Mk 10,2-16
Pristupe farizeji k Isusu pa ga upitaše:
»Je li mužu dopušteno otpustiti ženu?« On im odgovori: »Što vam zapovjedi Mojsije?« Oni rekoše: »Mojsije je dopustio napisati otpusno pismo i – otpustiti.« A Isus će im: »Zbog okorjelosti srca vašega napisa vam on tu zapovijed. Od početka stvorenja muško i žensko stvori ih. Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu; i dvoje njih bit će jedno tijelo. Tako više nisu dvoje, nego jedno tijelo. Što dakle Bog združi, čovjek neka ne rastavlja!«
U kući su ga učenici ponovno o tome ispitivali. I reče im: »Tko otpusti svoju ženu pa se oženi drugom, čini prema prvoj preljub. I ako žena napusti svoga muža pa se uda za drugoga, čini preljub.«
Donosili mu dječicu da ih se dotakne, a učenici im branili. Opazivši to, Isus se ozlovolji i reče im: »Pustite dječicu neka dolaze k meni; ne priječite im jer takvih je kraljevstvo Božje! Zaista, kažem vam, tko ne primi kraljevstva Božjega kao dijete, ne, u nj neće ući.« Nato ih zagrli pa ih blagoslivljaše polažući na njih ruke.
Čovjek je stvoren na Božju sliku i priliku. Obdaren je slobodom, moći, odgovornošću. Sposoban je graditi i rušiti, spašavati i upropaštavati. On kroji sudbinu svoju, bližnjega i svijeta. Čovjek je bitno i životno usmjeren na druge ljude. Ne može sam živjeti. Život u samoći, osami, duhovnoj i fizičkoj, nesnošljiv je i neljudski.
Poglavito su ljudi u braku i kroz brak upućeni jedno na drugo. Bračna je veza i ljubav snažnija od bilo koje druge međuljudske veze i po svojoj je naravi jedinstvena, jedincata, neponovljiva. Iz toga proistječe jasno načelo neponovljivosti i nerazrješivosti. Jer brak je daleko više od pravnog ugovora. On je u temeljima ljudske egzistencije. Brak je neprestana škola ljubavi, razumijevanja, predavanja, jedinstva, on je mjesto rasta i sazrijevanja. Zato je on i u Isusovim očima poglavito mjesto istinskog nasljedovanja, ozbiljenja njegove poruke i riječi.
U nerazrješivosti braka dolazi do izražaja dostojanstvo i jednakopravnost obaju bračnih drugova. Nigdje nema ni primjese nekakve nadređenosti ili podređenosti jednog bračnog druga nad drugim. Jedno se u drugome mora pronalaziti kao u zrcalu. Međutim, nemoguće je stvoriti idealno stanje.
Isus je svjestan ugroženosti bračne zajednice. On ništa ne uljepšava, Isus svaki grijeh naziva pravim imenom. Rasulo bračne zajednice jest stalna mogućnost i zbilja, ono je plod i ishod grijeha. Zato se Isus ne upušta u farizejsku ‘kazuistiku’, zakonodavstvo, jer je u to vrijeme i u židovstvu prevladavalo uvjerenje kako su pojedini zakoni samo plod okorjelosti srca cjelokupnog Izraela koji ne poštuje onih temeljnih 10 sinajskih zapovijedi. Isus je suočen s pitanjem koje može lako dovesti do upadanja u zamku. Riječ je o braku i rastavi, vrućoj temi nekad i sad, izvan i unutar Crkve danas. Značenje braka je neosporno. Obuhvaća najbliže i najintimnije zajedništvo, sreću dvoje ljudi i sudbinu djece. Svaki je brak ispunjen očekivanjima, smislom, radošću i razočaranjima, teškoćama i gorčinom. Upravo zato su potrebne jasni izričaji i jasne smjernice, govorili su tadašnji farizeji, Židovi koji su se pridržavali zakona, a to isto ponavljaju i današnji Isusovi učenici koji se pridržavaju zakona.
Isus stalno govori o Božjoj ‘zapovijedi’, Božjoj volji i odredbi, a farizeji o dopustivosti, ‘dopuštenjima’. Moramo poći od činjenice da Bog daje DESET ZAPOVIJEDI, a ne DESET SAVJETA! Jedno je savjetovati, drugo je zapovijedati. Bog naređuje! Isus smjera na Božji plan i volju koja smjera na čovjekovu sreću, a farizeji govore o vlastitim interesima, kao da je brak interesna ili ugovorna zajednica gdje bi svatko za sebe morao izbiti što je moguće više probitka ili koristi, danas se govori o “benefitima“. Jasne su perspektive: Isus smjera prema Ocu, a čovjekovo srce je uvijek sebično, čovjek je sebičnjak. Misli samo na sebe.
Zato su Isusove riječi osuda i podignuta optužnica protiv životne prakse i okorjelosti, skleroze čovjekova srca. Isus jasno pozivlje: Živjeti iz dara Božje ljubavi. Isus je protiv rastave srca. Jer prema Isusovu stavu i riječima upravo tu, u srcu, se rađa svaki preljub, rastava, zlo. Tu u srcu vegetira svaki korov, pletu se i tkaju sve moguće zloće koje se onda izražavaju u životu.
Dovede li se srce u red, bit će suvišni svi zakoni. Jer u čovjekovu srcu moguće je zamijetiti što od nas Bog traži i hoće. Jedno je samo potrebno, otvoriti se tomu glasu. Zato i Isus veli: ‘U početku’. Taj ‘početak’ egzegetski se ne treba shvaćati u vremenskom smislu, nego u smislu ‘principa’, ‘počela’, načela koje bi trebalo vladati u prostorima čovjekova srca, čuvstvenog i misaonog života.
Zato Isus traži od nas da ponovno naučimo gledati, ćutjeti, misliti u onim izvornim, iskonskim i rajskim slikama, gdje čovjek živi od čežnje i žudnje za dragim ljubljenim bićem koje će mu biti životna družica i egzistencijalna nadopuna. Jer ‘Adam’ (tj. ‘čovjek’) prepoznaje u toj družici ‘ranu’ svoga srca, svoje ‘rebro’, dio sebe. U ‘početku’ veli Isus, ljubav se nije regulirala zakonima, propisima. Čovjek treba partnera, vlastite dopune, da bi bio ono što jest: puni čovjek! Svatko bi trebao znati kako je Adam stvoren i oblikovan od zemlje, a žena nije od gliba ni blata, nego od njegova rebra!
Isus strogo odbija rješavati pitanja čovjekova srca s pomoću zakona. Samo je ljubav sposobna uskladiti ovaj svijet, urediti ga tako da bude topli dom i zavičaj za čovjeka. Samo ljubav spaja nebo sa zemljom, Boga s čovjekom, duh s tijelom. Zato Isus vjeruje u moć ljubavi, ne zakona.
Brak po svojoj naravi ne spada u područje politike, zakonodavstva, sociologije, pravnika, referenduma o ovome ili onom problemu (npr. kontrola rađanja ili pobačaj), makar sva ta područja čovjekova djelovanja brinu svoju brigu o braku, jer brak ne uspostavljaju niti čine institucije, nego žive osobe koje se ljube. Zakoni se donose i uspostavljaju kad prestane ljubav. Okorjelost, tvrdokornost srca, u Isusovu viđenju, uzrok je gomilanju zakona. A Isus želi uspostaviti poredak kakav bijaše u početku, prije praroditeljskog pada, poredak u kome vlada povjerenje, ljubav, sreća, a ne nepovjerenje, konkurencija, ugrožavanje ili strah.
Takvo stanje Isus uprizoruje na primjeru djece: Ako je išta na ovom svijetu čisto i nevino, ako ima išta na ovom svijetu slobodan pristup njegovoj osobi, onda su to djeca. Ona su slika kako pristupiti Ocu, kako pronaći put do Očeva srca i srca ljudi. Zato nas Isus želi pozvati da probudimo dijete u sebi, da probudimo usnule sile koje nas iskonski vežu za Boga. Tada će uspjeti svaki brak. Brak kao nešto posve novo što se rađa iz jedinstva dviju osoba.
Nerazrješivost braka proizašla je u ranoj Crkvi iz novog načina postojanja koji je opisan kao „nanovo rođen iz vode i Duha” (Iv 3,3), kao „novo stvaranje” (Gal 6,5). Učinak krštenja znači da su krštenici u dubini svoje egzistencije na onoj točki na kojoj Isus uspostavlja nerazrješivost braka, naime na neiskvarenom i nepokopanom temelju stvaranja, gdje su muškarac i žena povezani jedno s drugim bez bilo kakva ‘ako ili ali’, ne samo u mislima, već primjetno duhom, dušom i tijelom. Odgovara iskustvu kada oboje dođu do zaključka da su suđeni jedno za drugo! Ali to nije ništa drugo nego ljubav koja dolazi iz dubine i cjelovitosti srca i ne dopušta povlačenje ili rastakanje.
Brak nije zbir dviju osoba, nego novo ‘jedno’, koje je teško opisati ljudskim rječnikom slikama vjernosti, ljubavi, predanja, poštovanja, zajedničkog jarma. Zato on postaje svetinja i sakrament u Crkvi. Plod toga jednoga i jedinstva jest novi život, dijete!
Fra Tomislav Pervan/Radiopostaja Mir Međugorje