Iv 1,45-51
Filip nađe Natanaela i javi mu: »Našli smo onoga o kome je pisao Mojsije u Zakonu i Proroci: Isusa, sina Josipova, iz Nazareta.« Reče mu Natanael: »Iz Nazareta da može biti što dobro?« Kaže mu Filip: »Dođi i vidi.« Kad Isus ugleda gdje Natanael dolazi k njemu, reče za njega: »Evo istinitog Izraelca u kojem nema prijevare!« Kaže mu Natanael: »Odakle me poznaješ?« Odgovori mu Isus: »Vidjeh te prije negoli te Filip pozva, dok si bio pod smokvom.« Nato će mu Natanael: »Učitelju, ti si Sin Božji! Ti kralj si Izraelov!« Odgovori mu Isus: »Stoga što ti rekoh: ‘Vidjeh te pod smokvom’, vjeruješ. I više ćeš od toga vidjeti!« I nadoda: »Zaista, zaista, kažem vam: gledat ćete otvoreno nebo i anđele Božje gdje uzlaze i silaze nad Sina Čovječjega.«
Sveti Bartolomej spominje se u popisima prve trojice evanđelista. U Ivana ga nema, ali mu je vjerojatno puno ime Natanael Bar-Tolmaj, Natanael, sin Tolmajev, i o čijemu pozivu imamo opširnije u Ivanovu Evanđelju 1, 45-50. Vjerojatno je bio pismoznanac ili učenik nekoga rabina. Nakon Duhova je prema predaji propovijedao u Indiji, potom u Mezopotamiji i Armeniji gdje je podnio mučeništvo. Njegovi su zemni ostatci preneseni u srednjem vijeku u Benevento a potom u Rim gdje se i danas čuvaju.
Zanimljiva je i dojmljiva dinamika poziva učenika u Ivanovu Evanđelju. Nakon prvoga susreta Andrija nalazi svoga brata Šimuna i dovodi ga k Isusu. U Natanaelovu slučaju Filip – koga je prethodno pozvao Isus – nalazi Natanaela. Postoji stanovita zakonitost: Onaj koga je Isus pronašao postaje tražitelj, on traži novoga učenika. Pozvani postaje pozivatelj. I tako se Radosna vijest širi. Od onda, pa do dana današnjega. Svjedok svjedoči i poziva na svjedočenje.
Filip ne veli izričito, kao Andrija Šimunu, da su pronašli Mesiju, nego s okolišanjem, budući da se Natanael razumije u Pisma: “Našli smo onoga o kome su pisali Mojsije i Proroci – Isusa, sina Josipova iz Nazareta”. To izaziva kod Natanaela negativnu reakciju. Vjerojatno je Nazaret, u kome je Isus proveo tridesetak godina, slovio na zlu glasu. Pa nisu li oni htjeli prvi Isusa strmoglaviti, ubiti (Lk 4,29)? „Zar ima šta dobra iz Nazareta“, uzvraća Natanael.
Na tu se primjedbu Filip ne upušta ni u kakvu teološku raspru, nego jednostavno svjedoči i veli: “Dođi i vidi!” To mu je jedini dokaz. Upravo kao što je rekao Isus Andriji i Ivanu: “Dođite i vidjet ćete!” To je punomoć jednoga učenika koji izgovara iste riječi kao i Isus. Natanael nije od onih koji su lakovjerni. On računa sa svjetlom, s riječju odozgor, da mu se otvore oči za novo svjetlo.
Ponovno imamo izričaj: “Isus ga vidje!” kao i kod Petrova poziva. Isusov pogled i onda riječ koja pogled prati bili su dovoljni da razoružaju Natanaela. To je milosni trenutak gledanja i spoznaje. “Evo pravoga Izraelca!” – Evo pravoga čovjeka! Kao da mu Isus želi reći: “Dobro je, lijepo je što postojiš!” Isus ne gleda na našu tamu, nego našu potrebu za svjetlom. I njegov nam pogled daje ono što nemamo. Ovo ‘Izraelac’ nije puki pridjevak, etiketa, nego odražava ono što Natanael u biti jest, bogotražitelj, istinski borac s Bogom, kao praotac Jakov.
Ono Isusovo ‘vidjeh te pod smokvom’ znači u židovskoj predaji da je pod smokvom – u debelu hladu – proučavao, meditirao nad Božjim Pismom. Nakon takva Isusova odgovora ovaj je samo uzviknuo od sreće: ‘Pa ti si Sin Božji, ti Kralj si Izraelov!’ – Osjetio je da ga je Isus prozreo, prožgao u dubini, svojim pogledom, svojim ognjem, milošću. Ovdje imamo upotpunjivanje objave i znanja, njihovo međusobno prožimanje. Isus nosi objavu, Natanael je studira i biva obasjan njezinim svjetlom. – Ponovno imamo ozbiljenje Isusove slike o blagu na njivi, o dragocjenom biseru koji čovjek pronađe , rasprodaje sve i sretan te radostan ga uzima.
Isusov je odgovor znakovit: Budući da sam ti rekao! – upravo kao i Tomi nakon uskrsnuća: Budući da si me vidio! – blaženi su i sretnici oni koji ne dvoje, a vjeruju. I Natanael i Toma su u dvoumici, sumnjaju u početku. Obojica se ne otvaraju naprečac. Ali kad povjeruju, onda je to stamena vjera u Gospodina Isusa. I zato Isus obećaje daleko veće stvari u njihovu životu, a pogotovo u vječnosti. To više jest Isusovo zajedništvo s nebeskim Ocem, to je imati uvida u nutarnje jedinstvo i prožimanje u samome Bogu.
Vidjet će nove Jakovljeve ljestve nad Isusovom osobom, tu neposrednu komunikaciju Oca i Sina, Neba i Zemlje. A potom će učenici i sami činiti ista djela koja je Isus činio, činit će i veća, jer on odlazi k Ocu da bi ostao zauvijek sa svojima. Svi mi možemo samo jedno reći nakon ovakva iskustva s Isusom: Uistinu, ovdje nije ništa drugo nego sama kuća Božja, ovdje su vrata u samo nebo! – u Isusovoj osobi.
Fra Tomislav Pervan/Radiopostaja Mir Međugorje