Piše: Hrvoje Hitrec, Hrvatsko kulturno vijeće
Ode rujan, a bijaše svakakav, temperaturni skakavci začudili narod, nije znao bi li hodao gol i bos ili u toplim kaputima, poželjnima u malom ledenom dobu rujanskom. Bilo je tih malih ledenih u povijesti, osobito početkom novoga vijeka ali i poslije, no oni bi potrajali koje stoljeće i dulje, a ovo sadanje malo i nikakvo odmah se hitrecugasilo i vratilo nas u pregrijani svijet, doduše manjeg ali poplavnog intenziteta.
Iz novije hrvatske povijesti pamtimo rujan po šibenskom čudu 1991. kada je zločinac Ratko htio preko mosta, pa dobio po gubici od odvažnih i domišljatih Šibenčana, pothvat u stvari nevjerojatan, a Ademi u svojoj knjizi objašnjava što se glede topova odigralo i da nije Žirje bilo presudno, nego drukčije, u što ne ulazim. Kako god bilo, riječ je o svojevrsnom čudu, o kojemu ni Vatikan još nije rekao zadnju, kao što nije ni o Međugorju.
O hercegovačkom je čudu tek nešto, i opet nejasno, Rim progovorio prošlih dana, oprezni nihilizam uobličio u Nihil obstat, kao da je vjernicima iz svih dijelova svijeta taj obstat do sada bio priječen, kao da milijuni nisu dolazili u Međugorje nego čekali u Dubrovniku, Splitu ili okolici da im Dikasterij dade dopuštenje, pa tek onda krenuli, kao da do sada nisu tiskani i prodani milijuni knjiga o Međugorju na svim svjetskim i nesvjetskim jezicima. Uzgred, Nihil obstat se u katoličkom svijetu prvenstveno odnosio na tiskanje knjiga, to jest na dopuštenje tiskanja. Filma tada još nije bilo. Svršetkom osamdesetih snimio je Jakov Sedlar U sredini mojih dana, a zatim 1994.! usred rata Gospu (scenarij: Ivan Aralica) s vrlo poznatim američkim i hrvatskim glumcima. Film je izazvao velik interes u svijetu, i među Hrvatima, naravno, ali i zazor ne samo ulijevo nagnutih nego i svakojakih političkih orijentacija, pa se Sedlar do dan-danas nalazi na sivoj listi kulturnih institucija i ne može dobiti ni kunu ni euro za svoje projekte (i Četverored mu nije pomogao, štoviše). Ni poludesni mu nisu nimalo skloni, a činjenica je da se 1989. nalazio na drugoj jednoj listi – onoj u pozivu na inicijativu stranke odnosno pokreta koji je težio samostalnoj hrvatskoj državi. Pa sada živi upravo u toj državi.
Znači, vraćam se fenomenu, narod (narodi) je sam od sebe rekao da tu ima nešto ljudskom umu neshvatljivo. Što je ionako odavno napisao stanoviti Shakespeare i to baš u Hamletu, gdje taj nesretnik i oklijevalo govori: „E, moj Horacije, ima mnogo stvari između neba i zemlje, o kojima tvoja filozofija i ne sanja.“ E, moj Franjo. Jest, čuda se događaju. Svako dijete, svako začeće je čudo jedno veliko, pa i život na ovom našem nevjerojatnom planetu je čudo, pa i to da je prepušten na milost i nemilost priglupom čovječanstvu koje voli ratovati čim se ukaže zgodna prilika.
Vatikan priznaje da je Međugorje dalo plodove vjere, što jest, jest, veliko je to stablo izraslo, samoniklo, pa ga se jednostavno ne može prešutjeti makar je stasalo među tim čudnim Hrvatima, dakle u slavenskom a ne romanskom svijetu, što je po sebi dosta sumnjivo. Ali eto sada Rim dopušta hodočašća, ma bravo, ali Međugorje nije svetište, kako smo mislili, nego samo župa što kaže razdragani mostarski prelat, dodajući da mu nikada nije bila jasna ni Marija ivan pavaoBistrica, valjda ni ostala marijanska svetišta, kako smo ih oduvijek nazivali, pa ćemo i ubuduće. Kako to da je Ivanu Pavlu II. bilo jasno, pa je Stepinca upravo u zagorskoj dolini proglasio blaženim. A Franjo oklijeva oko svetosti zagrebačkoga nadbiskupa. Nadam se da se oko Međugorja ne konzultira sa srpskim patrijarhom, kao oko Alojzija, ali ne bih se čudio. Za sada, važno je barem da nema hapšenja franjevaca.
Čuda se događaju, rekoh. U svemu, ništa se u svezi s Međugorjem nije dogodilo, premda se očekivalo. Nihil obstat je pretvoren samo u verziju Nihil novi sub sole. Ukazanje (ukazanja) nisu priznata, ružne glasine kažu da Rim čeka smrt vidjelaca, pa onda možda… Glasine. I što sada? Da potegnemo Mossad, pa rečenima pošaljemo pejgere? Ne. Ali je ova žalosna priča dala maha ljevorukim našim ateistima i sličnima da se iživljavaju, ironiziraju, onima koji hodaju Zemljom gledajući u zemlju, maleni pod zvijezdama što bi rekao A. B. Šimić, rođen nedaleko od Međugorja.
Idem se i ja spustiti na zemlju, na teren. U prošlom je tjednu na zubu nacije bio Dinamo u Ligi prvaka. Devetka. Pa što, taj je broj u nordijskoj mitologiji sretan, kao i sedam u nekim drugim zemljama i narodima. Da se utješimo, Tor, Mak i ja gledali smo jedan stari film, Plavi 9, jedan od prvih ili prvi film Kreše Golika. Plavi 9! Proročanski. Uopće je Golik poslije snimio dobre stvari, recimo Gruntovčane iz kojih (između ostaloga) pamtimo scenu navodnoga Dudekova odlaska na rad u Njemačku, navodnoga zato što ostaje na kolodvoru, a vlak odlazi. „Proročanski“ i glede našega vremena, samo što mladi ljudi ne odustaju od puta u primamljive (novčano) zemlje, izmišljajući razloge koji stoje i ne stoje. Nego, nešto drugo sam htio reći: sjećajući se spomenute serije, ali i još nekih koje su ostale štono riječ u kolektivnoj memoriji, odnosno postale kulturnim dobrom, dođoh do zapanjujuće istine da u 21. stoljeću, u samostalnoj, suverenoj, nezavisnoj ili neovisnoj državi Hrvatskoj nije snimljena ni jedna jedina igrana televizijska serija iliti nizanka koja bi mogla obuzeti publiku prvenstveno osjećajem, a likovi postati svojinom naroda. Zašto? Tu svakako nije riječ o nečemu nadnaravnom, nego u prepletu osoba koje „vode program“, onih koji čitaju scenarije i ne prepoznaju prave vrijednosti, ili prepoznaju ali ih već u mogućim pripremama poklope raznorazne interesne skupine, koje proguraju projekte za tzv. niže ukuse, pa onda imamo što imamo, srozavanje. Govorim to (i) iz vlastitoga iskustva, a progovorit ću uskoro i vrlo javno i sveobuhvatno, budući da se radi o važnom segmentu suvremene hrvatske kulture, kao i recepciji u svijetu. S kojom bi se mi to igranom serijom danas mogli natjecati za Emmy, prosim vas. Nije stvar u jeziku, eto je izvrsni Shogun pomeo konkurenciju, a govori japanski.
A kad smo već pri jeziku, vidio sam nekoliko bisera u novinama, koji potvrđuju da se jugoslavenski kartel ne predaje. Nema predaje! U inače dobro uređivanom prilogu dnevnoga lista, javlja se M. J. (u nastavku teksta Tačko), zadužen uglavnom za književne produkte zemalja s kojima smo dugo živjeli u zajedničkoj naddržavi, za kojom poneki iskreno jezikžale, a često i bolno za srpskohrvatskim itd. Dobro, piše Tačko i o produktima slovenskim, iz iste one naddržave, ali koja nije potpala pod srpskohrvatski, a nije svojedobno ni pod „ilirski“, zahvaljujući Prešernu. Te kaže da je (neku slovensku knjigu, nisam pratio) „prevela lijepo i tačno Jagna Pogačnik“. U idućim se rečenicama obara autor na „nemušti zakon o jeziku“, vrlo odvažno, jer zakon bez sankcija je kao tramvaj bez tračnica, te Tačko može pisati tačno, ne boji se. Lektori mu ništa ne mogu, leđa mu čuva urednik, koji isto tako znade da mu nitko ne može ništa, pa hajdmo malo provocirati te ognjištare i jezične „čistunce“. Ma ja te male provokatore u stvari žalim, oni su kao lastavice koje u malo rujansko ledeno doba (vidi uvod) nisu odletjele u toplije krajeve, pa uginule. A topliji su krajevi za provokatore istočno od Hrvatske. Ali ni tamo daleko ih baš ne žele, jer imaju svoje zadužene za Hrvatsku, pa što će im još novi, premda stari. Imaju osim toga i braću Ruse, koji s vremena na vrijeme (to jest njihovo ministarstvo vanjskih posala) analiziraju stanje u raznim zemljama, osim u Srbiji. Pa je tako najnovija kremaljska krmeljava analiza predočena „svjetskoj javnosti“, a Hrvatska nije dobro prošla, ima tu nacionalizama, ali i nešto gore, ima tu svašta, a protagonistima su proglašeni ni više ni manje nego Luka, Kolinda i Marko. Nogometaš, bivša predsjednica RH i pjevač. Nisam vidio da je tko od hrvatskih velmoža oštro odgovorio, recimo da se Rusija nema što miješati u hrvatske posle ili slično, a mogao je to naš šarmantni i markantni ministar vanjskih poslova. A tko to iz Hrvatske, preko Srbije, šalje u Moskvu podatke za analitičare? Ma ne moraju to činiti ruski špijuni, a ima ih u Hrvatskoj, nego imamo mi „svojih“ dojavljivača. I na kraju, gdje se baš Rusija, usred imperijalističke agresije na Ukrajinu, našla pozvanom prozivati bilo koju zemlju, a ne samo Hrvatsku. Bez obzira na to što ultralijeva scena u našoj zemlji misli isto što i Moskva, isto što i promicatelji srpskoga sveta. I tu je problem.
Vodi me to prema izjavi samoproglašenoga vođe srpske manjine u Hrvatskoj. Ako se ne varam, izjavu sam čuo (i vidio izjavitelja) istoga onoga dana kada je Dinamo dobio Plavi devet. U Dnevniku HTV-a koji pobožno prenosi sve što samoproglašeni kaže, veli on zlosutno da od sada „ne će više biti isto“, onako nejasno i dvosmisleno kao inače, ali je meni zazvučalo kao prijetnja. Što ne će biti isto? Čovjek valjda ima neki plan, nešto će poduzeti? Možda nešto veliko, Hadžićpovijesno. Recimo promjenu Ustava, pa da Srbi budu konstitutivni u Hrvatskoj. Ili očekuje nešto sa strane? Dok čeka, u Hrvatski sabor ulazi Predrag Mišić, hrvatski branitelj a Srbin, je li moguće pita se samoproglašeni, je li to onaj koji reče da je SDSS osnovao ratni zločinac, je li to onaj koji je premlaćivan u srbijanskim logorima. I još na listi Domovinskoga pokreta, Bože mili čuda velikoga.
A i ja se bavim svime i svačime, tek malo takozvanom kulturom odnosno umjetnostima, premda navodno pripadam tom šarenom svijetu. Institucionalna mi Hrvatska ne pridaje posebnu pozornost, drago mi je, a i zašto bi, ni sam o sebi nemam ni visoko ni nisko mišljenje, osrednje. Zato pišem više o svojim životinjama nego o sebi. Pa ipak, očekujem barem malo pristojnosti kada objavim koji novi povijesni roman, a objavljujem podosta često – kadli ono muk. Šutnja. Hrvatska šutnja. Već spomenuta Jagna koja prikazuje knjige na nacionalnoj televiziji, pravi se da nikada nije čula za mene, ali ni meni slične, valjda zbog „nacionalne romantike“ kako je svojedobno ocijenila moje Kolarove. A kako ih je procijenio nesretnik u ono doba zaposlen u Ministarstvu kulture, o tome sam već pisao, možda i o scenariju Kolarovih naručenom od HRT-a, pa onda ugušenom kada su pripreme već bile počele. Čim nađem vremena, podastrijet ću pisane dokaze da su u „udavljenju“ Kolarovih sudjelovala dva srpska pisca iz Hrvatske. Javnost to treba znati.
Nema tu velikih zagonetaka. Ili si u kartelu, ili nisi. S knjigama još nekako, ali s ekranima nikako. Ono što me srdi jest da je u vrijeme komunističkoga socijalizma ili socijalističkoga komunizma, hrvatska televizija pod kodnim imenom TV-Zagreb imala respektabilan igrani dramski program, snimali se klasici, tu i tamo podilazilo režimu, ali ne često, svaki mjesec jedna televizijska drama, a Pajo Kanižaj znao kao urednik stati iza projekata igranih serija, onih uspješnih.
Izlazim iz okvira literarnih i odlazim u likovno. Kao što znaju oni koji znaju, bio sam urednikom pa i glavnim urednikom humorističnih (satiričnih) časopisa. Ter sam od druge polovice šezdesetih upoznavao i poznavao mnoge hrvatske karikaturiste, odnosno sve karikaturiste, neke i promovirao, davao im prostor. Zato mislim da mogu procijeniti listešprosječnost i nadprosječnost. A zašto o tome sada govorim? Prošloga tjedna imao je izložbu u Zagrebu karikaturist Nik Titanik. Izložio portret-karikature bivših i sadašnjega predsjednika, što je izazvalo pozornost, ah, kako hrabro. Nego, kada je riječ o umjetnosti, sa žaljenjem moram ustvrditi da je Nik u osrednjoj kategoriji, ali ga kartel nosi na rukama. Rečena ocjena odnosi se isključivo na karikaturu, ne i na animirane filmove u kojima je Nik nešto jači.
U Kaštelima pak živi i radi Nikola Listeš, umjetnik karikature s toliko međunarodnih nagrada da bi poslagane jedna do druge stigle do Splita. Ali on iz nekih, ha, razloga nije ljubimac masivnih medija. „Znaš li ti“, kaže on meni u jednom trenutku, „da ja nikada nisam bio na televiziji.“ Nisam znao, ali ništa neobično. A njegove bi se karikature s mnoštvom likova i briljantnom „scenografijom“ trebale nalaziti u galerijama, uz djela najboljih suvremenih slikara. Na kraju krajeva, i on ima sjajnih portreta, recimo dlakavog bivšeg. I tako, postoji očito nevidljiva selekcija s vidljivim posljedicama, a one su kobne, jer umjesto da potiču uzlet ukusa publike, čine suprotno.