Iv 6, 37-40
Reče Isus: »Svi koje mi daje Otac doći će k meni, i onoga tko dođe k meni neću izbaciti; jer siđoh s neba ne da vršim svoju volju, nego volju onoga koji me posla. A ovo je volja onoga koji me posla: da nikoga od onih koje mi je dao ne izgubim, nego da ih uskrisim u posljednji dan.
Da, to je volja Oca mojega da tko god vidi Sina i vjeruje u njega, ima život vječni i ja da ga uskrisim u posljednji dan.«
Postoje u našem vjerskom kalendaru dva dana kad kao ljudi, kršćani i vjernici zašutimo i zanijemimo. Ta su dva dana Veliki Petak i Dušni dan. Oba su dana vezana uz smrtnu tišinu, ali ujedno i uz tihu, neutrnjivu nadu. Oba su poznata iz umjetnosti, uglazbljeni su i oslikani, opisani i žive u sjećanjima ljudi.
Veliki je Petak spomendan na Kristovu smrt na križu. Na smrt jednog pravednika, čovjeka bez grijeha i mane, koji je zbog zloće i mržnje onih koji nisu podnosili utjelovljenu ljubav, dobrotu, blagost i čovjekoljublje što je iz njega isijavalo, poslali tog jedinstvenog i jedincatog u sramotnu smrt na križu.
Dušni dan ili spomen svih vjernih mrtvih – a danas franjevačkih redova – isto je tako zavijen u šutnju, u tihu bol i jecanje, napose u minulom ratu koji je iza sebe ostavio bezbroj znanih i neznanih pokojnika, koji je podignuo među nama tolike nove svježe grobne humke naših pokojnika. Dan je ovo kad se sjećamo svih koji su nam prethodili na svome životnom hodu kroz povijest i život te koji su nam ostavili ovo što danas imamo i uživamo.
Za Gospodina Isusa veli se kako je prošao zemljom i svijetom čineći dobro, samo dobro. Pomagao je svima, bez razlike, koji su bili otvoreni njegovoj osobi, koji su imali spremno srce za slušanje Boga. A na današnji, Dušni dan, sjećamo se onih kojih dobra uživamo, koji su otišli ispred nas. Istodobno se sjećamo svih onih za čije grobove ne znamo. Danas našim prostorima vlada tišina i pustoš Velikog Petka. Ratna razaranja, progonstva, veliki broj ranjenih, tugom i plačem zavijenih u crno.
Veliki Petak i Dušni dan naša su hrvatska svakodnevica. Mnogi još uvijek traže svoje nestale, pobijene, za čije se grobove ne zna, a ubojice ne žele očitovati gdje su pokopani. Kristova i Hrvatska Golgota stopile su se u jedan veliki jedinstveni vapaj i molitvu: Bože moj, Bože moj, zašto si mene, zašto si naš narod ostavio? Dokle će trajati ovaj hod na križ? Hrvatska i Kristova Kalvarija susreću se danas na našim grobljima s jednom mišlju, molitvom, vapajem i nadom: Ovo nije kraj. Smrt je početak Uskrsa.
Bog je sve što je imao dao nama ljudima u Kristu. Dao je za tebe i mene. Bog je unišao u našu ljudsku smrt da toj smrti oduzme tragičnost i beznadnost. Nitko tko danas umire nije više sam u tjeskobi svog vlastitog umiranja. S njime je Gospodin Isus. Iz smrti se, to nam veli njegov Križ, prelazi u život.
Groblja su mjesta tišine i mira. Ona su poziv da čovjek napusti staro, ostavi zlo i grijeh, da uskrsne na novi život nade. Da se u nama raspadljivo pretvori u neraspadljivo, da započnemo s novom ljubavlju novi život, za Boga, sebe same i za čovjeka.
Susret s pokojnima na našim grobljima susret je s onima koji su u krilu Očevu, u blaženoj vječnosti, koji su otišli ispred nas i spavaju snom mira. Susret s onima koji su u kraljevstvu Boga koji nije, prema Isusovim riječima, Bog mrtvih, već Bog živih, jer smrt je samo prijelaz. Njemu živimo, za njega postojimo.
U Isusu je izrekao Bog svoju zadnju riječ čovječanstvu. Poglavito u Isusovu uskrsnuću. S Isusovim uskrsom započinje novi sretni odsječak ljudske povijesti. Naš bi život morao biti, sučeljen sa smrću, nešto poput stalnog rasta i sazrijevanja. Upravo kao i u prirodi. Kako je divno izići u šumu u jesen, kad se sve zaodijeva u zlatne boje konačnog sazrijevanja i ubiranja plodova. Umiranja, da bi nastao novi život. Stoga smrt nema niti može imati zadnju riječ.
Biblija rabi jedan divan pojam kad veli za nekoga tko je preminuo: I pridruži se svojim ocima, svojim predcima. Mi bismo mogli nadodati: I pridruži se svojoj braći i sestrama, očevima i majkama, prijateljima i dragim osobama.
U svakome od nas živi nada da su svi ti nama utrli put i čekaju nas s onu stranu rijeke, na drugoj obali. Veliki Dostojevski stavlja svome junaku Aljoši u Braći Karamazovima na samome kraju u usta riječi koje izgovara na grobu: “Ponovno ćemo se vidjeti.”
Moja je želja i molitva da svatko od nas čuje one utješne riječi iz samih Gospodinovih usta u susretu s Njime: Dođite, blagoslovljeni Oca mojega, i primite u posjed baštinu pripravnu za vas od postanka svijeta. – Neka nas ovih dana upravo ta misao i želja prati.
Naime, biti jednom, naći se jednom u zajedništvu s Bogom u društvu svih svojih dragih i milih pokojnika. Neka vjera koju je posijao ovim svijetom Isus Krist prožima i naše dane. Vjera s kojom su na usnama i srcima otišli bezbrojni ispred nas u vječnost i čekaju nas ondje u sretnom blaženstvu.
Fra Tomislav Pervan/Radiopostaja Mir Međugorje