Foto:Radipostaja Mir Međugorje
Mt 19, 16-22
Gle, pristupi Isusu neki čovjek i reče: »Učitelju, koje mi je dobro činiti da imam život vječni?« A on mu reče: »Što me pitaš o dobrome? Jedan je samo dobar! Ali ako hoćeš u život ući, čuvaj zapovijedi.« Upita ga: »Koje«? A Isus reče:
Ne ubij!
Ne čini preljuba!
Ne ukradi!
Ne svjedoči lažno!
Poštuj oca i majku!
I ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga!
Kaže mu mladić: »Sve sam to čuvao. Što mi još nedostaje?« Reče mu Isus: »Hoćeš li biti savršen, idi, prodaj što imaš i podaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu. A onda dođi i idi za mnom.« Na tu riječ ode mladić žalostan jer imaše velik imetak.
Svima nama dobro znana zgoda o Isusu i bogatom mladiću. Imamo je kod sve trojice sinoptika. U Marka mladić oslovljava Isusa riječju “Dobri”. Isus ga ispravlja smjerajući na to kako je samo Bog dobar, a u Luke na jednom mjestu pronaći ćemo (u tumaču, proširenju molitve Očenaša), kako Isus veli za nas ljude: “Ali vi koji ste zli – znate dobrim darovima obdarivati svoju djecu!” Jedino je Bog dobar, ljudi su zli.
Ovaj mladić – bogati – čini sve što židovski kodeks ponašanja i svagdan propisuje, ali to ga ne usrećuje, život mu nije ispunjen, nije osmišljen. Ne vidi kako dalje. Zato on ‘dotrči k Isusu’, pada mu do nogu i pita. Dolazi čovjeku koji, prema njegovu poimanju, očito ima odgovor. Mladiću se žuri, a Isus je u prolazu. To je onaj biblijski kairos, neponovljivi trenutak koji se čovjeku pruža, trenutak kad Isus dolazi i prolazi, a Isus je trajno u hodu, on je trajno u pokretu, to je njegova pasha, prolaz, i ako prođe, a čovjek nije za Isusom krenuo nego ostao na svome mjestu, ostaje se na pola puta, u egzistencijalnom zaboravu i prošlosti. Dakle, nedovršeni lik, torzo.
Isus u prvom hipu, naletu veli: Pa poznaješ zapovijedi! – To je Božja pedagogija, još od Sinaja. Od Deset zapovijedi, preko Govora na gori do nasljedovanja Isusa Krista. Prvi korak jest bitan, najvažniji: Opsluživati, obdržavati ono što Bog propisuje, što nam savjest nalaže. Tko se prema Bogu ravna, u Boga postupno urasta. Tek se u činjenju ozbiljuje ono što Bog traži.
Upravo kao što se vježbanjem oštri sluh u glazbi, plivanjem umijeće plivanja, sviranjem sviranje. Tako u svakoj umjetnosti i vještini. Sve zapovijedi u konačnici smjeraju prema jednoj, najvećoj: Ljubi Gospodina Boga svoga – cijelim svojim bićem. A onda i bližnjega kao sebe samoga. Je li jednom upisan Božji zakon u srce, ne treba više pomagala ni kamenih, sinajskih ploča.
Mladić jasno odgovora kako je sve to obdržavao od svoje mladosti. Potom se veli: Isus ga pogleda! – Kod Marka ćemo pronaći i izričaj: Isus ga pogleda i zavoli! – I odgovor s Isusove strane jest jednoznačan, nedvojben: Prodaj sve što imaš i podaj siromasima! Imat ćeš blago na nebu. – Vječni život za kojim je težio, nadohvat je ruke! Nije u dalekoj budućnosti. Nudi mu se ovdje i sada u Isusovoj osobi. Isus mu daruje svoj pogled, štoviše, svoju ljubav i poziva ga na nasljedovanje.
To je onaj trenutak za kojim u dubini duše i srca teži. Biser koji traži, blago zakopano na njivi koju treba kupiti, a onda s njivom i blago zakopano u njoj. Sad mu samo jedno preostaje: Otići – i radostan – sve rasprodati, razdijeliti siromasima, pretvoriti zemaljsko blago u nebesko, zemaljsko imanje u nebeski posjed. U zamjenu za zemaljsko Isus obećaje trajno blago u nebesima.
Mladić je zatečen. On je mislio: Najprije ovaj život, a onda vječni. Najprije moj život, a onda Bog. Najprije ‘domaće zadaće’, uživati svijet i što on nudi, a onda predanje u Božje ruke, kad čovjek ostari. Najprije zemaljski posjed, a potom nebeski, vječni. On je bio spreman svoje blago povećavati, pa od toga nešto davati i sirotinji, sve srediti, knjige i račune. Dosada je on davao nešto milostinje, ali u susretu s Isusom sve je u pitanju: Dati sve od sebe, razdati, a onda izručiti sebe Isusu. Nadići sebe, pobijediti sebe. Bog ga po Isusu poziva, Isusu, ‘dobrom učitelju’, u svoje zajedništvo.
Isus kao da mu želi reći: Sve to što imaš, zapravo i nije tvoje. Pripada drugomu, to pripada ‘siromasima’. Treba njima razdijeliti, trebaš služiti njima, braći. Svatko tko se upusti u nasljedovanje Isusa, mora proći taj put, preko bližnjega. Prijelaz u kraljevstvo nebesko ide preko siromaha, preko Lazara pred vratima i na vratima svake naše kuće, prijelaz se događa u znaku bratimljenja sa svakim čovjekom.
Tko se susretne s Isusom, susreće se sa objaviteljem života i Spasiteljem, i čovjekov život poprima posve novi predznak. On treba biti raspoloživ za Isusovu riječ, slijediti ono što će poslije postati stvarnost u jeruzalemskoj zajednici vjernika: Nitko nije smatrao ništa svojim, sve im bijaše zajedničko. Ništa zapravo nije više naše ako smo mi Božji. Pripadamo li njemu, tada je naše sve, i nebo i zemlja.
Tako se ponašao sveti Franjo. Ili na što misli sveti Pavao, kad kaže, sve je vaše, vi ste Kristovi, Krist je pak Božji (usp.1 Kor 3,23). Kad bi se bogatstvo mjerilo prema onome što netko posjeduje, onda bi Bog bio najsiromašniji jer se on sav razdaje, on se sav razdao. Sve do križa. Ili pak prema onome što je otac odgovorio starijem sinu. Sve što je očevo pripada i sinu, sve im je zajedničko. Samo što taj stariji sin toga nije svjestan.
Nakon onih Isusovih riječi mladiću se smrknu pred očima, posta tužan i žalostan. Nije mogao ostaviti svoje silno bogatstvo. Nije mogao podnijeti sjaj i lice istine; okrenu se od Isusa, ode žalostan u svoju prošlost. Životni, egzistencijalni i povijesni torzo. Nedovršen lik.
U ovoj žalosti jedno nam biva jasno: Nema jeftine milosti! Isusa se ne može imati u bescjenje. Nije mogao izdržati ni Isusovu riječ ni Isusovu pogled. Ni istinu Isusove riječi. Stoga se odvraća od Isusa, odlazi tužan, bira svoju tužnu, ovosvjetsku radost. Radost koja propada, koja ne usrećuje.
Bacimo na trenutak pogled na jednoga lihvara i nadcarinika Zakeja koji polovicu svega svoga daje siromasima, a ako je nekoga prevario, vraća četverostruko (usp. Lk 19,1-10). To je sreća onoga tko je pronašao u Isusu svoju sreću, mir, smisao, svoje srce. Blago i biser.
Sav novac i sve ovozemaljsko blago i bogatstvo ostaju u konačnici samo nadomjestak za vlastitu prazninu, ništavilo. Svaki manjak u životu, pravom životu, očituje se u nezasitnoj potrebi za ímanjem, posjedovanjem. Čovjek u svojoj praznini samo gomila, sve više i više. Drama čovjeka koji je od malih nogu, od mladosti imao sve materijalno, ali ne i ljubav i toplinu. Stoga Isus traži upravo kao u usporedbi s biserom i blagom: Ponovno pronaći dragocjenost nepatvorena života. Jer i najbogatiji se ne obogaćuje, ostaje uvijek siromah, ako nije utemeljio svoju sreću i svoj život u konačnom smislu, u Bogu.
Fra Tomislav Pervan/Radiopostaja Mir Međugorje