Lk 11,37-41
Dok je Isus govorio, pozva ga neki farizej k sebi na objed. On uđe i priđe k stolu. Vidjevši to, farizej se začudi što se Isus prije objeda ne opra. A Gospodin mu reče: »Da, vi farizeji čistite vanjštinu čaše i zdjele, a nutrina vam je puna grabeža i pakosti. Bezumnici! Nije li onaj koji načini vanjštinu načinio i nutrinu. Nego, dajte za milostinju ono iznutra i gle — sve vam je čisto.«
Tijekom sljedećih nekoliko dana slušat ćemo kod evanđelista Luke inačicu Matejeva 23. poglavlja, u kome se Isus obračunava s farizejima, pismoznancima, književnicima, u kome je nabrojeno sedmerostruko ‘jao’ licemjerstvu, prijetvornosti, dvoličnosti u vjeri, životu i društvu.
Isus se družio i s farizejima kao i s carinicima i grješnicima. Nema u njemu nikakve odbojnosti, nema nikakve antipatije prema tim slojevima društva, makar se čini da je Isusova oštrica uperena stalno protiv njih. Nikoga on nije unaprijed otpisivao. Ni prema komu nije odbojan.
Dok je pak s jedne strane bio prepun dobrote i smilovanja prema javnim grješnicima, dotle je imao u pravilu samo opore, oštre i osuđujuće riječi za farizeje i pismoznance. Isus se napose okomljuje protiv golema raskoraka između njihove vanjštine i nutrine, pravovjerja i pravočinja, pravočinidbe.
Ono što Isus zahtijeva jest krajnja podudarnost čovjekove nutrine s vanjštinom. Isus se ne zadovoljava samo time da čovjek ima čiste ruke ili rukavice, ne ograničava se njegova čistoća na čistoću ruku, posuđa, tanjura, zdjela.
Vanjština postaje običnom prijetvornošću, ne odgovara li joj nutrina, srce. Ako je srce pokvareno, prljavo, sve je prljavo i uprljano, je li srce prepuno grabeža, zloće, mržnje, nečistoće, tada je i sva vanjština samo krivotvorina, maska, fasada, obrazina, ako se prikazujemo i predstavljamo u drukčijem svjetlu.
Isus je pozvan u farizejevu kuću. Ponaša se prema našem shvaćanju lijepa vladanja ili bontona, krajnje neučtivo. Je li moguće da netko tko je pozvan u goste očitava takvu ‘bukvicu’, lekciju svomu gostoprimcu? Ponajprije se ogrješuje o najtemeljnija higijenska pravila, pranje ruku, a onda sasipa žestoku paljbu po farizejskom ponašanju. Ovo je samo nastavak onoga prethodnoga govora o zločinačkom i preljubničkom naraštaju komu suprotstavlja Ninivljane i Kraljicu Juga.
Sjeda, ne obazirući se na obredne propise čišćenja i pranja. On je pred Bogom, svojim Ocem, u svakom pogledu čist. Ne kaže se kako je i na koji način farizej očitovao svoje nezadovoljstvo Isusovim postupkom. Možda je Isus čitao njegove misli kao i za drugih prigoda. Ne odgovara Isus smjesta s ‘jao’, nego u svome odgovoru najprije smjera na Stvoritelja koji je stvorio i nutrinu i vanjštinu, a farizej bi morao skrenuti pozornost i pripaziti na svoje srce. Što je s njime i u njemu. To je tako bjelodano jasno, gotovo evidentno. Čovjek je cjelina, nutrina i vanjština, i ne vidjeti to, ne znati to, znači biti slijepac, luđak. Nemoguće je dijeliti vanjske čine od nutarnje nakane.
Ta neuviđavnost pruža mogućnost za oštru raspru s farizejima. Isus se ponaša gotovo agresivno, njegove su riječi za obične uši čak i nepodnošljive, mjerimo li ih današnjim pravilima lijepa ponašanja i ukusa. Kako se samo usuđuje ovakvo nešto izreći, ta došao je drugomu u goste? Isusova je pak uloga izazvati, ljude pozvati na odluku, pozivati na svjetlo ili se staviti usuprot svjetlu. Isus iznosi, on razotkriva tamu koja vlada u ljudima. Isus je izazov u osobi.
Isus s jedne strane uopće ne ulazi u farizejev prigovor, nego jasno veli kako žive u protuslovlju sa samima sobom. Brižljivost i skrupuloznost u obdržavanju vanjske čistoće u krajnjem je raskoraku s onim što je iznutra. Na drugom će ih mjestu Isus prozvati, okrstiti kao ‘srebroljubce’ (Lk 16,14), ili pak kao one koji ‘proždiru udovičke kuće’ (Lk 20,47). Naziva ih doslovce nerazumnima, ludama, što je krajnja uvrjeda.
Pobrinite se za čistoću duše i srca, za smilovanje i milosrđe, pobrinite se za siromahe, ispraznite svoje prepune i obilne pehare i zdjele, dajte siromasima i potrebitima nešto u zdjelama i čašama, pa će prestati svi prijepori oko čistoće. Pavao će reći kako je čistima sve čisto, a nečistima sve nečisto (usp. Tit 1,15; Rim 14,14).
Isus želi poručiti: Ako ste se obogatili na račun udovica i siromaha, na račun onih obespravljenih i potlačenih, pravi će znak vaše čistoće i nakane biti, podijelite li siromasima to što imate ili ste nepravedno stekli. To je jedini put ‘čišćenja’ i oslobađanja vlastite prljave savjesti. Sadržaj posudâ – tj. svoga srca – dati kao milostinju potrebitima i nevoljnima.
Treba biti slobodan u odnosu na zemaljska dobra i bogatstva, i ako je čovjek spreman dati siromasima, tada je njegov odnos prema Bogu uređen. To je onda put i istinski znak pravoga obraćenja koje Isus traži od farizeja, ali i svih. Farizeji bi morali imati sućuti za ljude, imati barem mali dašak čovječnosti pri sebi. Trebaju skinuti sa sebe sve premaze, svu ‘šminku’ i lakiranja koju po cijeli dan nose na sebi, kao i današnji gornji društveni sloj koji se ‘slasti i masti’ na račun onih siromašnih i obespravljenih.
Isus se pokazuje krajnje slobodnim čovjekom. Slobodan u svakom pogledu, slobodan spram budućnosti, spram sadašnjosti i sutrašnjosti, slobodan od brige za kruh i jelo, slobodan od straha i obzira.
Sloboda je to koja se ne da ničim sasjeći niti umanjiti. Sloboda s kojom on do kraja živi za Boga i čovjeka, u kojoj neustrašivo ide svojim putem koji će ga i zbog ovih riječi odvesti na križ. Bijaše to sloboda koja je izbacila iz utora i šarki, ležaja i uhodane kolotečine stari svijet, stari poredak, koja je uzdrmala sve. I proizvela u svijetu neviđeni prevrat.
Sloboda koja je s jedne strane ljude tako snažno privlačila, neobičnom silom, a istodobno je ta sloboda ljude (pre)strašila jer se čovjek odjednom našao pred ponorom svjetla, slobodom ljubavi. Sloboda koju su na kraju učenici prihvatili – nakon snažnih iskustava s Uskrslim – i oslobodila ih za novi život. I ponudila se svijetu. Do danas.
Fra Tomislav Pervan/Radiopostaja Mir Međugorje