Lk 6, 27-38
Reče Isus svojim učenicima: »Vama koji slušate velim: Ljubite svoje neprijatelje, dobro činite svojim mrziteljima, blagoslivljajte one koji vas proklinju, molite za one koji vas zlostavljaju.
Onomu tko te udari po jednom obrazu pruži i drugi, i onomu tko ti otima gornju haljinu ne krati ni donje.
Svakomu tko od tebe ište daji, a od onoga tko tvoje otima ne potražuj.
I kako želite da ljudi vama čine, tako činite i vi njima.
Ako ljubite one koji vas ljube, kakvo li vam uzdarje? Ta i grešnici ljube ljubitelje svoje. Jednako tako, ako dobro činite svojim dobročiniteljima, kakvo li vam uzdarje? I grešnici to isto čine.
Ako pozajmljujete samo onima od kojih se nadate dobiti, kakvo li vam uzdarje? I grešnici grešnicima pozajmljuju da im se jednako vrati.
Nego, ljubite neprijatelje svoje. Činite dobro i pozajmljujte ne nadajuć se odatle ničemu. I bit će vam plaća velika, i bit ćete sinovi Svevišnjega jer je on dobrostiv i prema nezahvalnicima i prema opakima.
Budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan. Ne sudite i nećete biti suđeni. Ne osuđujte i nećete biti osuđeni. Praštajte i oprostit će vam se. Dajite i dat će vam se: mjera dobra, nabijena, natresena, preobilna dat će se u krilo vaše jer mjerom kojom mjerite vama će se zauzvrat mjeriti.«
Oduvijek se tvrdilo i govorilo kako su Isusovi zahtjevi iz Govora na gori ili ovoga u Luke na zaravni idealistički zahtjevi, neostvarivi u običnom, svagdanjem životu. Govori se kako je ovo samo za svetce, izabrane, duhovne osobe, svetačke likove, i onda se Isusove riječi gube negdje u zraku, u zrakopraznu prostoru, beživotnu, ostaju na razini uma i ideja.
Mnogi govore ili uporno tvrde kako se prema tim načelima ne može voditi narod niti upravljati državom, ili pak voditi i graditi politika. Međutim, to nije odlučno u promatranju i promišljanju ovih Isusovih neumoljivih izričaja, zahtjeva i naputaka. Tako mahom misle zapadni političari.
Ali ova je načela i postulati – iz Isusova Govora na gori – pokušao primijeniti u praksi jedan Mahatma Gandhi. I on je uspio. Uspio je nenasiljem osloboditi svoju zemlju, Indiju, od britanske imperijalne sile. Nisu ovo etički, moralni zahtjevi koji se daju ostvariti snagom volje, karaktera, nego je ovdje riječ o čovjekovoj posvemašnjoj upućenosti na milost, na Boga, na drugoga. Po sebi sve ovo nadilazi čovjekove snage.
Riječ je o novome ‘modelu’, ‘uzorku’, tipu čovjeka, o čovjeku obraćenu, preobraženu, prožetu Isusovom osobom.
Isus naime govori o Bogu svodeći sve ljudske odnose na jedan zajednički nazivnik. Sve treba biti usmjereno na Boga, ali ne u smislu podvrgavanja njegovoj moći, ne u smislu gospodarenja, nego u smislu životnoga prostora u kome su svi udomljeni; svi su sinovi, braća i sestre, djeca istoga Oca. U tome životnom prostoru drugi mi nije ugroza, nego obogaćenje, bližnji nije moja granica ni ‘limit’, nego proširenje mojih vidika, nije predmet možebitna sukoba, konkurencije, nego poziv na suradnju.
Isus ne govori o nekome snu i utopiji, nego o nečemu što ovdje i danas počinje živjeti. A nije to neki apstraktni model, nego krajobraz, obris konkretne, žive sadašnjosti koja se razvija i poprima oblik u budućnosti. On ne misli na nešto što bi se dalo postignuti oružjem ili političkim akcijama. Kraljevstvo već započinje djelovati u njegovoj riječi. Kao gorušično zrno.
Isusova riječ smjera na to da nadiđe svaki oblik neprijateljstva među ljudima, bilo kakav oblik sukoba. Ljubiti neprijatelja nije stvar osjećaja, emocija, nego empatije, suživljavanja, suosjećanja s bližnjim.
Kad god čovjek nastoji ili želi poniziti ili poraziti neprijatelja, kad želi biti pobjednik, ispada uvijek na kraju poraženik. U žudnji za pobjedom gubi on svoje čovještvo. Da bi čovjek ostvario svoje ciljeve i skršio otpore, prihvaća sredstva koja je nametnuo neprijatelj. Borimo se istim oružjem kao i neprijatelj. I zapravo smo krajnje slabi u trenutku kad vjerujemo da moramo očitovati, ‘demonstrirati’ svoju silu i snagu, pokazati svoje mišiće i moć.
U svim sukobima događa se kako se neprijatelji žele međusobno uništiti. Svatko želi dokazati da je na kraju jači, bez skrupula, okrutniji, da nemilosrdno ubija, da on određuje što je pravo i što krivo, nameće pravila igre.
Kako je moguće sredstvima nasilja i oružjem otkriti i ponuditi svijetu što je pravo i što krivo te tko je u konačnici u pravu? Oružjem se ne dolazi do pravde. Kao da Isus želi reći: Ne opiri se Zlomu, ne uzvraćaj zlo za zlo. Svoju ćeš snagu pokazati kad otrpiš nepravdu upravo zato što znaš kako je to nepravda, te ga dovedeš do spoznaje kako se prevario onaj što je mislio da te mora pretući ili poniziti. Tek kad on spozna ili zapazi kako ti nisi čovjek od kova i soja drugih ljudi, od onih s kojima te je zamijenio, pobijedio si ga, tvoja je pobjeda zajamčena. Pobjeda je to koja ne poznaje poraženike, nego ubuduće samo sprijateljene ljude.
‘Budite milosrdni kao što je to vaš nebeski Otac!’ (6,36). Isus kao da u ovoj rečenici sažimlje sve što je imao reći za prevladavanje razlika između ljudi. U Mateja Isus traži da budemo savršeni kao što je to nebeski Otac. Ako sam osobno živim od Božjega i iz Božjega milosrđa, tada ga moram i drugima pružati, s drugima (po)dijeliti. Drugoga izbora nemam. Ne traži se nešto nadljudsko, nego jednostavno vraćanje povjerenja i kredita koji nam je dan i povjeren.
Namjesto da međusobno jedni od drugih utjerujemo, ugonimo dugove, morali bismo Bogu zahvaliti za nezasluženu sreću vlastita života, i to onda vraćati u obliku dobrote i ljubavi koja nema nikakve računice. Život bez smilovanja, u neljubaznosti, posred sve bijede ljudske egzistencije – to je u konačnici ovdje na zemlji pakao. To je sociološki darvinizam, gdje jači uvijek ima pravo. Spasiti nas može samo čin(jenje) nesebične ljubavi.
Isus jasno i otvoreno ustaje protiv klanskoga, ‘rodijačkoga’ morala i ponašanja. Treba se ponašati tako da se ne računa na vlastitu dobit. Tko ljubi neprijatelje, biva ubrojen među sinove Božje. Isus sve ono što je prethodno rekao, primjenjuje s pozitivnim predznakom na svoje učenike: Oni moraju u ljubavi, dobrotvorstvu i darivanju biti krajnje nesebični, ne računajući s vlastitim interesima ili probitkom, nego davati a da se ne očekuje nešto natrag. Samo će tako biti silno nagrađeni kod Oca. Obećaje im ono što on već jest: Bit će sinovi Svevišnjega, sinovi svjetla i uskrsnuća. To je moguće ako se živi u ozračju Duha Svetoga.
Makar mi na kraju požnjeli sa strane svijeta mržnju, prijezir, kritiku, pa čak i uništenje, ipak svojim životom prema Isusovim riječima živimo sukladno s Božjom praksom, odgovaramo samoj Božjoj praksi, koji u svojoj dobroti, milosrđu, smilovanju, uzdržavanju, providnosti obdaruje sve ljude bez razlike, i dobre i zle.
Dobrota je Božja samo smilovanje i činjenica da smo na životu. Treba promatrati bližnjega Božjim dobrostivim, empatičnim očima, i sve će se promijeniti. I mi kao i naš bližnji. Molitva ne mijenja Boga ni druge, nego mene sama, nas osobno.
Molitva me povezuje s Ocem na nebesima koji je moj pratitelj i zaštitnik. Promijenim li sebe, promijenit će se i moj bližnji u odnosu na mene. I tako će svijet postajati bolji, bogolik, kristolik, kristofilan.
Fra Tomislav Pervan/Radiopostaja Mir Međugorje