Foto:Radiopostaja Mir Međugorje
Lk 1,39-56
U one dane usta Marija i pohiti u Gorje, u grad Judin. Uđe u Zaharijinu kuću i pozdravi Elizabetu. Čim Elizabeta začu Marijin pozdrav, zaigra joj čedo u utrobi. I napuni se Elizabeta Duha Svetoga i povika iz svega glasa: »Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje! Ta otkuda meni da mi dođe majka Gospodina mojega? Gledaj samo! Tek što mi do ušiju doprije glas pozdrava tvojega, zaigra mi od radosti čedo u utrobi. Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!«
Tada Marija reče: »Veliča duša moja Gospodina, klikće duh moj u Bogu, mome Spasitelju, što pogleda na neznatnost službenice svoje: odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom. Jer velika mi djela učini Svesilni, sveto je ime njegovo! Od koljena do koljena dobrota je njegova nad onima što se njega boje. Iskaza snagu mišice svoje, rasprši oholice umišljene. Silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne. Gladne napuni dobrima, a bogate otpusti prazne. Prihvati Izraela, slugu svoga, kako obeća ocima našim: spomenuti se dobrote svoje prema Abrahamu i potomstvu njegovu dovijeka.«
Marija osta s Elizabetom oko tri mjeseca, a onda se vrati kući.
O Mariji je moguće govoriti suhoparnim rječnikom dogmatike i katekizma, ali je o njoj ipak zahvalnije govoriti tankoćutnim rječnikom izričaja o čovjeku i čovjekovu poslanju na ovome svijetu, dakle, rječnikom antropologije.
U Mariji slavimo ispunjenje čovjekova poslanja na ovom svijetu, u njoj se orisava do kraja drama bića koje je svim svojim žilicama, svim svojim žiljem bilo utkano u Božji plan i svakim svojim danom ugrađivalo u božanski mozaik po jedan vrijedni kamenčić. Osoba koja se predano dala Božjem planu spasenja svijeta. Dakle, govoriti o Mariji na nebo uznesenoj znači govoriti o finalu, završetku jedne životne psihodrame gdje su čimbenici Bog i čovjek, Stvoritelj i stvorenje. Marija kao ozbiljena antropologija.
Govoriti o Mariji znači govoriti o Božjem djelu na jednoj osobi, na čovjeku, teološkim ali i čisto ljudskim rječnikom. Jer govor o Mariji, napose na današnji dan, uključuje i teologiju i antropologiju, tj. svi izričaji o Mariji izričaji su o Bogu koji djeluje u povijesti, ali i o čovjeku koji je u punini prihvatio i iskusio spasenje i otkupljenje.
Neprimjereno je govoriti o Marijinim privilegijima, povlasticama. Pitamo se, u čemu to ona bijaše povlaštena? U patnjama, bolima, križevima, nerazumijevanju itd.? „O vi koji putem prolazite, pogledajte i vidite ima li boli veće od ove moje“: Na nju bi se mogle doslovce primijeniti te riječi iz Tužaljki (1,12).
Stari istočni oci, kad govore o Mariji, oni ne govore rječnikom dogma, povlastica, nego rječnikom himnologije. Zanosnim, pjesničkim rječnikom, hvaleći i kličući samomu Bogu što se pokazao velikim u svome stvoru. Govoreći o Mariji govore i veličaju Boga koji je velik u njoj. Marija je samo prizma. Ledac, kroz koji se prelama Božje djelovanje za čovjeka i na čovjeku. Marija je najdivnije zrcalo u kome se zrcali Božje djelo spasenja i otkupljenja. U tome nam je Marija najveća pomoć i putokaz.
U Marijinu životu te u slikama o Mariji Božje djelo postaje zorno i razumljivo, u konkretnim slikama. U njezinu se životu Božje djelo uranja u ljudsko svjetlo i riječi. Po tome ono postaje fascinantno, privlačno, dira nas u srce. A čovjekovo srce uvijek iznova traži izražaje i slike kojima bi veličalo Božje tajne, napose tajnu utjelovljenja u Mariji, da bi izrazilo udivljenje pred misterijem: Bog se zatvorio u krilo jedne žene.
I zato je govor o Mariji uvijek udivljeno, zadivljeno meditiranje i slavljenje Božjih silnih djela koja je izveo na čovjeku, u čovjeku i za čovjeka. Stoga je za nas današnji dan poziv otkriti Mariju, ne na nebesima, nego u svome životu, u svome srcu. Mariju kristonositeljicu, Mariju kristoroditeljicu, Mariju vjernu učenicu, supatnicu, suradnicu, slušateljicu Božje riječi. Jednom riječju, Mariju kao paradigmu, uzor ostvarena života, realizirane antropologije. Mariju kao ozbiljenje Božje milosti među nama.
Zato je današnji blagdan svetkovanje naše nade. Blagdan proglašenja dogme Marijina uznesenja na nebo označio je poznavatelj čovjekove psihe C.G. Jung ‘najvažnijim religijskim događajem i činom od vremena reformacije’. Čovjek u svojoj osobi ujedinjuje Boga i čovjeka, Nebo i Zemlju, muško i žensko. On postaje jedno sa sobom, dolazi do pravog ja. Ujedno protiv jeftinog veličanja i profaniranja odnosno prostituiranja čovjekova, napose ženskoga tijela, ovaj nam dan veli da je čovjekovo tijelo posvećeno i određeno za ‘uskrsnuće i život vječni’.
Veliki Rahner veli ovako: „Siroto tijelo. Jedni mu se klanjaju, drugi ga proklinju. Zavrijedilo je biti zauvijek spašeno u Bogu. I u svojoj tjelesnoj protežnici biti potvrđeno. Ne samo u Sinu koji silazi ‘odozgor’, nego u jednoj našeg soja, koja je bila kao i mi ‘odozdo’. ‘Egzistiranje’ ovdje i danas u tijelu – što je tematika cjelokupne današnje filozofije o čovjeku, nije ni zid koji bi nas zauvijek dijelio od Boga te nas zanavijek činio ‘bezbožnima’, niti je ono što bi se moralo odbaciti (makar se mora ‘preobraziti’), da bi čovjek dospio do Boga. Tijelo je, dapače, stvoreno od Oca, nad svim ponorima, Sinom otkupljeno, Duhom posvećeno i – već zauvijek spašeno“.
Čovjekovo je tijelo dostojno nositi u sebi slavu Božju po utjelovljenju Isusovu. Na njegovu licu, za preobraženja, zasja Bog u svoj svojoj slavi. Isto se događa u Mariji. Tijelo je propusno za Boga ako mu se čovjek otvori. ‘Premda se naš izvanjski, fizički čovjek raspada, pod utjecajem sudbine, bolesti, patnje i križeva, naš se nutarnji iz dana u dan obnavlja i preobražava u nebesko stanje, dom nerukotvoren, vječan na nebesima (usp. 2 Kor 4,16 sl.).
Zato je Marija znak i znamen nade i preobrazbe, proslave Boga u tijelu, a ujedno i proslave cjelokupnog Kozmosa u svome Tvorcu. U njoj je zasjala nada blažene slave koja nas očekuje. I neka nam svijetli na našem životnom obzoru.
U Marijinu Magnificatu-Veliča susrećemo se s čudesnim riječima. Marija veli: Odsada će me zvati blaženom svi naraštaji. Gospodinova Majka pretkazuje za svu budućnost ono što će Crkva kao zajednica vjernika svakodnevno moliti, što će unići u štovanje Blažene Djevice Marije do kraja svijeta i vijeka. Marijinim hvalospjevom Crkva nije ništa izmislila što bi bilo pored Pisma ili Predaje, nego se tu ozbiljuje proroštvo koje je Marija u onome milosnom trenutku izrekla.
Te Marijine riječi nisu bile njezine osobne riječi, nego riječi oplođene Duhom Svetim. I Elizabeta – ispunjena Duhom Svetim – izreče o Mariji: Blago tebi koja si povjerovala! Blago tebi koja vjeruješ! A Marija sa svoje strane samo nastavlja Elizabetino proroštvo. U Drugoj Petrovoj poslanici (1,21) čitamo kako nikada ljudi nisu samovoljno, na svoju ruku govorili, nego su – potaknuti Duhom Svetim – zborili. Isto se može primijeniti u potpunosti i ovdje.
Riječ je o istinskom proroštvu, koje je Duh nadahnuo, i štujući Djevicu Mariju Crkva samo odgovara zapovijedi Duha Svetoga što joj je činiti! Marija je postala boravištem Boga, Božje riječi, stanom Duha Svetoga, Hramom, Kovčegom, Škrinjom zavjetnom. Upravo na Mariji i svecima možemo odčitati sve bogatstvo i raznolikost Božje milosti i djelovanja. Marija i sveci čisto su zrcalo Božje slave, u njima se zrcali ono što Bog čini u svijetu! Oni su odraz Božje ljepote, dobrote, milosrđa, blagosti!
Marija je Kovčeg Saveza o kome govori Knjiga Otkrivenja; u njoj je sadržana tajna Hrama – Božjega boravišta među ljudima. Bog uistinu stanuje u njoj, ona je ‘Šator Božji’. U Mariji, postaje zbiljnost ono o čemu sve religije i kulture sanjaju ili žude, naime, o boravku Božjemu među nama. Marija je otvorila Gospodinu dušu i srce, zato je zauvijek proslavljena u nebesima. Ona pokazuje put života, kako postati sretni i blaženi na putu blaženstva kojim je ona išla.
Blažena ti koja si povjerovala. Prvi i odlučni korak da bi čovjek postao mjestom Božjega boravišta te postigao blaženu sreću jest vjera, vjerovanje, vjerovati: vjera u Boga, Boga koji se objavio u Isusu Kristu te koji nam se obraća u riječima Svetoga pisma. Vjerovati ne znači dodavati stanovitom mišljenju neko novo mišljenje. Osvjedočenje, vjera kako Bog jest, kako Bog opstoji, nije informacija poput drugih.
Za toliko informacija uopće nije bitno jesu li lažne ili istinite, ništa ne mijenjaju u našemu životu. Ali ako Boga nema, ako Bog ne opstoji, život je prazan, budućnost je besmislena. Odatle danas toliko depresije i suicida u svijetu. Ako pak Boga jest, onda se sve mijenja, mijenja se predznak kao u matematici! Tada je život svjetlo, budućnost osmišljena, imamo miljokaze i orijentire kako živjeti. Vjera je temeljna orijentacija našega života. Vjerovati znači: Vjerujem da si ti Bog moj, vjerujem da si u Isusu Kristu Sinu među nama nazočan.
To daje životu orijentaciju, pruža mogućnost povezivanja s Bogom, sjedinjenja s njime, pronalaska mjesta gdje mogu živjeti te načina kako živjeti. Vjerovati znači ne samo imati stanoviti svjetonazor, način mišljenja, imati neku ideju, nego je vjera način na koji ja živim, djelujem. Iz vjerovanja slijedi življenje! Tko se ne trudi živjeti ono što vjeruje, prema onome što mu vjera govori, doskora će početi misliti onako kako živi i kamo ga njegove strasti i požude vode. Bez jasna pristanka i konkretna života vjera je prazna i nema odjeka u životu!
Odsad će me zvati blaženom svi naraštaji! – To znači da je budućnost te sve ono što je ispred nas u Božjim rukama. Bog je onaj koji pobjeđuje. Ne pobjeđuje apokaliptički Zmaj, kao utjelovljenje bogohulnih sila ovoga svijeta. Čini se da su one nepobjedive, međutim, Marija nam veli da su pobjedive. Žena je snažnija jer je Bog jači. Bog je ranjiv, ali Bog je ljubav, a ljubav je uvijek ranjiva. Međutim, on ima budućnost u svojoj ruci. Stajati na strani Božjoj znači stajati na strani mira, budućnosti! Marija na nebo uznesena pobjeđuje, ne s mačem u ruci, nego s mačem u srcu!
Fra Tomislav Pervan/Radiopostaja Mir Međugorje