Lk 8,19-21
Majka Isusova i braća njegova htjedoše k njemu, ali ne mogoše do njega zbog mnoštva. Javiše mu: »Majka tvoja i braća tvoja stoje vani i žele te vidjeti.« A on im odgovori: »Majka moja, braća moja — ovi su koji riječ Božju slušaju i vrše.«
Isus je sam protumačio kako i na koji način treba njega i njegovu riječ slušati, kakvim srcem i raspoloženjem. Dobrim, plemenitim, otvorenim srcem. I što je preduvjet da je netko blizu Isusu? Isus veli, ne genetika, ne socijalni položaj, ne ni krvne, rodbinske, plemenske ili klanske veze, ne pripadnost ‘Izabranom narodu’. Dakle, ništa više što je vezano uz prostor ili vrijeme, narod, pleme, obitelj. Sve je to nadiđeno u njemu.
Čovjek ne postaje Isusovom rodbinom biološkim rađanjem ili krvnim srodstvom. Tu lekciju moraju naučiti i Isusovi rođaci koji su sišli iz Nazareta u Kafarnaum kako bi ga vidjeli. Što zapravo žele ‘vidjeti’? S njima je on bio i živio tri desetljeća. Nazarećani su Isusa vidjeli i nisu ga prepoznali. One su ga subote odbacili, i on je otišao od njih zauvijek. Oni su se divili milini riječi koje su se (iz)lijevale i tekle iz njegovih usta, ali su mu u konačnici uskratili vjeru, okrenuli mu leđa. Nije im pomoglo što su živjeli zajedno s Isusom, u Isusovu okružju, ozračju njegove osobe, što bijahu njegovi sudobnici, kroz skoro puna tri desetljeća.
Ostali su ‘vani’ – kako čujemo i danas u ovome odsječku. Isus se ne da smesti u svome naumu, on bez zaustavljanja, bez okolišanja i stanke naviješta Poruku. Ta zbog toga je i poslan. Vrijeme je neodgodivo, treba djelovati žurno, bez uskrate ili zaustavljanja. Tko želi ‘vidjeti’ Isusa, mora biti u njegovu društvu, s njime, do kraja.
Isus na (oba)vijest kako ga traže jednostavno zaokružuje pogledom one koji su bili u njegovu vidokrugu i kratko odgovara, tko mu je ubuduće obitelj. Postavlja jasni kriterij, razlučno mjerilo pripadnosti svojoj novoj obitelji. Obitelj su mu oni koji Božju riječ slušaju i vrše. Koji ne ostaju po strani. Koji ne okreću glavu od njega. Tu, jasno, ima ponajprije prostora i za rođake i znance iz Nazareta, sve one s kojima je krvno vezan. Isus ne odbacuje krvno srodstvo, ali nije nastrojen plemenski ni klanski, da bi veličao svoje podrijetlo. U pitanju je odnos prema Bogu i Božjoj riječi koje je nositelj i svjedok.
Njegova je Majka, jasno, još za anđelova navještaja riječ čula, prihvatila, prepustila se Božjoj volji u svome životu. Ona je sve te događaje pohranjivala u svome srcu, o njima razmišljala, s njima vodila duge osobne razgovore, dvo-govore, u intimi vlastita srca, pokušavala im dosegnuti pravi smisao. Pa bolne bijahu riječi starca Šimuna u Hramu o maču koji joj probada dušu, a isto tako i bolan i u suzama susret s dvanaestogodišnjakom koji se izgubio u Hramu. Ona jest svojim cijelim nutarnjim stavom i bićem pripadnik nove familia Dei koja se stvara u Isusovu okružju i dosegu njegove osobe i riječi, a pogotovo nakon Duhova.
Ovdje je Marija vani, s ostalima, i šuti. Ona vjerojatno još uvijek ne shvaća do kraja poslanje svoga Sina, pa ni sve što je sa svojim Sinom proživjela i doživjela, za duga boravka u Nazaretu, ne bijaše joj do kraja jasno. Pogotovo ne u sredini koja je imala posve krive mesijanske predodžbe, u ozračju koje je očekivalo Mesiju kao zemaljskog kralja koji će u Jeruzalemu ponovno uspostaviti Davidovo zemaljsko kraljevstvo i odatle zavladati svijetom. Time bijahu zaokupljeni i učenici koji su se otimali za prva ‘ministarska’ mjesta, biti njemu zdesna ili slijeva, a od puta patnje htio je Isusa odvratiti i sami Petar. Svi su imali drukčija očekivanja i nadanja spram Mesije i svoje uloge u njegovu kraljevstvu.
Ni Marija a ni apostoli nisu imali jasne pojmove niti predodžbe. Savršenstvo se, međutim, ne mjeri mjerom spoznaje i uviđavnosti u neku stvar, osobu ili događaj, nego prema mjeri ljubavi i vjere. Dakle, nikakav manjak, nego punina. Pa i sam je Gospodin bio kušan za svoga zemaljskog života (usp. Heb 4,15).
Isusova su nova obitelj oni koji su s njime na istoj valnoj dužini, koji su rođeni, kako veli evanđelist Ivan, ne od volje puti, krvi, tijela, muža, roditelja, snagom naravi, nego koji su od Boga rođeni, koji su Božja djeca. Nerijetko znaju biti veoma udaljeni jedni od drugih krvni rođaci, braća i sestre po roditeljima, nasmrt zavađeni zbog ostavštine ili baštine, do te mjere, da uopće ne razgovaraju, da se mrze i povlače po sudovima. Oni pak koji su uz Isusa bivaju njime opečaćeni, njegovom osobom. On im utiskuje svoj neizbrisivi pečat, svoj karakter, oni su njegova duhovna djeca, a on duhovni otac. Isus rađa u Duhu i oni postaju nova, sveta Božja obitelj. U Isusovoj obitelji nema više stranaca, svi su braća i sestre, Božji ukućani gdje je Bog domaćin i gostoprimac.
Nerijetko se zna dogoditi da upravo obitelj postaje zaprjekom pravilnu rastu, razvitku osobe ili pak da čovjek biva krivo usmjeren, bez mogućnosti da sebe kao osobu otkrije, da izraste u osobu, svjesnu, samosvojnu. Djeca nerijetko moraju biti ono što roditelji želje, ona moraju ostvariti njihove neostvarene planove i snove.
Otac projicira svoje želje u sina, majka u kćerku, vlastita neispunjena životna nadanja i očekivanja. Možda je uvijek negdje očeva ili majčina sjena nad osobom, djetetom, dječakom, navezanost na jednoga od roditelja, što priječi razvoj. Treba relativizirati te odnose i zapitati se: Što Bog hoće od mene? Što hoću, što ja želim u svome životu? Za što sam ja neponovljivo i jedincato stvoren? Zato i mnogi brakovi propadaju jer se majka ne može odvojiti od sina, otac od kćeri itd.
Stoga su vjernici oni koji su uz Isusa, srcem i dušom, koji su u Isusovu društvu pronašli sebe. Duhovni srodnici. Biologija za Isusa nema nikakve vrijednosti. Isto je mislio i sveti Franjo govoreći, ako već majka ljubi svoje tjelesno dijete, koliko li će više ljubavi biti u duhovnoj zajednici, koju stvara Isus a povezuje, cementira Isusov Duh?
Isus je sanjao o sveopćem bratstvu svih ljudi, ljudskoj obitelji koja se temelji na ljubavi, slobodi mišljenja, čistoći osjećaja, radosti zbog pripadnosti istomu, zajedničkom Ocu.
Fra Tomislav Pervan/radiopostaja Mir Međugorje