Lk 5,1-11
Odlazeći odande, ugleda Isus čovjeka zvanog Matej gdje sjedi u carinarnici. I kaže mu: »Pođi za mnom!« On usta i pođe za njim.
Dok je Isus bio u kući za stolom, gle, mnogi carinici i grešnici dođoše za stol s njime i njegovim učenicima. Vidjevši to, farizeji stanu govoriti: »Zašto vaš učitelj jede s carinicima i grešnicima?« A on, čuvši to, reče: »Ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima. Hajdete i proučite što znači: Milosrđe mi je milo, a ne žrtva. Ta ne dođoh zvati pravednike, nego grešnike.«
Oduvijek se čovjek pitao, tko je on i što na ovoj zemlji, u ovom svemiru. Umovao o sebi, svom poslanju, svojoj veličini ili malenosti, već prema tome kako se osjećao. Međutim, do pune spoznaje istine o sebi čovjek neće nikad doći umovanjem, filozofiranjem, nego samo u susretu: s realnošću, s drugim bićem, s čovjekom (jer čovjek je bitno dijaloško biće i za njegov je ustroj bitan odnos ‘ja’ – ‘ti’, kako je trajno isticao veliki židovski filozof M. Buber). Konačnu pak spoznaju o sebi stječe čovjek u susretu s Tajnom, s Bogom, s „Onim-Koji-Jest“, kako se Bog predstavio Mojsiju u gorućem grmu u pustinji, jer po svome ustroju čovjek je prah, on je ‘Onaj-koji-nije’, koji je poput daška na ovoj zemlji.
Susret s Bogom – prah sam i pepeo
U susretu s Bogom doživljava čovjek svoju stvorenost, ali ujedno vlastitu bijedu i grješnost, iz čega onda slijedi potreba za otkupljenjem. Priznanje vlastite grješnosti znakovito je u susretu s Višnjim za Izaiju (današnje prvo čitanje), izgubljenost pred Bogom koji je ‘Mysterium tremendum et fascinosum’, pred kojim se drhti i koji čovjeka tako snažno ‘ošine’, da je nepremostiv jaz između te dvije zbiljnosti. Jaz može samo Bog premostiti podarujući čovjeku iskustvo milosti, naklonosti, spašenosti, iz čega onda slijedi poslanje: Svjedočiti drugima o vlastitom iskustvu sreće, spoznaje o sebi i Bogu, te o nužnosti obraćenja.
Šimun je postao Petrom, stari čovjek novim, ne na temelju Ivanove ili Isusove propovijedi o obraćenju, ne pokorničkim pozivima, nego nakon što je bio očevicem nezaslužena dara i znaka: Bogatog ulova ribe u kasno dopodne, kad ni po kojoj logici nije vrijeme za lov. Za pretpostaviti je da je vjerojatno Petar u sebi mrmljao nakon Isusova naloga da baci mreže za lov. ‘Što se razumije on, nazaretski tesar, u naš ribarski posao? Ta, riba se lovi noću, uz lanterne, a ne za podnevnoga sunca!’. Ali čitajući kroz ovu crkvenu godinu Lukino evanđelje, moramo imati neprestano na umu ono ‘danas’ iz Isusova nastupnog manifesta u Nazaretu.
Isusovo „ovdje i danas“ traje neprestano
Ono ‘danas’ se ostvaruje u svima koji slušaju, koji čuju poruku spasenja iz Isusovih usta, bez razlike tko oni bili. U onoj zgodi navodi Luka proroka Izaiju, a od Isusove poruke zapravo nije nitko isključen. Svi su pozvani, sve koje je sudbina pregazila, koji su na rubu, pogani, carinici, grješnici, bludnice. Zbog neposrednosti, svježine riječi, snage govora, svijet se kupi oko Isusa. Tiska se da čuje Božju riječ (r.1). Već imamo kvalifikaciju riječi iz Isusovih usta. Nije to više rabinsko tumačenje, talmudsko izlaganje davno slušanog ili viđenog, već neponovljivi kairos, koji se ne smije propustiti.
Poput brda u Bibliji i more, odnosno jezero ima svoju teološku konotaciju, a u ovome prizoru o bogatom ribolovu kao da već imamo naznaku onog prizorišta na Tiberijadskom jezeru poslije uskrsnuća – usp. Iv 21: I ovdje i ondje su Gospodin i Petar u žarištu zbivanja, Gospodinova nadmoć, Petrova bijeda i grješnost, i jednostavni zov: Slijedi me, hodi za mnom.
Govor na gori – Govor na moru
U Mateja imamo Govor na gori, gdje Isus govori mnoštvima i naviješta novi ustroj svijeta. Ovdje Isus govori na moru, iz lađe. Previše je svijeta, a znamo što je u Bibliji more. Znamo i inače. Kad nema vjetra, ono je prozirno, mirno, ali kad ga uskovitla vjetar, ono je prava ugroza za sve. Isus je pak gospodar svih sila, on je utišao i oluju na moru. Za njega nemaju zemaljski elementi onu ugrozbenu snagu kakvu imaju za nas ljude. Naviješta iz lađe, veli se izričito, Božju riječ. Ne rabinska tumačenja, ne tumačenje kakvo nude pismoznanci i farizeji, nego riječ „s one strane“ života. Riječ koja osvaja, neodoljivo. Ljudi se hrane tom riječi! Hrana za dušu i srce. I nakon te dopodnevne „kateheze“ naređuje Isus Petru da baci mreže za lov.
Čudo ovjerovljuje Isusovu riječ
Isus kao da želi ovjeroviti svoje riječi jednim čudom. Čudom bogatoga ribolova. Želi očitovati i svima prisutnima da je njegova riječ učinkovita. Da čini čudo tako što u podne skuplja mnoštvo riba u mreže.
Cijela scena na jezeru usmjerena je na Petra. Već je prije doživio kako mu je jednog popodneva Gospodin ozdravio punicu (usp. 4,38), a sad ostaje osupnut nakon bogatog ulova. Isus naviješta spasenje, obraćenje, otkupljenje čovjeka, a Petar i drugovi će naviještati Isusa kao Spasitelja, Otkupitelja, usrećitelja, osloboditelja od grijeha i zla. To je njihova uloga u moru života. Da bi čovjek bio sposoban za to, najprije mora na ‘vlastitoj koži’ iskusiti čišćenje, poput Izaije! Isus sili Petra na tako reći apsurdan korak.
To što od Petra Isus traži graniči s njegovim spoznajnim moćima. Iskustvo se protivi Isusovoj riječi. Cijelu bogovetnu noć je lovio, ništa nije ulovio. Iskustvo je to tolikih suvremenih župnika, djelatnika na njivi Gospodnjoj. “Gospodine, sve sam pokušao. Nije nikako išlo niti ide. Ništa nam, ništa mi ne uspijeva. Sve je uzalud, sav moj život i rad je jedan veliki promašaj”. A Gospodin kao da veli: “Jest, pokušavao si, ali često bez mene. Radio si na svoju ruku, u svoje ime, ne u moje ime”. Često se događa da radimo za Boga, za Isusa Krista, za stvar Evanđelja, ali bez Isusa, bez Boga. Traži se avantura posluha i predanja u Njegovu riječ! ‘Na Gospodinovu riječ’…, unatoč očitoj besmislenosti pokušaja!
Svemu unatoč – na tvoju riječ!
To granično područje sna i jave, zbilje i čuda, do te mjere Petra prenerazuje da ga baca na koljena. Nama je poruka jasna. Biblija se ne čita kao povijesno svjedočanstvo ili dokument, nego je ona poput prstena koji se u nama zatvara. Ili kao što bi rekli tumačitelji, hermeneutski se krug mora zatvoriti u našoj egzistenciji. Prizor mora pogoditi i dirnuti nas, ovdje i danas, u istoj mjeri kao i Petra onda. Petar se prepao Gospodina, prepao se silne Božje moći, ali se ujedno prepao i sama sebe, svoje grješnosti, izgubljenosti, propalosti. Pred sobom vidi Nevidljivoga u liku Isusa Krista, i taj me Nevidljivi poziva, opipljivo, realno, želi se poslužiti mnome, mojim životom. Želi me preoblikovati, preobraziti. Iskustvo čovjekove nemoći, ali istodobno milost da čovjek može iskusiti kako je Bogu sve moguće! Bog Stvoritelj je u Isusu moj Otkupitelj. Odnosi moju krivnju i grijeh. Poziva Petra (a i sve nas) na misionarsku i evangelizacijsku djelatnost.
Petar spoznaje svoju grješnost, ali se Isus na to ne osvrće. Ne veli mu Isus da ubuduće ne će biti grješnik. Zna on od kakva smo mi gradiva, mi ljudi. Uvijek podložni zlu i grijehu, napasti. Iskusit će to Petar u dvorištu Ane i Kaife, pred onom sluškinjom. Zanijekat će da Učitelja poznaje! Ali Isus se samo okrenu, pogleda Petra, i to bijaše dovoljno da se pokaje i proplače, gorkim suzama.
Petar je bez Isusa veliko „Ništa“
Odsada će Petar biti posvema ovisan o Gospodinu. Odnos će i ubuduće biti prilično napet, toliko će puta Gospodin urazumljivati Petra (prisjetimo se svih potonjih scena između Učitelja i učenika!), ali će Petar postupno učiti i urastati u posvemašnji posluh prema svome Gospodinu. Doživljavat će svoje granice Petar, sve do nijekanja Učitelja na Isusovu suđenju, imat će osobnih neuspjeha i promašaja, ali će svakim novim korakom i iskustvom stjecati novu kvalitetu odnosa prema Učitelju. Petar je doživio čudo stvaranja koje ga je prisililo na posve novi specifični odnos prema Isusu. U tome odnosu danomice je u njegovu životu, a pogotovu nakon Duhova, Petar kao osoba postajao sve manji, a Gospodin sve moćniji i silniji po njegovim rukama i u njegovu životu. To je istodobno iskustvo svih onih koji su se na bilo koji način upustili u avanturu odnosa s Isusom Kristom. Isus postaje i ostaje mjera i mjerilo za sve.
Biti nađen i poslan
Naći i biti nađen. Pronaći i biti pronađen! Loviti i biti ulovljen. To su poruke današnjih triju čitanja. Ljudi su kroz svoju povijest izumili mnoštvo načina kako izbjegnuti izravni susret s Bogom. Pa čak i pod vidikom pobožnosti, zauzetosti za Božje djelo u svijetu, angažmana za druge u ime Božje, su načini da čovjek izbjegne ono suočenje ‘licem u lice’ s Gospodinom. Nitko koga je Bog u Bibliji pronašao, barem se tako čini, nije bio iznutra spreman na susret s Gospodinom. Ljudi su se izmotavali, ispričavali. Bog je uvijek Bog iznenađenja, čudesa, divnih obrata. Objavljuje se on u gorućem grmu, pustinji, samotnim mjestima, ili čak bogoslužju, kao kod proroka Izaije. Predusreće nas na našim životnim putovima preko svojih glasnika, anđela, stranaca, gostiju. Isto se zbiva s Pavlom, prema njegovu svjedočanstvu, iznenada, a tako isto i s Petrom u susretu s Isusom. Bog je uvijek Bog iznenađenja i zato trebamo moliti da ga susretnemo. Bilo gdje. Jer pravi život počinje tek onda kad čovjek iskusi na vlastitoj koži, u vlastitu srcu prodorni pogled, pročišćavajući oganj.
Isus i naša Galileja danas
Ribari ljudi! Predočimo si Isusa na obalama Galilejeskog jezera. I dandanas je ondje sa svojim nestvarnim snom o preobrazbi svijeta. O novom svijetu. Pred njim ribari, mreže, ribe. U njegovoj se to mašti i zamisli pretvara u viziju cijelog svijeta, nutarnji veliki san, poziv, poslanje, refleksija o vlastitom pojavku na ovoj zemlji komu je smisao čovjekova sreća i spas. Sjediniti sve ljude u jedno, u veliko bratstvo ljubavi prema jednom istom Ocu. Taj san, tu utopiju polaže Isus u ljudske ruke. Ruke ribara. ‘Učinit ću vas ribarima ljudi… Odsada ćeš loviti ljude’. Čovjek postaje odgovoran za čovjeka, za njegov spas.
Isusov poziv je poziv na angažman. Promašeno je taj angažman ograničiti samo na svećenstvo, one koji služe oltaru. “Ribari ljudi”! To će reći kako je evanđelje generalna mobilizacija svih raspoloživih snaga, kako je ono upućivanje na sve fronte ovog svijeta, gdje su ugrožene sloboda, jedinstvo, mir, pomirenje, zapravo gdje je potrebno sve to nanovo stvarati. ‘Učinit ću vas ribarima ljudi’: To je veliki poziv na ispit vlastite savjesti i odgovornosti, ali ujedno i posvješćivanje kako Isusov poziv i pogled pada i na sve nas. Nikad nije prekasno za ljubav. A bijeda je svijeta velika, beskrajna. Potrebno je bacati mreže Božje ljubavi na sve, bez razlike. Krajnje je vrijeme, moramo to činiti doskora, zapravo već danas.
Petar je spoznao u onom trenutku koja mu je uloga. Nikad se više neće odvojiti od čovjeka, od ljudi kojima je poslan. Prazne ruke i prazne mreže punit će se na Gospodinovu riječ. Pridobivati za kraljevstvo Božje, na Gospodinovu zapovijed, uz njegovu milost. Radit će Petar u biti isti posao, samo s drugim predznakom. U ime Gospodinovo, na njegovu riječ. Uspjeh zacijelo neće nikako izostati! Ni u našem životu, budemo li radili „u Ime Isusovo“.
Fra Tomislav Pervan/Radiopostaja Mir Međugorje