Mk 12,38-44
Govoraše Isus mnoštvu u pouci svojoj: »Čuvajte se pismoznanaca, koji rado idu u dugim haljinama, vole pozdrave na trgovima, prva sjedala u sinagogama i pročelja na gozbama; proždiru kuće udovičke, još pod izlikom dugih molitava. Stići će ih to oštrija osuda!«
Potom sjede nasuprot riznici te promatraše kako narod baca sitniš u riznicu. Mnogi bogataši bacahu mnogo. Dođe i neka siromašna udovica i baci dva novčića, to jest jedan kvadrant.
Tada dozove svoje učenike i reče im: »Doista, kažem vam, ova je sirota udovica ubacila više od svih koji ubacuju u riznicu. Svi su oni zapravo ubacili od svoga suviška, a ona je od svoje sirotinje ubacila sve što je imala, sav svoj žitak.«
Isusovo javno djelovanje svršava ovom zgodom u hramu. Sa slikom bespomoćne udovice. Tu se najzornije uprizoruje onaj dio iz Isusova nastupnog proglasa u sinagogi u Nazaretu (Lk 4), gdje je jasno istaknuto da je Isusovo poslanje također i u donošenju Radosne vijesti siromasima (4,18). U izravnom tumačenju tog manifesta iz proroka Izaije navodi i ističe sam Isus upravo udovicu iz Sarepte, poganku, (4,26), koju susrećemo upravo u današnjem prvom čitanju. Siromasi su i udovice najpovlašteniji u kraljevstvu Božjem, i na njima se odčitava zašto se baš siromasima naviješta Radosna vijest i tko su ljudi koje Isus traži. Ti su ljudi životno hendikepirani, ali su s druge strane obdareni nutarnjom slobodom, raspoloživošću, nenavezanošću ni na što, osim na jedno: na Boga.
Napose je u Lukinu Evanđelju Isus prijatelj udovica. Susrećemo već na početku onu Anu u Hramu, udovicu, koja je Bogu služila cijeloga vijeka postovima i molitvama. Ona prepoznaje u Isusu Mesiju, potom imamo udovicu iz Naina kojoj Isus uskrisuje sina, te onu udovicu koja dolazi nepravednu sudcu danonoćno, da joj izbori pravdu te ovu udovicu na kraju Isusova javnog djelovanja. Evanđelje se zaokružuje upravo brigom za udovice i pohvalom udovica. I danas su one nerijetko zakinute od djeverova u ostavinskoj raspravi. Svi ih žele zakinuti ili pak “očerupati“, makar su u duši ojađene i ostale nezaštićene bez muža, same s djecom. Za takve Isus ima uvijek srca!
Za Boga su one spremne dati sve, jer samo od njega očekuju spas i utjehu. Ta nutarnja sloboda je uskraćena bogatašima, pa otuda i brojni ‘jao’ iz Isusovih usta prema bogatašima i onima koji zgrću blago ovdje na zemlji. Problem blaga i srca je također neprestana melodija u Isusovim ustima. Jer bitno je ono što ima nutarnju trajnost, što je nerazorivo, neuništivo. Toliko puta naglašava Isus i rđu, i moljce, i lopove, i otimače itd., koji rastaču odnosno otimaju zemaljsko, bezvrijedno blago.Zanimljivo je da Isus pravi uvodnik u ovu zgodu snažnim ‘antiklerikalnim’ upozorenjem. Ne veli Isus da se čuvamo onih koji zavode na grijeh, da se čuvamo bandita, lopova, lažova, prevaranata, džeparoša. Već da se čuvamo onih koji dolaze u Božje ime, nastupaju snagom autoriteta, dana navodno odozgor, a zapravo promiču svoje interese i vlastiti egoizam.
Čuvajte se onih koji govore o Bogu, a ne žive to što govore. Bitniji je život od nauka. Nauk može biti savršeno ispravan, istodobno pak život totalno promašen, ako nije u skladu s naukom. Bog nije teološka umotvorina, niti se vjera sastoji od nešto vjerskih istina koje znamo izgovoriti naizust na satu vjeronauka.
Ono što rade pismoznanci i farizeji u Isusovo vrijeme ravno je krivotvorenju novca. Puštaju u opticaj novac bez pokrića. Govore, uče, nadugo i naširoko tumače i izlažu Božju riječ, a zapravo je sve to jedan veliki falsifikat, krivotvorina koja nema u njihovu životu nikakva pokrića. A za ilustraciju prisjetimo se zgode kad je sv. Franjo prodao i jedinu Bibliju svoje zajednice za jednog siromaha s riječima, da nije važno koje se riječi nalaze u Bibliji, već je važno koju sam Božju riječ i riječ iz Biblije osobno shvatio i utkao u svoj život. Zato je od svojih tražio da žive Evanđelje ‘sine glossa’, bez suvišnih dodataka, tumača, privjesaka.
Bog ne traži naš ‘sitniš’, naš višak, naše dnevne “ogrizine“, kad smo uvečer premoreni od posla pa izmolimo koju Zdravomariju, kao što veli Evanđelje. Nemoguće je Boga potkupiti bilo čime. Ljudi se ravnaju prema principu ‘do ut des’, dajem, da bih zauzvrat nešto dobio.
Čovjek bi htio stupiti i s Bogom u trgovački odnos. Naručiti koju sv. misu, zapaliti svijeću, učiniti nekakav zavjet (u materijalnom obliku), ili pak napraviti malu kapelicu pred kućom s likom Gospe ili nekoga svetca, pored ceste, poznate ‘krajputaše’: sve je to daleko lakše nego stati pred Gospodina, moliti sat vremena predano, stopiti se s njime i predati mu se. Zato Isus za primjer uzima udovicu.
Ova udovica iz Evanđelja nema što izgubiti. I stoga je sposobna dati sve. Sposobna je na savršenu ljubav prema Bogu i prema bližnjemu. Na njoj se uprizoruje ona zapovijed od prošle nedjelje. Ona živi od Božje ljubavi, i spremna je Bogu darovati sebe i sve svoje. Treba upravo to, da svatko od nas na vlastitoj koži do kraja osjeti, koliko smo ovisni, nezaštićeni, potrebni drugih, pa da budemo jedni drugima i Bogu posve blizi, braća i sestre. Čini mi se da nas je upravo ono ratno vrijeme tome naučilo. A i ove katastrofe koje se nižu u posljednje vrijeme. Jednoj beskrajnoj solidarnosti i otvorenosti srca za sve. Svakodnevno smo slušali pozive na dobrotvorne akcije: traže se topli odjevni predmeti, nastupa zima i sl. Čovjeku je, međutim, daleko potrebnije toplo srce koje ljubi, koje se daje. Ako što daš, daj sa srcem. Ne od viška! Udovica daje svoj dar iz ljubavi. Morala bi biti i u našemu životu upravo samorazumljivo, činiti sve iz ljubavi i za ljubav.
Nije bitan iznos koji se daje, nego spremnost na sebedarje. Ni kod Boga ne vrijedi iznos, ne vrijede mjenice s pokrićem ili bez pokrića, nego nutarnje raspoloženje. Odlučujuće je ono što je Isus rekao i onom bogatom mladiću koji je u životu bio savršeno korektan opslužujući sve zapovijedi (Mk 10,21): Rasprodaj sve što imaš, i onda dođi i slijedi mene! Zanimljivo je i iz našeg praktičnog života: Radije kupiti djetetu skupi dar, nego mu darovati svoje vrijeme i srce. Neka se zabavi skupom igračkom, kad već majka ili otac za nj nemaju srca ni vremena!
Znamo da je veliki pisac Tolstoj bio bogati grof. Veleposjednik. I praktični kršćanin. Redovito je išao na obrede u crkvu. Nakon jednog pohoda crkvi neki je prosjak pred crkvom prosio milostinju. Grof se mašio za džep da mu udijeli koji novčić. Na svoju žalost i razočaranje, kod kuće je zaboravio lisnicu, tako da uza se nije imao ništa. Sagnuo se prema siromahu i rekao mu: „Dragi brate, nažalost nemam ništa uza se. Dat ću ti drugi put“. Siromašni je prosjak ozarena lica pogledao plemića i sretan rekao: „Grofe, ne treba mi ništa. Dali ste mi sve kad ste me oslovili imenom ‘brate’“.
Ona udovica ide doma praznih ruku, bez igdje išta, jer je i zadnje ostavila u Hramu, a ovaj bogati grof ide doma obogaćen, jer je stekao brata u siromahu. Nova kakvoća vjere i života iz vjere! To je ono na što Isus u konačnici smjera. Položiti sve u Očeve ruke koji daje svoje darove, ‘sunce, kišu’, i sve ostalo, bez razlike dobrima i zlima, vjernicima i nevjernicima.
Dojmljiva je i ona scena iz Isusova života neposredno prije njegove smrti koja uvjerljivo pokazuje vrijednost trenutka, proživljavanja trenutka ovdje i sada koji se više ne će ponoviti.
Isus je u Betaniji, u kući Šimuna Gubavca, malo prije svoje smrti. Svi su za stolom, objed je pripravljen. Ozračje je ispunjeno radošću koju Isus donosi. On voli doći tamo. U to se pojavljuje neka žena s posudom punom dragocjene nardove pomasti i izlijeva sav sadržaj na njega, njome mu maže noge i briše ih svojom kosom. Ovo je prilično neugodno za one oko Isusa. Za njih izlijevanje cijele posude, koja se koristi u najmanjim količinama, nikako se ne uklapa u tvrdnju o siromasima, za koje se Isus posebno brine. Oni to vide kao čisto rasipanje novca. Govori se o 300 denara. U prispodobi o radnicima u vinogradu, jedan denar je dnevna plaća. Za 300 denara vrijedni bi radnik morao raditi cijelu godinu (Mt 20,1-16).Ali Isus osjeća isto što i ova žena. To je susret u kojemu su oboje iznutra dotaknuti Bogom. Zato je štiti. To je nalik ovoj udovici u Hramu. Dala je sve. Ona to čini jer dragocjenost ulja odgovara unutarnjoj dragocjenosti.
Ostaje nam samo jedno: izoštriti osjetila za ono što je dragocjeno, što nas zahvaća, što nas ispunjava. Probuditi volju da se što češće događaju trenutci opisani u Evanđelju. Kad čovjek pronađe blago ili biser – u Isusu.
Fra Tomislav Pervan/Radiopostaja Mir Međugorje