Mk 9,30-37
Otišavši s gore, Isus i njegovi učenici prolažahu kroz Galileju. On ne htjede da to itko sazna. Jer poučavaše svoje učenike. Govoraše im: »Sin Čovječji predaje se u ruke ljudima. Ubit će ga, ali će on, ubijen, nakon tri dana ustati.« No oni ne razumješe te besjede, a bojahu ga se pitati.
I dođoše u Kafarnaum. I već u kući upita ih: »Što ste putem raspravljali?« A oni umukoše jer putem među sobom razgovarahu o tome tko je najveći. On sjede i dozove dvanaestoricu te im reče: »Ako tko želi biti prvi, neka bude od svih posljednji i svima poslužitelj!« I uzme dijete, postavi ga posred njih, zagrli ga i reče im: »Tko god jedno ovakvo dijete primi u moje ime, mene prima. A tko mene prima, ne prima mene, nego onoga koji mene posla.«
Isus naviješta svoju muku i smrt. Već Stari zavjet govori o patnjama i progonima ‘pravednika’. Tko su ti ‘pravednici’ u poimanju Staroga zavjeta? Ljudi su to koji ozbiljno prihvaćaju Boga i njegov zakon, koji za Gospodinom hode i vrše njegove zapovijedi. Koji se predaju Božjim putovima, i koji su uvjereni da je Bog uz ‘rod pravednih’ koji mu cijelim bićem služe.
U kasnijim knjigama je to cijeli Izrael kao ‘Sin Božji’, dijete Božje, kao pravednik koji trpi nepravdu zbog svoje vjernosti Gospodinu i otačkim predajama. I apostol Jakov u svome mudrosnom spisu navodi značajke prave, istinske i životne mudrosti koju mora posjedovati Božji čovjek.
Značajke zemaljske mudrosti: isticanje, karijerizam, nemir, razaranje zajednice, svakojake strasti, megalomanija, nered. Aktualno pitanje i za nas: odakle ratovi i mržnje među narodima? Upravo iz nečijih sumanutih, megalomanskih ideja i planova. Mirotvorstvo je moguće samo s pomoću mudrosti ‘odozgor’. Trajni uspjeh može požnjeti samo onaj tko živi svoj duhovni i zemaljski život ‘iz vertikale’, okomice, iz svoje svakodnevne vezanosti uz Nebo i Onostranost.
Čovjek ne može opstojati bez nutarnje okosnice i svoga egzistencijalnog središta. Njegov se život mora oko nečega okretati, on mora upoznati svoju jezgrenicu želi li živjeti čovječno, ljudski. Jer riječ je o hamletovskom ‘biti ili ne biti’, životu ili smrti, uništenju ili uskrsu. A tko može poreći u ovoj današnjoj, konkretnoj situaciji da je pojedinaca koji hoće i huškaju na rat više strah od Boga nego od đavla, više strah od ljubavi nego od mržnje, više strah od izgradnje nego od rušenja. I zato su sve svoje planove podvrgli Paklu, mržnji, uništavanju svega. Psiho-logika je to ludila i uništavanja.
Ma kako bilo važno poučavati mnoštva o naravi kraljevstva Božjega, o poruci obraćenja i navještaja novog poretka, Isus je morao posvećivati većinu svoga slobodnog i raspoloživog vremena onoj skupini svojih najodanijih učenika. Ta Dvanaestorica njegova su duhovna djeca, odgajanici. Njih je danomice uvodio sve dublje u narav svoga poslanja i svoje osobe. Trebalo ih je pripremiti za ono što doskora slijedi u Jeruzalemu. Pripremiti ih na tajnu svojeg odbacivanja, patnje, zlostavljanja, križa, pogubljenja, uskrsnuća. Sve je to preduvjet za novi poredak i ustrojbu, novu kakvoću života koja plodi iz tajne Isusove osobe i života. Jednom riječju: Sve je podvrgnuto jednom cilju – stvaranju novog čovjeka prema mjeri Isusa Krista.
Koju mjeru postavlja Isus? Božje mjere i ljudske su nespojive, Božji svijet se stubokom razlikuje od svijeta ljudi. Ljudske veličine i veličina u Božjim očima nisu iste. Otkako je ‘svijeta i vijeka’ postojali su oni koji su ‘gore’ i oni ‘dolje’. Nagon za ‘biti veći’ samo je konačni izričaj nečijeg kompleksa manje vrijednosti. I u Isusovim očima postoje oni koji su ‘gore i dolje’, samo s bitnim obratom. Posljednji, poslužitelj svih jest u Božjim očima prvi i najvažniji. Nismo li svakodnevno svjedoci kako nagon za vlasti i moći ostavlja iza sebe samo opustošene životne olupine i srca, u svijetu kao i u crkvenim krugovima?
Što želi od nas Isus? Želi da se ispitamo kako živimo i za što se isplati uložiti svoj život? Isus stavlja pod veliki upitnik ono što mi smatramo životom i kako živimo. On ima i nudi viziju ispunjena, osmišljena života, viziju novog početka, novog rađanja, krštenja novim krstom (usp. Mk 10,38), prolaska kroz oganj koji će spaliti sve nataložene egzistencijalne krivotvorine i otvoriti svakome mogućnost da započne kao malo dijete život otkupljene Božje djece. Isus im želi reći kako je njihovo ponašanje djetinjasto. Ponašaju se kao mala djeca koja se hvališu, koja žele biti veća i snažnija od ostalih. A onda im daje zorni primjer. Ne djetinjasti, nego biti kao djeca. I uzima dijete te im jasno zbori kakvi odnosi trebaju biti među njima.
Dobar primjer imamo u prvoj franjevačkoj zajednici okupljenoj oko svetoga Franje. Toma Čelanski, Franjin životopisac, bilježi ovako: „Napose nam valja progovoriti o Redu što ga je prigrlio s ljubavlju i zavjetovanjem. On je prvenstveni osnivač Reda male braće i on mu je dao to ime. U Pravilu piše naime ovako: ‹I neka budu maleni, (minores)!› Kad je izrekao te riječi, isti je čas kazao: ‹Hoću da se ovo bratstvo zove Red male braće.› – I doista su bili ‹maleni›.
Svima su bili podložni. Uvijek su tražili neugledna mjesta i obavljali takve poslove te se činilo kao da im se nanosi velika nepravda, da bi se tako mogli učvrstiti na pouzdanu temelju istinske poniznosti i da bi se među njima prikladnim rasporedom podignula duhovna zgrada krjeposti.- I doista, na temelju postojanosti izgrađena je velebna građevina ljubavi. U nju je uzidano živo kamenje skupljeno iz sviju krajeva svijeta da bude prebivalište Duha Svetoga. O, kolikim su žarom ljubavi plamtjeli novi Kristovi učenici! Kolika je bila njihova ljubav prema svetom zajedništvu!
A kad bi se negdje sastali ili bi se prema običaju negdje susreli, bljesnuo bi izraz ljubavi poput strjelice. Ta je zajednica bila pravo rasadište ljubavi. A što da reknemo o onim čistim zagrljajima, nježnim osjećajima, svetom poljupcu, srdačnu razgovoru, čednu smijehu, a što istom o prijaznu pogledu, bistru oku, poniznu srcu, pomirljivu jeziku, prijaznu odgovoru? Svi su imali jednaku nakanu, spremnu poslušnost i neumorne ruke. (I Celano, XV,38).
U opisu franjevačkih početaka pojavljuje se mnogo toga o čemu mnogi ljudi danas sanjaju: spontana toplina, radost i vedrina u ophođenju jednih s drugima; sila koja privlači jedna drugu… Suživot mladog bratstva temelji se na zajedničkom iskustvu. Pokrenuo ih je isti duh koji se uvijek iznova javlja u razgovoru, molitvi i euharistiji. Ljudi postaju pažljivi u ophođenju jedni prema drugima i obraćaju pozornost na slobodu i individualnost svakog pojedinca.
Zamislite atmosferu o kojoj izvještava biograf: čežnja za okupljanjem; radost zajedničkog života; pouzdanje, jedinstvo, mir, zahvalnost i pjesma hvale. To je moguće ako svatko prođe kroz svoja vrata do velikog cilja.
Ne uči li nas svakodnevno životno iskustvo kako su zapravo zbiljski sitni i maleni svi koji su se pred nama prsili i isticali kao silni vođe u novu budućnost? Koji su vodili narode i svijet iz nesreće u nesreću? I koji su pokušali ozbiljiti nekakvu utopiju na ovoj zemlji, zemlju osobnoga i kolektivnog nedohoda? Tko je mogao zamisliti prije trideset i pet godina da će se komunizam urušiti u sebe i otići na povijesno smetlište? Nitko! Da je to netko prorokovao, nazvali bismo ga luđakom i zanesenjakom. Utopistom.
Komunizam nije rješenje jer je počivao na krivoj slici o čovjeku. Čovjek nije splet društvenih odnosa, nego subjekt, osoba sposobna za moralne odluke. Jednako nije rješenje ni kapitalizam u obliku tržišne ekonomije. Pobijeđeno je božanstvo i idol kolektivne moći i prisile, predstoji nam pobjeda nad bogovima novca, mamone, potrošnje, uživanja, erotomanije, materijalnog i psihološkog izrabljivanja.
I vrijeme je da na pozornicu stupi Bog Isusa Krista s posve novim mjerilima koja je postavio jednom zauvijek Isus Krist uzimajući dijete kao primjer i mjerilo, a križ kao našu neminovnost do proslave. Tko prihvaća dijete, tj. najnemoćnijeg, najneznatnijeg, najsiromašnijeg u svoje zajedništvo, prihvaća samog Boga, Božju nazočnost u svijetu. I jasno, onda se sve stubokom mijenja u nama i oko nas. Sveci nas tome uče…
Fra Tomislav Pervan/Radiopostaja Mir Međugorje