Foto:Hrvatski glasnik
“U ime Njegova Veličanstva kralja Petra II, po milosti Božjoj i volji narodnoj kralja Jugoslavije, kraljevski namjesnici na prijedlog ministarskog savjeta i na temelju članka 116 ustava, a da bi se osiguralo učešće Hrvata u životu države i time očuvali javni interesi, propisuju ovu uredbu o Banovini Hrvatskoj”.
Nakon proglašenja Banovine Hrvatske hrvatski prvaci su nastavili pregovore sa srpskim prvacima o rješenju hrvatskog pitanja u novoj samoupravi koji su počeli prije proglašenja Banovine, tijekom ljeta 1939. godine između doktora Jurja Šuteja i Ivana Subašića s hrvatske strane te Dragiše Cvetkovića i princa Pavla sa srpske strane. Hrvatski narodni zastupnici raspravljali su prije na izvanrednom zasjedanju 8. svibnja 1939. godine i izdali proglas da je pravedni mir u srednjoj i jugoistočnoj Europi nemoguć dok se ne ispune zahtjevi hrvatskog naroda i ovlastili doktora Vlatka Mačeka da donosi sve odluke o unutarnjoj i vanjskoj politici.
Srbi su otezali s pregovorima do kraja kolovoza kad je već bilo očito da će Njemačka ući u rat s Poljskom, Francuskom, Engleskom i zbog straha od rata knez Pavle i predsjednik vlade Cvetković bili su prisiljeni popustiti u hrvatskom pitanju i pristali su na osnivanje Banovine Hrvatske kojoj će pripadati cijela Hrvatska osim kotara Dvora, cijela Slavonija osim istočnoga Srijema (kotari Mitrovica, Irig, Ruma, Karlovci, Zemun i Stara Pazova), cijela Dalmacija osim Boke Kotorske i od Bosne i Hercegovine 12 upravnih kotara, Derventa, Gradačac, Brčko, Travnik, Fojnica, Livno, Duvno, Bugojno, Prozor, Mostar, Ljubuški i Konjic.
Hrvatska je dobila svoju samoupravu 26. kolovoza 1939. godine koja je bila slična samoupravi kakvu je imala prije 1918. godine. Nakon proglašenja nisu se dogodile promjene kakve je očekivao hrvatski narod i nastalo je nezadovoljstvo među Hrvatima jer doktor Vlatko Macek nije ispunio obećanja data hrvatskom narodu a to je Hrvatska vojna i financijska neovisnost (hrvatska lisnica u hrvatskom džepu, hrvatska puška na hrvatskom ramenu) kao i teritorijem države (puno Hrvata je ostalo van granica Banovine). Nakon proglašenja Banovine osnovana je banska vlast s desetak odjela koje su vodili odjelni predstojnici. Uz stručne bilo je i nestručnih koji su postavljeni po ključu a najbolje su prošli članovi Srpske demokratske stranke pa se u Zagrebu govorilo ne vladaju doktor Vlatko Maček i Ivan Subašić nego Sava Kosanović. Sabor se nije sazivao niti su se činile pripreme za izbor narodnih zastupnika. Neki ministri u kraljevskoj vlasti(Srđan Budisavljević između ostalih) nisu prenijeli ovlasti na bansku vlast iako su prema sporazumu o proglašenju Banovine to morali učiniti. Najveći problem banskoj vlasti bile su financije iako je u kraljevskoj vladi sjedio ministar financija Hrvat Juraj Šutej.
Većina Hrvata bila je razočarana novom upravom unatoč čestim svečanostima koje je priređivala banska vlast prikrivajući pravu političku bijedu u kojoj se našla. Na nezadovoljstvo naroda ban Subašić vjerojatno na nagovor Save Kosanovića počinje s progonima nezadovoljnih Hrvata nakon čega raste broj pristaša ustaša koji su tražili da Hrvate predstavlja Ante Pavelić jer je jasno rekao da je Jugoslavija negacija slobode Hrvata sto je velika većina Hrvata prihvaćala, željela a Jugoslaviju su doživljavali kao tamnicu Hrvata.
Početkom 1940. godine osnovano je društvo Hrvatski radnički pokret koje je osnovao stolar Stjepan Severinac 12. veljače 1939. godine za koji je program napisao odvjetnik doktor Juraj Veselić. U Hrvatski radnički pokret (HRP) stupilo je mnoštvo hrvatskih radničkih prvaka koji su osnivali podružnice u Zlataru, Našicama, Golubovcu, Osijeku, Banja Luci, Splitu, Daruvaru, Bjelovaru, Koprivnici, Đakovu, Slavonskom Brodu itd. U prvoj godini postojanja HRK je imao preko deset tisuća članova koji su željeli obnovu hrvatske nezavisne države. Izaslanstvo HRP-a je 20. travnja 1939. godine upoznalo njemačkog generalnog konzula u Zagrebu Alfreda Freundt da hrvatski narod može predstavljati samo doktor Ante Pavelić. Nakon toga u listopadu 1939. godine dolazi do sukoba među sveučilištarcima, marksisti, ljevičari odani jugoslavenskoj ideji i sveučilištaraca odanih nezavisnoj hrvatskoj državi gdje je bilo više teze povrijeđenih. Na hrvatskom sveučilištu klicali su Anti Paveliću i hrvatskoj nezavisnoj državi sto se kasnije prelilo na zagrebačke ulice i trgove. Početkom 1940. godine HRP je počeo organizirati borbene odrede za oslobođenje Hrvatske nakon čega je počeo progon i uhićenje prvaka HRP-a doktora Jurja Veselića i Stjepana Severinca.
Banska vlast je nakon toga 31. svibnja 1940. godine raspustila HRP sumnjajući da su povezani s doktorom Antom Pavelićem i da pripremaju radnike za Njemačku s namjerom da stvaraju hrvatsku legiju koja bi u datom trenutku trebala ući u Hrvatsku i podići ustanak protiv Jugoslavije. Nakon raspuštanja HRP-a prvaci istoga su u Zagrebu 15. lipnja 1940. godine osnovali Hrvatsku Nacional socijalističku stranku a program u sedam točaka napisao je opet doktor Juraj Veselić s ciljem stvaranja hrvatske nezavisne države. Nakon aktivnosti koje su poduzimali, dijeljenje letaka s programom, preko sto tisuća letaka su podijelili banska vlast je počela s progonom i uhićenjima prvaka stvorene stranke. Pored uhićenja političkih prvaka banska vlast je progonila sveučilištarce koji su željeli rješenje hrvatskog pitanja izvan Jugoslavije. Tako se u Zagrebu pronio glas 25. veljače 1940. godine da je uhićeno mnoštvo sveučilištaraca među njima i hrvatski književnik Mile Budak koji se vratio iz inozemstva u srpnju 1938. godine i uređivao čitani tjednik Hrvatski narod koji je počeo izlaziti u ožujku 1939. godine. Zagrepčani su se zgražali ovim postupcima banske vlasti i vidjeli progon svih onih koji su željeli slobodnu i nezavisnu hrvatsku državu. Književnik Budak i uhićeni sveučilištarci njih dvadesetak počeli su štrajkati glađu od kojih su neki nakon tjedan dana poslani u bolnicu. Nakon dva tjedna i književnik Budak je prebačen u sanatorij pod nadzorom stražara gdje je ostao do 12. travnja kad je saznao da je njegova supruga nađena mrtva u Zdencu Budakova vinograda. Nakon toga zavladalo je veliko ogorčenje među Zagrepčanima i Budak je pusten doma opet pod nadzorom stražara.
U ožujku banska vlast obustavlja izlazak čitanog tjednika Hrvatski Narod nakon čega su odmah hrvatski rodoljubi pokrenuli novi tjednik Hrvatska Zemlja kojeg je banska vlast odmah zabranila, izašao je samo jedan broj. Krajem 1940. godine redarstvo po nalogu bana Subašića, 9. prosinca uhićuje mnoštvo sveučilištaraca dajući im podle ponude za slobodu koje su oni s gnušanjem odbili. Nakon toga 20. prosinca uoči Božica banska vlast ih je poslala u Lepoglavu. Tako su usred ljute zime u Lepoglavi završili Grga Ereš, Ivo Kirin, Slavko Kaštelan, Frane Sulić, Mile Musa, Ivo Šimunić, Božo Ivanuš, Josip Crnko, Mate Jeličić, Zvonimir Cinzek, Stipi Hil, Roman Brnjas i Ante Jakša. U Lepoglavi su već bili Mladen Lorković i Ivo Oršanić. Svi su dovedeni u Lepoglavu bez suda gdje su tretirani kao pravi zločinci a željeli su samo jedno, nezavisnu hrvatsku državu. Nakon ovoga vlada u Beogradu je mislila da je ovim činom uništila zelju Hrvata za slobodom i nezavisnošću. Umjesto zatočenika koji su Božić dočekali u Lepoglavi organizirali su se drugi sveučilištarci i nastavili s borbom za slobodu, opet su se sastavljali letci koje su dijelili hrvatskim krajevima. Nakon toga ban Šubašić je u Krušćici kod Travnika dao urediti veliki logor u kojeg je početkom ožujka otpremio sve političke protivnike iz Lepoglave sto je u hrvatskoj javnosti primljeno s velikim ogorčenjem.
Uoči Božica u stigla je čestitka iz inozemstva od doktora Ante Pavelića…,
Hrvatski narode! Čestitam ti posljednji robijaški Božić.
Tako je izgledao život u Banovini Hrvatskoj, progoni, uhićenja svih onih koji su željeli rješenje hrvatskog pitanja bez Beograda, koji su željeli nezavisnu hrvatsku državu.
Autor: mr. sc. Božo Medić/Hrvatski glasnik