Mađarskog su premijera na početku njegove „migrantske epopeje“ nazivali malim Donaldom. U međuvremenu učenik je (gotovo) nadmašio učitelja i već – svukud po Europi! – ima sljedbenike. Kako ne bi kad nadrogirani – i tko zna kakvi sve još?! – migranti bauljaju Starim kontinentom u, pa još malo, vojnim formacijama.
Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik
Suđenje 28-godišnjem državljaninu Afganistana potkraj rujna dobilo je uistinu neočekivani obrt kada je, govoreći pred sudcem o svom životu, priznao da je prelazeći Balkansku rutu, u Bosni i Hercegovini ubio čovjeka, i to za novac. Suđeno mu je, inače, zbog napada na cimera u stanu u Njemačkoj kada je on, slučajno ili ne, priznao daleko teže kazneno djelo – ubojstvo koje je, prema vlastitim riječima, počinio na nagovor ljudi s one strane zakona – jer mu je bio potreban novac za nastavak puta.
Zanimljiv je, međutim, dio njegove ispovijedi u kojoj otkriva epizodu iz svoga (i migrantskog) životopisa. Nikada, naime, nije išao u školu, niti je pohađao bilo što vezano za obrazovanje. Domovinu je napustio prije šest godina koliko mu je bilo potrebno do Njemačke Balkanskom rutom preko: Irana, Turske, Grčke, BiH, Italije, Švicarske i Francuske. Govoreći pak o svome životu u Njemačkoj, kaže da je tu tek nekoliko mjeseci, a vrijeme je uglavnom provodio pušeći hašiš i hodajući po gradu. O sudbini toga 28-godišnjaka odlučit će Regionalni sud, a do presude on ostaje u pritvoru.
Migrantska bojna?!
Na ovu se njemačku migrantsku priču u stanovitoj mjeri nadovezuje i hrvatski nastavak. Također potkraj prošloga mjeseca saborski je zastupnik Mosta Nikola Grmoja upozorio – u aktualnom kontekstu izbornih rezultata u zapadnoeuropskim zemljama te odlukama nekih od njih da zatvore granice – kako Europa postaje utvrda za migrante, a evo Zagreb otvara Centar dobrodošlice za izbjeglice i migrante i šalje im poruku kako su dobro došli. Napominje pritom kako, primjerice, Švedska daje 30 000 eura strancima da napuste tu zemlju, a iz hrvatskog glavnog grada im širom otvaraju vrata.
U Saboru se moglo čuti i kako na području Karlovačke županije, na ruti od Korenice prema Karlovcu, prolaze migranti koji izgledaju kao (kakva) bojna – među njima nema ni žena ni djece. Slijedom čega je primijećeno kako ti muškarci u najboljim godinama izgledaju kao izvježbana vojna postrojba. Koliko ih je profila rečenoga Afganistanca koji je napušen bauljao po Njemačko?! Jasno, teško je reći, no bjelodano je kako je Austrija spremila odgovor za takvu mogućnost. Službeni se Beč izjasnio kako neće prihvaćati migrante iz Njemačke, nego će oni odlaziti u zemlje u kojima su primarno registrirani. Dakle, u Hrvatsku…
Budimpešta – Bruxelles u jednom pravcu
I, dakako, kada je riječ o „slučaju migranti“, Viktor Orban je nezaobilazan. Europski sud pravde osudio je, naime, 13. lipnja Mađarsku na novčanu kaznu od 200 milijuna eura jer se ta zemlja nije pridržavala važećeg zakona Europske unije o azilu. Podsjetimo, sredinom svibnja ove godine Vijeće EU-a potvrdilo je pakt o migraciji i azilu čiji je glavni element obvezna solidarnost među članicama u slučaju da se jedna ili više njih nađe pod nerazmjernim migracijskim pritiskom. U tom slučaju ostale članice moći će birati između prihvata tražitelje azila iz pogođene države članice i financijskog doprinosa zajedničkom fondu za zbrinjavanje migranata ili pružanja operativne i tehničke podrške.
Budući da je Budimpešta, baš kao i još 128 zemalja, bila protiv toga pakta (naspram 419 suglasnih i 30 suzdržanih), na mađarskim je granicama rampa za migrante ostala nepokolebljivo spuštena, što je aktualiziralo briselsku prijetnju kako će kazniti tu tzv. europsku crnu ovcu. Nije to naročito uznemirilo mađarskoga premijera koji je početkom listopada poručio kako će, ukoliko Bruxelles ustraje na kazni, migrante odvesti na glavni trg u Bruxellesu. Uz to, krajem kolovoza mađarska je Vlada došla na ideju – posuđenu, tvrde neki kritičari, iz priručnika američkih republikanaca – da svakom migrantu koji pokuša ući u zemlju uruči jednosmjernu kartu za Bruxelles.
Središte Bruxellesa (prava) paklena rupa
Uzvratio je gradonačelnik Bruxellesa Philippe Close kazavši kako je riječ o provokaciji koja je u suprotnosti s europskim obvezama. Istovremeno pak i sam je svjedočio, kako ga citira Politico, da je situacija u belgijskoj metropoli dramatična. A isti list u reportaži o ovome problemu navodi svjedočanstvo jednog od vlasnika kafića na glavnom željezničkom kolodvoru, koji tvrdi kako je to, čak i unatoč nazočnosti policije, prava paklena rupa. Pljačke, obračuni hladnim i vatrenim oružjem tamošnja su svakodnevica.
Jasno, nakon svega, Orban je došao na svoje te koristi svaku prigodu upozoriti kako je na djelu licemjerje briselske europske vlade koja inzistira na discipliniranju Mađarske, a istovremeno zapadnoeuropske zemlje pooštravaju vlastite granične nadzore. „Čak i kada se naša politika pokaže ispravnom, Mađarska se i dalje kažnjava zbog ‘obrane europskih granica’“, kazao je te s neskrivenim oduševljenjem primio odluku Njemačke da u idućih pola godine obrati više pozornosti na granicu. Ta nakana podrazumijeva da je kretanje ljudi i robe u zemlju sada podvrgnuto provjerama, što inače nije slučaj između zemalja šengenskog prostora – skupine država koje su službeno ukinule granične kontrole na međusobnim granicama. Još je sedam zemalja unutar Schengena koje su ponovno uvele privremene granične kontrole. „Era slobodnog putovanja se bliži kraju“, uzviknuo je mađarski premijer u Parlamentu, misleći na tu okolnost.
Mađarskim stazama migracija
Ali i podsjećajući kako (ih) je davno savjetovao da slijede mađarski primjer i da uopće ne puštaju migrante unutra. „Ljudi, možete raditi što god hoćete, to je vaša nacionalna odluka. No zapamtite da preuzimate ogroman rizik ako otvorite svoje granice za ilegalnu migraciju“, upozoravao je Orban svojevremeno s europske govornice. Iz današnje perspektive njegova izjava kako će Budimpešta sačekati i vidjeti kako će izgledati njemačko ili francusko društvo za 10, 15 ili 20 godina, pa ako iskustva budu dobra, tek onda će i Mađari razmisliti o otvaranju granica, doima se, devet godina nakon izbijanja izbjegličke krize koja je počela 2015., gotovo proročkom.
ISIL, doduše, (još) nije napao Vatikan, Amerika je opet pred izborima, a Trump pred vratima Bijele kuće; Sveti Otac – sigurno! – ne moli za Trumpa, ali se, ‘ajde prepričajmo ga malo, moli da Bog prosvijetli pamet američkim katolicima pa da u studenome od, veli, dva zla (Kamala Harris – Trump) izaberu manje
Evo kako to izgleda na terenu: Prema podatcima europske statističke službe Eurostat, prošle godine je u Mađarskoj podneseno samo 30 prvih zahtjeva za dobivanje azila. Istovremeno, prema statistici Saveznog ureda za migracije i izbjeglice, u Njemačkoj je prošle godine podneseno oko 330 000 prvih zahtjeva – 11 000 puta više!
A na Orbanovim stazama migracija je i desno-populistička Slobodarska stranka Austrije (FPÖ) koja je na rujanskim parlamentarnim izborima ostvarila relativnu pobjedu. Istina, mali su izgledi da će – zbog nevelika koalicijskoga kapaciteta – i formirati vlast, ali gotovo 30-postotna potpora Austrijanaca svjedoči o odnosu prema migrantima. Naime, u programu te najjače austrijske stranke stoji kako će u budućnosti socijalnu pomoć dobivati samo Austrijanci, a politički se azil potpuno ukida. „Tko zaustavi seobu naroda, taj će zaustaviti i uvoz islamizma“, poručivao je lider FPÖ-a Herbert Kickl u predizbornoj kampanji,ne krijući kako slijedi Orbanovu Mađarsku. I to se, bjelodano je, primilo među Austrijancima.
Uskrsnuće suvereniteta
Nakon austrijskih izbora, što također svjedoči o europskom raspoloženju glede migracija, europska je desnica u stanju ekstaze. Članica Nacionalne fronte (RN) Marine Le Pen, referirajući se i na ranije održane: talijanske, nizozemske i francuske izbore, konstatirala je kako je taj plimni val koji podupire obranu nacionalnih interesa, očuvanje identiteta i uskrsnuće suvereniteta, nezaustavljiv – i potvrđuje narodni trijumf posvuda. Dakako, FPÖ-ovcima je čestitao i jedan od čelnika Alternative za Njemačku (AfD) Bjoern Hoecke koji trijumf Kickla & comp. smatra, ne samo austrijskom pobjedom, nego znakom napretka za cijelu Europu. Istina, njemački su biskupi potkraj rujna u stanovitoj mjeri anatemizirali tu stranku, pojasnivši svoje kriterije za otpuštanje pristaša iz „ekstremističkih“ stranaka. S crkvenih položaja.
Pritom je biskup Georg Bätzing, kako ga citira kathpress,izrazio zabrinutost zbog „šokantno visokih izbornih rezultata“ AfD-a na posljednjim trima državnim izborima, dometnuvši kako se ta stranka bavi nekim pravim pitanjima, ali nudi krive odgovore na njih. U biti, stav je njemačkih biskupa kako je temeljna orijentacija AfD-a suprotna kršćanskom pogledu na čovječanstvo. Zapravo, ujedno je to i stav Katoličke Crkve, koga je artikulirao Rimski biskup još 2016. tijekom američke predsjedničke predizborne kampanje, kada je za Donalda Trumpa, zbog njegovih stavova o migrantima, kazao kako nije kršćanin.
Papina molitva
„Ukoliko i kada Islamska država napadne Vatikan, za koji svi znamo da je za teroriste ultimativni trofej, obećavam vam da će Papa željeti i moliti se da je Donald Trump predsjednik SAD-a“, odgovorio mu je prozvani, kasniji američki predsjednik. ISIL, doduše, (još) nije napao Vatikan, a evo Amerika je opet pred izborima, a Trump pred vratima Bijele kuće. Sveti Otac – sigurno! – ne moli za Trumpa, ali se, ‘ajde prepričajmo ga malo, moli da Bog prosvijetli pamet američkim katolicima pa da u studenome od, veli, dva zla (Kamala Harris – Trump) izaberu manje.
Slijedom čega valja podsjetiti kako su Viktora Orbana na početku njegove „migrantske epopeje“ nazivali malim Donaldom. U međuvremenu, učenik je (gotovo) nadmašio učitelja i već – svukud po Europi! – ima sljedbenike.
Kako ne bi kad nadrogirani – i tko zna kakvi sve još?! – migranti bauljaju Europom u, pa još malo, vojnim formacijama.