Mk 10, 46-52
Kad je Isus s učenicima i sa silnim mnoštvom izlazio iz Jerihona, kraj puta je sjedio slijepi prosjak Bartimej, sin Timejev.
Kad je čuo da je to Isus Nazarećanin, stane vikati: »Sine Davidov, Isuse, smiluj mi se!« Mnogi ga ušutkivahu, ali on još jače vikaše: »Sine Davidov, smiluj mi se!«
Isus se zaustavi i reče: »Pozovite ga!« I pozovu slijepca sokoleći ga: »Ustani! Zove te!« On baci sa sebe ogrtač, skoči i dođe Isusu. Isus ga upita: »Što hoćeš da ti učinim?« Slijepac mu reče: »Učitelju moj, da progledam.« Isus će mu: »Idi, vjera te tvoja spasila!« I on odmah progleda i uputi se za njim.
Prvo čitanje povezuje s evanđeoskom perikopom navještaj spasavanja i iscjeljenja slijepih. Jeremija naviješta nakon pada Samarije spas ostatku, u neko buduće, mesijansko vrijeme. Isus je ozbiljenje toga vremena u povijesti. Treba samo otvoriti oči, srca i duha, i pronaći u Isusu odgovor, odnosno ‘svjetlo na prosvjetljenje naroda’ (Lk 2,32). Tekst se uklapa i u poruku misijske nedjelje.
Misionari moraju biti oni koji otvaraju oči za Isusa Krista, svojim životom, primjerom, svjedočanstvom. Oni svijetle Svjetlom. Isto se mora zbivati i u našem neposrednom okružju. Biti svjedokom svjetla u Isusu Kristu. I zato je pred svakim od nas upitnik: Koliko smo otvoreni ili slijepi, koliko smo sposobni čuti i vidjeti, iskusiti onu nevjerojatnu sreću koju je doživio slijepac Bartimej, sin Timejev, kod koga se Isus zaustavio? Sreća, doživljena, čovjeka obvezuje za cijeli život. Zato onaj tko ju je doživio ne može ne govoriti, nutarnjom logikom on mora svjedočiti.
Teža od fizičke jest duhovna sljepoća. Samo treba biti svjestan svoje sljepoće. Jerihonski slijepac je bio svjestan svoga stanja i zato nije prestajao vikati za očinjim vidom. Povraćen mu je i iz zahvalnosti se zaputio za Isusom. Mi na ovim prostorima proživjeli smo rat, vrijeme posvemašnjeg pomračenja svake vrsti vida i uma. Ljudi su slijepi za bilo kakvo dobro, za bilo koju istinu. Slijepi su bili pored tolikih uništavanja, razaranja, ubijanja. Slijepi i zaslijepljeni: Slijepi vođe vode slijepce u propast. Tako bi se moglo obilježiti vrijeme koje smo proživjeli. Slijepci koji vode iz mraka u još veći mrak. Sjetimo se slijepog redovnika Jorgea u Ecovu romanu “Ime ruže“ – vlastitim sljepilom želi zaraziti sve oko sebe, ne dopušta da itko vidi i progleda.
Predočimo paradoksalnost prizorišta oko Isusa. Slijepac Bartimej vidi bolje od ostalih. Ne da se smesti. Nastupio je njegov mesijanski i zvjezdani trenutak, za čovjeka u mraku. Slijepac čuje. Inače su slijepci istančanijeg sluha i ostalih ćutila kao nadomjestak za manjak vida. Vjerojatno je i prije čuo za tog Galilejca, čudotvorca. Povjerovao u njegovu moć i samo čekao trenutak kad će im se putovi ukrstiti, kad će ga susresti. Pa i u Homerovoj Odiseji slijepi vidjelac i prorok Tiresija vidi daleko bolje od ostalih. Slijep, ali je vidjelac par excellence!
Isusovo je okružje slijepo. Slijepo za Isusa i ono što se u njemu zbiva i otkriva svijetu. Bartimej vidi pravilno. Usprkos slijepim očima, vidi on dublje, dalje i zornije od Isusove pratnje. Zato se ne dade smesti.
Slijepac čuje. Slijepci inače imaju druga osjetila istančanija kao nadomjestak za manjak vida. Vjerojatno je prije čuo za Galilejca, čekao na trenutak susreta s tim čudotvorcem, i ovdje dočekao svoj kairos. Putovi su im se ukrstili.
Isus se zaustavlja. Potrebno je nad ovom se riječi zaustaviti i zamisliti. Gdje je Isus, tu je spas i spasenje, smilovanje i milosrđe, tu je Bog na djelu. Isus poziva. Spasenje je u vjeri u Isusa, u nasljedovanju i križu. Isus je nada slijepima, poniženima, siromasima. Osloboditelj, spasitelj, znak nade.
Isus pita Zebedejeve sinove (kao i ovoga slijepca: usp. 10,36), koja je njihova želja. Posve luda i neostvariva. Žele položaje i fotelje, prva mjesta, zdesna i slijeva, i zato su slijepi i nerazumni kod vlastitih očiju. Isus im jasno zbori kako ne znaju što ištu. Što hoće Bartimej? Da ‘ponovno progledam’ (grčki izvornik: ana-blepso), ‘učini da ponovno vidim’. Novim očima. Možda je nekoć imao vid, pa ga izgubio! Ni onaj bogati mladić ne vidi. On je zaslijepljen svojim bogatstvom i ne može se odlučiti na nasljedovanje. Isus ga zavolio, a on odlazi turoban i žalostan. Oborena pogleda u svoj nedohod. Neuspjela Isusova misija! Jedna od promašenih, kao ona s Judom. Ili u Nazaretu gdje je odbačen.
Isus se zaustavlja. Bogu nitko nije nebitan, a pogotovo ne Bogu kojega je lik i otisak sam Isus ovdje na zemlji. Svatko mu je bitan. Poglavito onaj prosjak, slijepac, pored puta. I Zakej, carinik jerihonski. Isus ne pozivlje osobno slijepca. Služi se drugima. Kao da nam želi reći: Morate biti (po)služitelji spasenja svojoj braći. Ne ih ušutkavati u njihovoj nevolji ili ih gurati u stranu. Nema za Boga malenih, neznatnih, prezrenih. Svatko ima mjesta u Božjem planu. A koga Isus pozove, taj je već spašen! ‘Imenom sam te tvojim zazvao, ti si moj’ (usp. Iz 43,1).
Što hoćeš da ti učinim? – Da progledam, Gospodine! Da gledam i vidim svijet u tvome svjetlu, tvojim očima, da vidim što drugi ne vide, da vidim i sagledam Božje namjere sa svojim životom. Bartimej nije siguran u svome oslovljavanju Isusa. Jednom je on ‘Davidov Sin’, drugi put ‘Rabbuni’, treći put ‘Isus’. Nesigurnost vjere koja traži. Učenik uvijek traži, pita. To je značajka za sva vremena. Tko je Isus zapravo bit će nam jasno tek u konačnici, u eshatonu. Dotle nas čeka put nasljedovanja, križ, patnja, uskrsnuće.
Bartimej odbacuje svoj prosjački ogrtač na koji je skupljao milostinju. Da bi se čovjek osposobio za susret s Isusom, potrebno je odbaciti sve ‘ogrtače’, oklope, okove, predrasude. Skočiti ‘kao srndać’. Usp. Iz 35,6: cijeli ovaj odlomak u Izaiji naviješta mesijansko doba. Zatim dopustiti Isusu da nas osobno pita, suočiti se s njime, oči u oči, dati mu da nam ih premaže svojim melemom (usp. Otk 3,18) te tako progledamo. I onda se zaputiti za njim. Bog treba od svakoga nas čudo vjere da bismo shvatili konačnicu koja slijedi: Jeruzalem i sve ono što slijedi nakon ulaska u taj grad snova.
Bartimej se zapućuje za Isusom. Učenička je egzistencija upravo u tome: “Biti na putu s Isusom“ (r. 32), biti na putu prema križu, svršetku. Isusova riječ nikad nije teoretska, nije ona skup načela za život, već praktični poziv na hod za Isusom. Učenik se svojom egzistencijom uključuje u povezanost s Isusom, na putu je.
Suvremeni je svijet zaslijepljen. Potrebna mu je orijentacija u pitanjima smisla života, ohrabrenja u vjeri, otvorenost s naše strane. Krist poziva na nasljedovanje, a to nije samo poziv na aktivnost, nego ulazak u aktivno zajedništvo s njime. Temeljno u nasljedovanju Isusa jest: Biti s njime, gledati njega, slušati ga, poznavati ga. Iz toga onda slijedi navještaj i svjedočenje. Zato je potrebno stvoriti u sebi sintezu akcije i kontemplacije, apostolata i molitve.
Zato je veliki upitnik: Tko je zapravo slijep? Učenici su slijepi (usp. 8,32; 9,32; 10,42.35-45), ne vide smisla u Isusovu pretkazivanju muke i smrti, patnje. Upravo je u križu, patnji i nasljedovanju Isusa pravi spas. Isus je nada slijepima, siromasima, poniženima. On je spasitelj i osloboditelj. On je vidljivi znak nade. ‘Gospodine, da progledam’ – da vidim ono što vidi sav svijet oko tebe, Isuse. Da vidim jasno Božje namjere. Bartimej moli za ono što bi svi u Isusovoj pratnji morali vidjeti i biti toga svjedoci. Za godina boravka i drugovanja s Isusom morali su steći barem neke osnovice, da su imali otvorene oči.
Fra Tomislav Pervan/Radiopostaja Mir Međugorje