Mt 11, 25-30
Reče Isus: »Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima. Da, Oče, tako se tebi svidjelo. Sve je meni predao Otac moj i nitko ne pozna Sina doli Otac niti tko pozna Oca doli Sin i onaj kome Sin hoće objaviti.«
Spasiteljski poziv»Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti. Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim. Uistinu, jaram je moj sladak i breme moje lako.«
OSAMSTO GODINA STIGMATIZACIJE SVETOGA FRANJE
“Ne zaboravi siromahe” – riječi su kardinala Claudia Hummesa za konklava u kojima je Jose Maria Bergoglio, Argentinac, izabran za Petrova nasljednika te u odaji suza pokraj Sikstinske kapele odjenuo bijelu papinsku odjeću. U tom trenutku on je zapravo obuo prašnjave sandale Petra, galilejskoga ribara, siromašnog obrtnika, komu je Isus Krist povjerio svoju Crkvu. Teška baština i teška obveza u suvremenom svijetu. Nakon spomenutih riječi novomu je Papi bilo bjelodano jasno da njegov pontifikat treba stajati u znaku i imenu asiškoga siromaha svetoga Franje (1182.-1226.). Vjerojatno je stoga i uzeo ime toga svetca. Asiški pak svetac nije ni u kom pogledu jednoznačan već slojevit lik. Osoba na koju se mnogi pozivaju, koju mnogi svojataju, mnogi ga navode, pa je i sami izbor imena papa Franjo uključivao u sebe mnoštvo različitih i očekivanja ali i interpretacija. Asiški je svetac već za života bio izložen različitim, ponekad i oprječnim, protuslovnim tumačenjima.
Čini se kako je na Zapadu ‘odzvonilo’ redovima i samostanima. Izaziva to depresivno stanje u dušama, rastanak s mjestom u kome je osoba provela svoj život, mjesto topline, duhovni dom. Nestaje prostora koji je bio tih, ali živ, ispunjen životom, gdje je pojedinac mogao ostaviti svoje brige, gdje se moglo odahnuti. Mjesto lišeno bilo kakvih interesa, osim živjeti za Boga i kraljevstvo Božje, mjesto koje je nudilo stanovitu kvalitetu i ‘imidž’ okolini. Statistike su porazne, na Zapadu ćete jedva susresti mlada lica u samostanima, svejedno ženskima ili muškima. A ako ih ima, onda su tamnopute boje, Indijke, Filipinke ili pak iz Afrike.
Ništa neobično u dugoj povijesti Crkve. Cluny (Francuska) bijaše nekoć najvitalnija opatija u cijeloj Europi, izvorište svekolike obnove Crkve od 10. stoljeća. Benediktinci su tu sagradili najveću crkvu u Europi, ali je vremenom opatija propala i zapuštena, a za Francuske revolucije kamenje iz crkve služilo je kao kamenolom za druge građevine. Sličnih je primjera napretek. Posvuda, napose na europskom sjeveru, ruševine starih opatija, ali i u našemu Primorju.
Pitamo se, kako započeti s obnovom redovničkoga života ili pak oživljavanjem ljubavi za duhovna zvanja u Crkvi?
Možda nam u promišljanju može pomoći jedan od najčuvenijih utemeljitelja redova u Crkvi – sv. Franjo iz Asiza. U svome traganju za životnim putem i stilom i kako odgovoriti jasnom zovu Gospodina, koji ga je oslovio s križa, Franjo se nije dao ni pod koju cijenu uključiti ili podrediti nekoj postojećoj zajednici ili redu koji su imali svoje jasne, čvrste strukture i monaški ustroj. Nije htio prihvatiti nijedno postojeće pravilo redovničkoga života. Mnogi su mu ih nudili ili pak pokušavali nametnuti. U svemu je slijedio svoje srce i Gospodinovo nadahnuće i zov. Htio je trajno imati živi ‘priključak’ na transcendentni, zazbiljni izvor svojih nadahnuća. Stoga su ga riječi Svetoga pisma, napose Isusove riječi, uvijek izravno pogađale, osjećao je kao da su upućene ovdje i sada upravo njemu. Tako primjerice Isusove riječi iz Matejeva Evanđelja, desetoga poglavlja. Kad ih je za bogoslužja čuo, samo je uzviknuo: To je ono što hoću, za tim žudim. I odmah ih je kušao pretočiti u vlastiti život. Spontano, doslovce, bez ikakvih odbitaka ili dodataka.
Dramatična scena odvijala se nakon njegova životnog zaokreta na gradskom trgu, pred mnoštvom koje je nazočilo prizoru kad se i gdje se Franjo razodijeva, vraća ocu sve, i novac i odjeću koju je na sebi nosio. Stajao je pred svima gol golcat, a biskup ga, zbunjen, samo zaogrnuo plaštem. To je trenutak kad sin Pietra Bernardonea, uglednoga trgovca i građanina, postaje jedno veliko NIŠTA pred nazočnim mnoštvom. Odsada Franjo nije više ni trgovac, ni obrtnik, nije više ni građanin jer ga je otac razbaštinio. Nije više ni očev sin. Nije ni prosjak s ruba ulice, ali ni svetac. To tek treba postati. Jesmo li kadri predočiti sebi i posvijestiti si tu situaciju kad naprosto postaješ nitko i ništa? To je bio Franjo toga dana. Ništa nije imao osim Oca na nebu, upravo nikakva više zemaljskoga uporišta. Glasno šapuću da je izvan sebe, pomahnitao, dječaci mu se rugaju, dobacuju mu pogrdne riječi, nabacuju se za njim blatom i kamenjem, nazivaju ga ludom, il pazzo.
Ali upravo u tome trenutku on postaje ono što jest, osoba, individua, slobodan, neovisan o bilo kome ili čemu, o tome što drugi govore. To je Franjo u svojoj jedincatosti, usmjeren samo na Jednoga. To je vrhunac individualnosti. Počinje kročiti stazom i hoditi putem, živjeti životom komu se ljudi dive. Nakon stanovita vremena postaje on iznenađenje i čuđenje svima koji ga susretnu. Ljudi su zadivljeni njegovim reakcijama, originalnim upadicama, intuicijom. On zrači nečim posebnim, Franjo isijava privlačnu snagu. Nije to plod njegove samostege, voljnih napora, nego je sve rezultat snažnoga iskustva koje je imao te postupnoga rasta u iskustvu Isusa Krista, Raspetoga, i njegova Duha. Sve što mu do toga trenutka bijaše odvratno i od čega je kao od kuge bježao (primjerice, gubavci), odsada mu postaje, prema vlastitim riječima, slast i ugoda za dušu i tijelo.
Nakon vremena provedena u samoći, nakon što je dobio od Svevišnjega jamstvo da su mu mladenački grijesi i ludovanje oprošteni, da mu je Bog bio milosrdan (a to je iskustvo imao u dolini Rieti te brdinama Poggio Bustone-a), vraća se među ljude. Nakon ezgodusa iz svijeta, vremena u pustinji (upravo kao i Isus ili pak Pavao nakon događaja pred Damaskom), vraća se Franjo u svijet, među ljude i započinje propovijedati. Ljudi su oduševljeni, Franjine riječi zahvaćaju srca poput ognja. Izaziva pozornost kod ljudi, radoznalost. Slušatelji ćute: Franjo je zahvaćenik, oduševljenik. Nešto se u njemu promijenilo, netko drugi vodi njegove misli i pokrete. Njega je zahvatila Višnja sila, žar, blizina Božja, Franjo izgara (stoga je i prozvan ‘serafom’, tj. ‘plamenim anđelom’) i to što nosi u sebi zahvaća sve u njegovoj blizini. Doskora mu se pridružuju istomišljenici koji žele živjeti istim životom, u istom ozračju molitve i Božje prisutnosti.
Franjo živi životom na posve novoj razini. Svu braću povezuje ista misao. Isto htjeti, isto željeti, isto činiti. Gospodina slaviti svojim životom. Duh Sveti ‘iskri’, ‘varniči’, i zahvaća pojedince. Pojedinci-zahvaćenici tvore cjelinu, blizinu i zajedništvo u slobodi.
Ovako opisuje Franjin životopisac Toma Čelanski početke Reda manje braće: „On je prvotno osnovao Red manje braće i on mu je tom prigodom dao to ime… I doista su bili manji, bivajući ‘svima podložni’ uvijek su tražili neugledna mjesta i obavljali takve poslove… da bi se među njima prikladnim rasporedom podigla duhovna zgrada krjeposti (istic. naše). I doista na temelju postojanosti izgrađena je velebna građevina ljubavi (istic. naše). U nju je uzidano živo kamenje… da bude prebivalištem Duha Svetoga. O, kolikim su žarom ljubavi plamtjeli novi Kristovi učenici! Kolika je bila njihova ljubav prema svetom zajedništvu!
A kad bi se sastali ili bi se prema običaju negdje susreli, bljesnuo bi izraz ljubavi poput strjelice. Ta je zajednica bila pravo rasadište ljubavi. A što da reknemo o onim čistim zagrljajima, nježnim osjećajima, svetom poljupcu, srdačnu razgovoru, čednu smijehu, a što istom o prijaznu pogledu, bistru oku, poniznu srcu, pomirljivu jeziku, prijaznu odgovoru? Svi su imali jednaku nakanu, spremnu poslušnost i neumorne ruke… Svu su ljubav izlijevali na zajednicu… Željno su se sastajali, a s još većom dragošću boravili su zajedno. Svima je bilo teško dijeliti se od zajednice, bolan im je bio rastanak, nemilo odvajanje… Nije ih mučio nikakav strah. Bezbrižno su očekivali sutrašnji dan. A nisu bili veoma zabrinuti… Uvijek su se bavili onim što je sveto, pravedno, pošteno i korisno“ (1 Cel 38.39).
Koje sreće i radosti kad bi tako danas bilo, kad bismo imali danas takve zajednice, prožete i zahvaćene Duhom Božjim! Zadaća i veliki ideali svetoga Franje poput ljubavi prema siromasima, prema stvorenju, posvećenost miru među ljudima i u svijetu nerijetko se danas podcjenjuju ako ih prenesemo u svoju zbilju. Početno oduševljenje doskora splasne, poteškoće nastaju već u zajedničkom životu. Zajedništvo i sloboda danas su gotovo nespojivi ako nema zajedničkoga iskustva Duha koji okuplja i ‘cementira’ zajednicu.
Jedino iskustvo Duha može biti temeljem koji nosi život, radost svagdana, oduševljenje za poslanje. Nerijetko, međutim, postojeće strukture u zajednicama polažu većma značenje formi nego duhu, što mlade sputava. Franjo je išao svojim putem, vođen Duhom Božjim. On je svijetli primjer obnove Crkve, istinske reforme u Crkvi, na temelju svetosti a ne kritike, koja danas preplavljuje Crkvu. Franjo podsjeća svijet na osobu Isusa Krista, u svim protegama. On je živa ikona Krista. Ono što bi Pavao rekao, ugodni miris Isusa Krista u svijetu (2 Kor 2,15).
Nakon Sabora Duh je probudio u Crkvi mnoštvo novih zajednica, pokreta koji se ne uklapaju u postojeće redove ili redovničke okvire. To je samo znak i poruka postojećim i etabliranim zajednicama da se otvore Duhu i dopuste mu djelovati. Samo će tako biti kadre proći proces preobrazbe kroz koji je prošao sveti Franjo. Pokretač nije oponašanje, nego nadahnuće, inspiracija, poticaj koji dolazi iz vlastitoga iskustva i rasta. Svetci kao uzori mogu nam posvjedočiti da je to moguće i do kojih se visina pojedinac može vinuti. Duh Sveti nije duh otuđenja, nego nas uvodi u prostore za kojima srce teži. Svaki je čovjek manjkavo biće koje teži za Apsolutnim i nikakvo ga zemaljsko bogatstvo ni cilj ne mogu do kraja ispuniti niti zadovoljiti.
Time je ispunjen temeljni zahtjev moderne i postmoderne, naime, potreba za samoodređenjem. Tko ga slijedi, s nutarnjom iskrenošću i intelektualnim poštenjem, krajnje dosljedno, osjetit će i shvatiti što je sv. Franjo mislio, osjećao, govorio te kako je molio. Tek kad je do kraja otkrio sebe, postao ono što Bog hoće sa svakim od nas, Franjo je postao magnetom za druge koji su se zaputili istim putem. Autentičnost i originalnost vlastita bića i nađena puta postaje i drugima rješenjem i odgovorom.
U žarištu teološke misli pape u miru Benedikta XVI. imamo govor o obnovi i produbljenju kršćanskoga iskustva i iskustva vjere, te gdje i kako otkriti i susresti se s Božjim tragovima u vlastitom životu. I tu nam primjer sv. Franje može poslužiti kao paradigma. Franjo se nakon susreta s Raspetim do kraja stavio u službu Evanđelja i dao se njime naskroz impregnirati. Otkrivao je Božje tragove u svome životu i stvorenju, u svim stvorovima i elementima – sve mu je bilo zornom ‘porukom’, Božjom ‘abecedom’ s pomoću koje je skladao i iz koje je izvlačio uzvišena i slavna imena Svevišnjega.
U promišljanju Franjina lika ponajbolji je vodič sv. Bonaventura, kongenijalni tumač Franjine osobe i života, zvan drugim utemeljiteljem Reda. Kao mladić zaputio se u Franjinu školu iskustva i na temelju njegovih spisa možemo ustvrditi da ništa nije toliko doprinijelo iskustvenom deficitu crkvenoga navještaja koliko rastakanje jedinstva življena života i naučavana nauka. Traje to od srednjega vijeka, otkako je aristotelovsko mišljenje prevladalo na sveučilištima. Od tada datira neprekinuti raskorak između nauka i života, teološkoga sustava i religijskoga iskustva, dogmatike i mistike.
Svetci više ne oplođuju teologiju, oni su otuđeni od teološkoga mainstreama. Samo su svetci istinski teolozi, oni su egzistencijalna dogmatika. Danas teolozima nisu više relevantna iskustva svetaca, svetci mogu svjedočiti ili opisivati kako Boga iskusiti, ali o Božjoj biti odlučuje stručnjak na području dogmatike. Istinska pak teologija pretpostavlja vjeru, a živa vjera pretpostavlja iskustvo u životu, a svako iskustvo plodi temeljnim obratom, obraćenjem, zaokretom u životu te svetošću života. Zorno je to u Franjinu životu, a sv. Bonaventura i njegova teologija nezamislivi su bez Franjina iskustva.
U vjeri je riječ u konačnici o Istini, tj. o spoznaji koja se ne odnosi na ‘funkcioniranje’ svijeta ili stvari, nego o istini našega bitka. Ta istina osvjetljava cijeli život i bitak, prvenstveno naš um. Sve se temelji na susretu s Riječi, a ne ljudskoj refleksiji. Uska povezanost navještaja, teologije sa svetošću nije nikakva sentimentalna ili pobožna priča, nego slijedi nužnom logikom iz obraćenja. Sv. Atanazije nezamisliv je bez iskustva živoga Krista kod Antuna Pustinjaka, Augustin je nezamisliv bez osobnoga žara i žudnje prema radikalizmu, Bonaventura i cjelokupna franjevačka teologija nezamislivi su bez uprizorenja Kristova lika, bez Franjina poistovjećivanja s Kristom raspetim, a Toma Akvinski je nezamisliv bez propovjedničkoga, evangelizacijskoga zanosa jednoga Dominika.
I tako imamo kroz cijelu povijest Crkve slijed velikih teologa i svetaca. Veliki protestantski teolozi ostaju u sebi teološki prazni jer nisu prožeti svetošću i crkvenošću (primjerice Harnack). Na katoličkoj strani imamo Harnackov antipod na primjeru velikoga R. Guardinija, koji se nakon određene, gotovo ateističke faze u životu suočio s Isusovim izričajem (Mt 10,39): „Tko želi pronaći svoj život (tj. tko se želi samoostvariti), izgubit će ga, a tko zbog mene izgubi svoj život, zadobit će ga“. To bijaše njegovo „uzmi i čitaj“, tolle et lege, kao u Augustina.
I ta mu se riječ poput ognja urezala u srce i biće. Gdje pronaći život? Odgovor je glasio: U nasljedovanju Isusa Krista. Gdje nasljedovati Isusa Krista? Samo u Crkvi. Guardinijev je odgovor da samo u Crkvi i po Crkvi imamo pristup Bogu i Isusu Kristu. Zato je posluh Crkvi konkretnost našega posluha. Crkva je onaj novi i veći subjekt u kome se slijevaju i dotiču prošlost, sadašnjost i budućnost, subjekt i objekt, nebesko i zemaljsko. Crkva je mjesto naše sin-kronije s Isusom Kristom, druge nema u stvorenoj zbilji.
Isto možemo slijediti u Franjinu životu. On je svim svojim žiljem urastao u Crkvu i u njoj postao nenadmašivo velik, do danas uzor u svakom pogledu. Svetac koga vrijedi slijediti, koji nam je siguran putokaz do iskustva Isusa Krista u Crkvi. Prema riječima njegova najvrsnijega učenika, sv. Bonaventure, „slijep je onaj koji nije prosvijetljen tolikim sjajem stvorenih stvari, gluh je onaj koji nije probuđen tolikom vikom; nijem je onaj koji ne hvali Boga sa svih tih učinaka; lud je onaj koji ne opaža Prvo počelo na temelju tolikih pokazatelja. Stoga otvori oči, usmjeri uši svojega duha, razveži svoja usta i prikloni svoje srce, da u svim stvorenjima gledaš, slušaš, hvališ, ljubiš i poštuješ, veličaš i častiš Boga svojega“.
To je ona daleka i bliza jeka Franjina života koja odzvanja i u apostolskim spisima pape Franje.
Fra Tomislav Pervan/Radiopostaja Mir Međugorje