Lk 6,39-42
Kaza Isus učenicima prispodobu: »Može li slijepac slijepca voditi? Neće li obojica u jamu upasti? Nije učenik nad učiteljem. Pa i tko je posve doučen, bit će samo kao njegov učitelj. Što gledaš trun u oku brata svojega, a brvna u oku svome ne opažaš?
Kako možeš kazati bratu svomu: ‘Brate, de da izvadim trun koji ti je u oku’, a sam u svom oku brvna ne vidiš?
Licemjere! Izvadi najprije brvno iz oka svoga pa ćeš tada dobro vidjeti izvaditi trun što je u oku bratovu.«
Čuli smo tri Isusove mudre izreke, mudroslovice, naime, usporedbu o slijepim vođama slijepih, zatim o učitelju i učeniku te trunu u tuđem, a brvnu, balvanu u vlastitom oku.
Prema Mateju slijepi su vođe farizeji. Slijep je tko želi druge učiti ili voditi Božjim putem, a sam ne poznaje Božji put, i na kraju će povući sve druge sa sobom u propast, na sud, osudu, u katastrofu, u provaliju. Farizeji s jedne strane ne razumiju ništa ni o Bogu, ni o sebi, ni o čovjeku pored sebe, ali su umišljeni i misle da mogu (s)mjerodavno pokazivati pravi put u život.
Luka upozorava pred duhovnom sljepoćom, upozorava kako ih ima koji imaju pogrješne kompase u svojim rukama i glavama. Poput lađe s pogrješnom navigacijom. Ima li krive navigacijske naprave, nutarnjom nužnošću ona će odvesti putnike u neminovnu katastrofu.
Primjerice, za velikih tropskih oluja – uragana – zna se dogoditi da se magnetna igla pomakne, upravo kao i čovjekovo srce, ako je krivo izbaždareno te se otima svakoj kontroli, bilo čijem nadzoru. Stoga i pluta morem, bez jasne orijentacije i navigacije.
Zato se svatko od nas mora trajno pitati, koga slijedim, komu dajem svoj glas? Čiji glas slijedim? Slijedimo li zavodničke ‘sirene’ ovoga svijeta? Tko je moj učitelj? Može to biti samo onaj tko je bio u Isusovoj školi smilovanja, ljubavi prema čovjeku, a to su oni koji ne osuđuju, koji praštaju, koji ljube.
Tko je slijep za mjeru vlastite krivnje te ujedno slijep za balvan u vlastitim očima, mora odustati ili se kloniti toga da vadi trun iz bratova oka. Učenik je uvijek podređen učitelju, on sluša i uči gradivo do učiteljevih nogu. Učenik nije student. Student uči glavom, učenik uči srcem, kao Marija do Isusovih nogu. I kad je posvema doučen, može biti tek na istoj razini s učiteljem, ali ne iznad njega.
Na Isusovim je učenicima slijediti Učitelja u svemu, do kraja. Ako je Učitelj samilostan, sućutan, ako Učitelj prašta i ima smilovanja, pogotovo moraju i učenici slijediti Učiteljev primjer. Isus govori stalno o tome kako je svojima bio u svemu primjer koji treba slijediti. Životom, praksom, a ne samo na riječima.
Ako smo prethodno imali u zreniku odnos učitelja i učenika, ovdje u slici o balvanu, brvnu i trunu imamo odnos učenika međusobno, jednih prema drugima. Nemoguće je biti i ne smije se biti moralizator, moralna cenzura, svakomu čitati lekciju, biti ‘moralni’ učitelji, duhovni policajci svoje braće, uvijek i na svakom mjestu, u svakoj prilici bližnje ispravljati, korigirati. I pri tome nikada ne vidjeti vlastiti deficit, manjak.
Prije nego uprem prstom u brata, bližnjega, moram spoznati svoje vlastite pogrješke i krivnju. Tko je jednim prstom upro u bližnjega, tri je prsta okrenuo prema sebi samome. Najprije samoispravak, uviđanje vlastitih promašaja, a onda korektura, popravljanje drugih. Samo onaj tko vidi u pravome svjetlu sebe i tko sebe prosuđuje, može pravilno prosuditi druge.
To je iskustvo velikih duhovnih učitelja i svetaca koji su imali dar pronicanja, kardiognoze, gledanja u srce, koji su znali reći u lice ono od čega pati sugovornik. Ali je sve uvijek kazivano u ljubavi, s ljubavlju. Treba najprije pomesti i očistiti pred vlastitim vratima, očistiti vlastito oko od trunja, kako bi čovjek mogao upozoriti na prljavštinu u tuđem dvorištu.
Dakle, želimo li prekoriti brata, najprije moramo učiniti prijekor samima sebi, okrenuti se prema sebi. Tko previđa svoju osobnu izopačenost, a bližnjemu, bratu spočitava njegovu, najobičniji je prijetvornik, dvoličnjak, u Isusovim očima. Svatko ima svoju oduljenu sjenu, svoju drugu, neosvijetljenu životnu stranu. Ima svoju podsvijest koja odašilje signale. Čovjek se mora suočiti s vlastitim sjenom, upoznati je i prihvatiti. Čovjek preobražava i mijenja samo ono što prihvaća. U toj sjeni skriva se sav potisnuti život.
U Bibliji imamo redovito dvojnike, po dvojicu braće koji su jedan drugome u pravilu vlastita sjena. Ezav je Jakovljeva trajna sjena; Jakov se ne može osloboditi niti riješiti Ezava, on ga progoni sve vrijeme njegova službovanja u tuđini.
Braća se moraju za ponovnoga susreta zagrliti i pomiriti, da suze (po)teku, i tek tada mogu u miru živjeti. Tako je i s Josipom i njegovom braćom, isti ćemo problem pronaći i kod Mojsija i Arona, Davida i Šaula, ili pak u Novome zavjetu stariji i mlađi sin u Isusovoj usporedbi o izgubljenom sinu. Psalmist (Ps 19) moli: “Ali tko grijehe svoje da zapazi? Od potajnih mojih grijeha očisti me! Od grijeha kojih nisam svjestan! Od oholosti čuvaj slugu svojega da protiv tebe i bližnjega ne sagriješim.”
Dobro je to spoznao Augustin kad u Ispovijedima piše: “Ti si, o Gospodine, okrenuo mene meni, ja koji sam samomu sebi okrenuo leđa, jer se nisam htio više gledati te si mene suočio sa mnom, licem u lice, kako bih (u)vidio svu svoju ogavnost i izopačenost… Vidio sam i prestrašio sam se, i nisam znao kamo bih od sebe pobjegao.”
Pred svoga Boga možemo doći te stati, i s balvanom u oku, bez straha da ćemo biti odbačeni. I kako ćemo se nakon toga susresti s bratom koji ima samo ‘trun’ u oku? Zacijelo s ljubavlju i smilovanjem.
Treba vidjeti u njegovu oku ne trun, nego suzu koja se otkida s njegova oka, koju prolijeva zbog mene, jer on plače zbog mene, upravo kao što je Jakov gorko zaridao i proplakao kad se susreo s Ezavom, nakon neprospavane noći, vidjevši suze u Ezavovu oku. Obojica su braće plakala.
A suza čisti oči od trunja, suza otapa ledeno i kameno srce. U suzama i sa suzama raste bratstvo i sestrinstvo među ljudima.
Isus je jasno kazao prije dvije tisuće godina: Teški je promašaj suditi ljude i o ljudima na temelju njihovih pogrješaka. Nitko nema pravo prema nekome katalogu, popisu grijeha lomiti koplje nad drugima. Prepustimo pravedni sud jedinomu Bogu. Sud je Božji!
Na nama je prihvatiti i usvojiti nešto od Božjih svojstava već ovdje na zemlji i to će onda biti kraj suđenju i osuđivanju, početak normalna i ispravna življenja, u općem bratstvu i zbratimljenosti svih lica u svemiru.
Fra Tomislav Pervan/Radiopostaja Mir Međugorje