U „Poimeničnom popisu žrtava KL Jasenovac 1941. – 1945.“. na mrežnoj stranici Javne ustanove Spomen-podrućje (JUSP) Jasenovac je 1. ožujka 2024. godine arhivirana 50. promjena podataka u zadnjih 8 godina. Nakon te „jubilarne“ promjene bilo je 4.275 navodnih žrtava kod kojih je u rubrici „narodnost“ pisalo Hrvat. To je 5 posto ukupnog broja navodnih žrtava s tog popisa. Ne piše kod svih da su ubijeni, već ima i nestalih, otjeranih ili stradalih na nepoznatom mjestu, ali unatoč tome svi se nalaze na mrežnom popisu JUSP-a Jasenovac, pišu Mladen Koić i Nikola Banić za Hrvatski tjednik.
Primjerice, nestalih, uključujući i one kod kojih to piše samo u napomenama popisa, bilo je 240, a kod šestero prema izvoru iz „Narodnih novina“ ne piše da su ubijeni, već otjerani. Kod „nestalog“ Marijana Bingule u napomenama popisa navodi se da je stradao na nepoznatom mjestu. Kod Kate Rajković uopće nije navedeno gdje je stradala jer se osim uobičajenog izostanka stratišta ne spominje niti logor. Stoga se ne zna je li stradala u Jasenovcu, Staroj Gradiški, negdje drugdje ili možda uopće nije stradala tijekom rata.
Osim aktivističke želje za povećanjem broja jasenovačkih žrtava, nema znanstvenih argumenata zbog kojih bi se takvi slučajevi nalazili na mrežnom popisu JUSP-a Jasenovac. Usporedbe radi, glede žrtava hrvatske nacionalnosti u digitalnoj inačici jugokomunističkog popisa žrtava rata iz 1964. godine (L64) mjesto smrti logori Jasenovac ili Stara Gradiška spominju se 6.083 puta. To je 44 posto više od sadašnjeg stanja na mrežnom popisu JUSP-a Jasenovac. To je revizionizam.
Transhrvati
Kod ukupno 165 Hrvata s mrežnog popisa JUSP-a Jasenovac se u napomenama umjesto hrvatske navodi neka druga nacionalna pripadnost, daleko najviše srpska i to u 76 slučajeva. Tako su Hrvati/Srbi Josip Dujmović, Pavao Pasler (Jozin) i Vlado Tolj (Stjepanov). Nadalje, prema brojnosti u ovoj kategoriji slijede „Židovi“, „Romi“ pa oni nepoznate narodnosti i tako dalje.
Poimenični popis bezimenih
Kao najčešći izvor podataka na mrežnoj stranici JUSP-a Jasenovac kod navodnih hrvatskih žrtava navodi se jugokomunistički popis žrtava rata iz 1964. godine (SZSJ64) prema kojem je stradalo 3.226 Hrvata, odnosno više od tri četvrtine s popisa JUSP-a Jasenovac. Zatim po brojnosti izvora slijjedi komunistički projekt „Dotršćina“ iz 1980-ih koji se navodi u 1.083 slučaja. Po učestalosti treći izvor su “Narodne novine” koje se navode u 303 slučaja. Kvaliteta podataka je očekivano niska jer primjerice kod 616 slučajeva nema imena oca pa to ukazuje na u najboljem slučaju vrlo površnu provjeru podataka. Svakako nema suvislog opravdanja za 18 bezimenih Hrvata na popisu i još dvoje prema podatcima iz napomena „Poimeničnog popisa žrtava KL Jasenovac 1941. – 1945.“ JUSP-a Jasenovac. Ako je popis prema svom nazivu „poimeničan“, onda bezimeni ne spadaju na takav popis.
Smrt vreba s neba
Kod Kristine Grabrovec godina smrti je 1945., odnosno prema starijoj inačici 1944., ali kreatori popisa su to morali promijeniti jer postoji podatak iz “Narodnih novina” da se je zadnji put javila početkom veljače 1945. godine. Prestanak njezinog javjanja podudara se s neprijateljskim zrakoplovnim bombardiranjima logora Jasenovac. Prema digitalnoj inačici komunističkog popisa žrtava rata iz 1964. godine (L64) u Jasenovcu je u danima kad je logor 1944. i naročito 1945. godine bio bombardiran od neprijateljskog zrakoplovstva stradalo 627 logoraša (Banić i Koić, 2023., s. 40). Kod nekih Hrvata u napomenama mrežnog popisa JUSP-a Jasenovac izrijekom piše da su stradali od bombardiranja logora kao primjerice Josip Azaševac i Vjekoslav Peraković.
Kako neznanstveno povećati popis
Poslijeratne žrtve kao Andrija Rogošić ili Mijo Srnčević koji je prema napomenama stradao na Križnom putu od Titovih antifašista nalaze se na mrežnom popisu JUSP-a Jasenovac, premda im je prikladno mjesto na popisu žrtava genocida nad Hrvatima iz 1945. godine. Prema popisu JUSP-a Jasenovac Anka Balešić je ubijena 1944., a prema jugokomunističkom projektu „Dotršćina“ ona je bezimena žena ubijena 1943. godine. Nije jasno na koji način su to „stručnjaci“ JUSP-a Jasenovac povezali bezimenu ženu i navodnu jasenovačku žrtvu s imenom i prezimenom. Sličan je slučaj i bezimeni muškarac iz druge Miletićeve knjige o Jasenovcu koji je postao Franjo Benčić s mrežnog jasenovačkog popisa. Ni u slučaju navodnih Hrvatskih žrtava ne može bez kako se čini klonova na popisu. Primjerice, Rudolf, sin Adalberta, rođen 1898., a stradao 1945. godine nalazi se na mrežnom popisu JUSP-a Jasenovac u dva slučaja koji se razlikuju u prezimenu Mašak i Mešeg.
Manjkavi podatci o identitetu
Koliko su znanstveno neuvjerljivi podatci ma mrežnom popisu JUSP-a Jasenovac može se vidjeti iz rudimentarne statistike. Prema stanju s sredinom ožujka 2024. godine kod navodnih hrvatskih žrtava nedostaju 5.433 podatka, a još 2.141 podatak je od kreatora popisa označen zvjezdicom kao nepouzdan. Znači šestina svih podataka nedostaje ili su nepouzdani. To se poglavito odnosi na podatke o identitetu navodnih žrtava. U stvari samo 36 navodnih žrtava hrvatske „narodnosti“ s mrežnog popisa JUSP-a Jasenovac ima sve podatke, a pri tome nema nepouzdanih. To je manje od jedan posto navodnih hrvatskih žrtava, odnosno preciznije 0.84 posto.
Najsmrtonosnija godina za Hrvate
Godina 1945. je prema mrežnom popisu JUSP-a Jasenovac bila najsmrtonosnija za logoraše Hrvate. Prema tom izvoru stradala su 1.542 Hrvata, odnosno relativna većina svih logoraša stradalih te godine bez obzira na etničku pripadnost. Te godine ustaše su prema JUSP-u Jasenovac ubili više Hrvata nego Srba! To masovo ubijanje Hrvata od strane ustaša iz 1945. godine podsjeća na priču „Ustaška zvjerstva u selima oko Zagreba“ iz knjige Milana Baste „Rat je završen sedam dana kasnije“ (1980). U toj knjizi Basta, etnički Srbin, komesar jugokomunističke Titove vojske, optužuje ustaše, odnosno Hrvate za masovne pokolje Hrvata u sjevernim predgrađima Zagreba, odnosno tada u prigradskim selima Gračani i Šestine.
Prema Basti motiv za pokolj vlastitog naroda je bio bijes ustaša jer su se morali povlačiti. Ove laži otkrivene su tek desetljećima nakon jugokomunističko-antifašističkog pokolja u tim mjestima (Banić i Koić, 2023., s. 62). Taj pokolj civila, među njima i djece samo je dio genocida nad Hrvatima koji su 1945. godine izveli jugoslavenski komunisti, odnosno antifašisti, kako se danas vole nazivati. Ako su Titovi antifašisti lažno optuživali ustaše za pokolje u Gračanima i Šestinama 1945. godine, zašto bi im se vjerovalo da je u Jasenovcu bilo drukčije?
Revizionizam s prave strane povijesti
Prema stanju sredinom ožujka 2024. godine na mrežnom popisu JUSP-a Jasenovac bilo je 4.275 „Hrvata“. Od toga 3.648 navodno stradalih u logoru Jasenovac i 626 stradalih u logoru Stara Gradiška. U jednom slučaju uopće nije naveden logor. U 125 slučaja uopće nije navedena godina smrti. Između ostaloga problematično je 79 navodnih žrtava iz logora Stara Gradiška koje su prema JUSP-u Jasenovac stradale 1945. premda je taj logor bio raspušten na jesen 1944. godine.
U odnosu na digitalnu inačicu jugokomunističkog popisa žrtava rata iz 1964. godine (L64) glede broja hrvatskih žrtava iz logora Jasenovac i Stara Gradiška u mrežnom jasenovačkom popisu je 1.808 Hrvata manje. Ti ljudi nisu nestali s popisa već im je samo promijenjena „narodnost“ iz hrvatske u neku drugu. Jedino je u 1944. godini više hrvatskih žrtava prema JUSP-u Jasenovac nego u popisu L64. To je vrlo zavaravajući podatak jer u napomenama mrežnog popisa JUSP-a Jasenovac kod 137 „Hrvata“, navodno stradalih 1944. piše da su stradali 1945. godine. Uglavnom, revizionizam može ako je od onih s „prave strane“ povijesti, premda se ovo prije može nazvati manipulacijom podatcima.
Žrtve izvan vremena
Ako se uzmu u obzir mali, kratkotrajni logori Bročice kod Novske i Krapje u selu desetak kilometara zapadno od Jasenovca koji prethode logoru Jasenovac u Bačićevoj ciglani, najduže moguće trajanje ratnog logora nazvanog prema tom mjestu je od 21. kolovoza 1941. do 22. travnja 1945. godine. U digitalnoj inačici jugokomunističkog popisa žrtava rata 1941.-1945. dovršenog 1964. godine (L64) nalazi se rubrika s nadnevcima smrti. Glede logora Jasenovac kod 740 Hrvata nadnevak smrti je prije uspostave logora Jasenovac (uključivši Bročice i Krapje), a prema tom izvoru prvi Hrvat je ubijen u tom logoru već 13. travnja 1941. godine odnosno tri dana nakon proglašenja nezavisnosti Nezavisne Države Hrvatske.
Kod još 272 Hrvata nadnevak smrti je nakon raspuštanja logora Jasenovac. Ukupno to je 1.012 Hrvata koji su prema jugokomunističkim popisivačima stradali u logoru koji tada nije postojao. Srbijanske postrojbe komunističkog diktatora Broza poznatog i kao Tito ušlle su u logor Jasenovac najkasnije početkom svibnja 1945. godine. Prema popisu L64 u svibnju 1945. je u logoru Jasenovac stradalo 210 Hrvata. Posebno je zanimljivo da je prema jugokomunističkom popisu 13 Hrvata ubijeno u logoru Jasenovac nakon 8. svibnja 1945. godine odnosno nakon završetka Drugog svjetskog rata u Europi.
Stvarnost različita od jugokomunističke „istine“
Logor Stara Gradiška uspostavljen je u veljači 1942. godine, a raspušten je na jesen 1944. godine. Prema podatcima iz popisa L64 prije uspostave logora Stara Gradiška u njemu su ubijena 64 Hrvata, a prvi već sredinom travnja 1941. godine. Prema L64 čak 100 Hrvata stradalo je 1945. godine u logoru Stara Gradiška, odnosno mjesecima nakon njegove prenamjene u vojno uporište za hrvatsku i njemačku vojsku.
U mrežnom popisu JUSP-a Jasenovac broj Hrvata stradalih 1945. godine u tada već davno raspuštenom logoru Stara Gradiška je 79. Prema L64 u svibnju 1945. godine u logoru Stara Gradiška ubijena su 23 Hrvata, od toga dvoje nakon 8. svibnja 1945. godine. I tako prema „skrupulozno“ popisanim jugokomunističkim podatcima ustaše ubijaju svoj narod u mjestu koje su već okupirale postrojbe jugokomunističke vojske. Ovo je još jedan primjer kako je komunizam sustav temeljen na laži i masovnim zločinima koje se onda pripisuje drugima.
Daleko od istine
Ako su jugokomunistički popisivači izmišljali nadnevke smrti, onda se ne može vjerovati niti ostalim podatcima iz njihova popisa. Ako su pak nadnevci smrti nakon 22. travnja 1945. godine točni, tada je prema hodogramu događaja iz Drugog svjetskog rata jasno da su Hrvati ubijeni u logoru Jasenovac u svibnju 1945. žrtve Brozovih komunističkih hordi i to onih iz Srbije. I to iz one iste Srbije iz koje najviše kmeče o genocidu počinjenom nad srpskom nejači u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.
Paradoks povijesti Drugog svjetskog rata je da Hrvati nisu ubijali Srbe po Srbiji, već su Srbi ubijali Hrvate po Hrvatskoj. I nije problematično samo 1.012. jasenovačkih žrtava hrvatske „narodnosti“ prema L64 stradalih dok logora Jasenovac i Stara Gradiška nije niti bilo, već se tome može pribrojiti još najmanje 1.453 Hrvata koji su navodno stradali generički kreiranih nadnevaka točno u sredini svake ratne godine. Zbrojeno to je znatno više od polovine hrvatskih žrtava koje se trenutno nalaze na mrežnom popisu JUSP-a Jasenovac.
Komšije i „žrtve rata“
Pod tipično zavaravajućim novogovornim nazivom „Žrtve Drugog svjetskog rata“ početkom travnja ove godine u Gospiću su pokopani posmrtni ostatci 253 Hrvata. U medijima koji „dejstvuju“ u Hrvatskoj se nakratko i uglavnom poskrivečki pojavila ta vijest. U gospićkom slučaju radi se o muškarcima, mladićima, ženama i djeci kojie su Titovi jugokomunistički koljači smaknuli 1945. godine, neke i nakon završetka rata. Zamislite si situaciju da se u Jasenovcu ili na nekom drugom mjestu jugokomunističke ili srpske mitologije nađu 253 “žrtve Drugog svjetskog rata” za koje se okrivljuju Hrvati!
Ta vijest bi tjednima ili čak mjesecima bila udarna tema glavnostrujaških medija u Hrvatskoj. Kad su u pitanju žrtve jugokomunstičkog odnosno antifašističkog i srpskog genocida nad Hrvatima onda su medijska pravila drukčija. Uostalom, imamo nedavni primjer djevojčice koju su u Srbiji ubila dvojica dobrih „komšija“ i bacila je na smetište, a o tome su glavnostrujački mediji iz hrvatskog dijela „regijona“ svakodnevno opširno izvješćivali. O 402 hrvatske djece ubijene u Hrvatskoj od strane agresorskih Srba i Titove antifašističke JNA tijekom Domovinskog rata u istim medijima jedva da je bilo riječi, a kamoli natruhe barem hinjenog milosrđa. Uglavnom, ako se treba riješiti susjeda ili njihove djece, tu su „komšije“. Budimo inkluzivni jer i antife, odnosno „građani“, Hrvatima su „komšije“, prenosi Narod.hr.