližu povijest, neka ilustrira ovo: rečena sudska osoba izjavila je na raspravi da „prati politiku na dnevnoj bazi, ali nikada nije čula za puč Mesić-Manolić.“
Ne bih se na to vraćao da u nedjeljom broju tiskovina na taj puč nije izrijekom podsjetio odlični novinar Davor Ivanković. Pa što, rekla bi opisana osoba, puč kao puč, pa zar nisu pučani brojni u Europskom parlamentu?… Oprostite na digresiji, daleko me odvela, ali nije baš posve nepovezana s Danom pobjede, jer tko zna bi li je bilo da je spomenuti puč uspio. Zapravo sam htio ostati u temi jezikoslovnoga Vijeća i upitati zašto nema predstavnika Društva hrvatskih književnika. Nego tko je ako ne književnici dograđivao narodni jezik novim katovima i pretvorio ga u briljantnu građevinu?
I drugo: javlja mi Jakov Sedlar da će njegov dokumentarni film o hrvatskoj djeci ubijenoj u srpskoj agresiji biti prikazan u Vrgorcu kod Knina (dok čitate već i jest), ali to nije sve: na poticaj franjevca Čavke u Vrgorcu je podignut spomenik stradaloj djeci, četiri stotine i dva velika kamena za 402 mališana. Baš me zanima hoće li vijest biti prikazana na našim vrlim televizijama. A Sedlar je upravo završio snimanje igranoga filma o djetetu iz istočne Slavonije, koje su Srbi dugo držali u jednom od svojih koncentracijskih logora.
Tako neka snimanja završavaju, a neka tek počinju, jedno također o djeci, ali u ponešto sretnijim vremenima – moj je sin Neven prionuo snimanju drugoga filma o Paulini P., nakon što se prvi pokazao neobično uspješnim.