U spomen na hrvatske branitelje i civile poginule u srpskoj agresiji na Vukovar godine 1991. vijence su podno spomen-obilježja na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata položila i zapalila svijeće državna i ostala izaslanstva koja su nazočna obilježavanju Dana sjećanja na žrtvu Vukovara 1991. i 33. godišnjice stradanja toga grada u Domovinskom ratu.
Kolonu sjećanja predvodili su branitelji Vukovara s članovima obitelji zatočenih, nestalih, poginulih i umrlih branitelja te pripadnici policije koji su branili Vukovar 1991, a u njoj su bili i predsjednici Sabora i Vlade Gordan Jandroković i Andrej Plenković te izaslanik predsjednika Republike Orsat Miljenić, piše HRT.
Ispred svih njih ulicama grada prolazilo je više od 2600 mladih odjevenih u bijele majice na kojima se nalaze imena žrtva agresije na Vukovar.
Tijekom gotovo tromjesečne agresije bivše JNA i srpskih paravojnih postrojbi na Vukovar 1991. godine ubijeno je i poginulo najmanje 2717 hrvatskih branitelja i civila, oko 22.000 Vukovaraca je završilo u višegodišnjem progonstvu, a nekoliko tisuća branitelja i civila prošlo je kroz srpske koncentracijske logore, iz kojih se njih više od 300 nije nikada vratilo.
Vukovar: Državna i druga izaslanstva položila vijence
U spomen na hrvatske branitelje i civile poginule u srpskoj agresiji na Vukovar godine 1991. vijence su podno spomen-obilježja na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata položila i zapalila svijeće državna i ostala izaslanstva koja su u ponedjeljak nazočna obilježavanju Dana sjećanja na žrtvu Vukovara 1991. i 33. godišnjice stradanja toga grada u Domovinskom ratu.
Vijence su podno spomen-obilježja položili i zapalili svijeće izaslanik predsjednika Republike Orsat Miljenić, te predsjednici Hrvatskoga sabora i Vlade Gordan Jandroković i Andrej Plenković.
U ime 204. vukovarske brigade, koja je 1991. branila grad, vijenac je položilo i svijeću upalio njezini posljednji ratni zapovjednik Branko Borković.
Vijence je položilo i svijeće zapalilo i izaslanstvo Grada Vukovara na čelu s gradonačelnikom Ivanom Penavom i Vukovarsko-srijemske županije predvođeno zamjenikom župana s ovlastima župana Franjom Oreškovićem.
Molitvu za poginule i nestale u Domovinskom ratu molio je nadbiskup đakovački i osječki, mons. Đuro Hranić.
Prije nego što su položeni vijenci i zapaljene svijeće, sudionici obilježavanja Dana sjećanja na žrtvu Vukovara prošli su u koloni sjećanja od vukovarske Opće bolnice do Memorijalnoga groblja.
“Rat me zatekao u prvom razredu srednje škole, prvo su roditelji uzeli puške, a onda i ja”
Damir Vidaković, maloljetni vukovarski branitelj, prisjetio se kako se uspio spasiti od toga da ga neprijatelj ne odvede u logor.
– Vjerujem da je to bio ključni trenutak. Završio bih u logoru, 10 Vidakovića je branilo Lužac u Vukovaru i ne znam bi li me netko izvukao iz logora i bi li bio živ, rekao je.
– Trebao sam ići u proboj. Izgubio sam tatu, išao je tražiti čamac i nije ga našao. Razdvojili smo se, vratio sam se u bolnicu s mamom i bratom, automat sam bacio u kontejner i 18. studenog sam se sa svim ostalim civilima predao. Iako sam izgledao mlađe, gledao sam da se provučem kroz civile. Kada su nas vozili na Sajmište i odvajali, rekli su da svi preko 15 godina izađu iz kamiona, a samo da ostanu žene i djeca. Ja sam se digao, mama i njena prijateljica su rekli “Damire, sjedni”. Ostao sam u kamionu, tu noć smo prespavali u vojarni, idući dan smo otišli u Veleprometovo skladište. Ja sam još uvijek imao kanadske cipele, nisam ih stigao skinuti i skrivao sam se među ljudima da me ne vide, kazao je.
Rat je Vidakovića zahvatio u prvom razredu srednje škole, ali – kako kaže, uvijek je učen da voli Hrvatsku te je i tako mlad uzeo pušku u ruke.
– Kada je rat počeo, imao sam 15 godina, a 16 sam navršio 12. studenog. To je bio prvi razred srednje škole, pola sam izostao zbog barikada, nisam mogao ići u školu u Vinkovce, rekao je..
– Kada imaš 15 godina, ne možeš puno razmišljati, gledaš tatu, strica. Djed nas je učio da volimo Hrvatsku, on je bio u logoru, bio je domobran. Prešao je Slavoniju, bos je prepješačio čitavu Bosnu. Bio je u logoru u Omišu. On nas je uvijek učio da volimo Hrvatsku. Prvo su roditelji uzeli puške u ruke, a kasnije i mi, dodao je, dodao je.
Džaja: Uvijek mi je u sjećanju zapovjednik Petar Kačić, Petre hvala ti
– Devedeset sedam policajaca je poginulo u obrani Vukovara i moram doći svake godine dok mogu, ustvrdio je Josip Džaja, policajac koji je Vukovar branio na jednom od najtežih položaja – Sajmištu.
Prisjetio se teških borbi dok su držali položaje.
– Borilo se za svaku kuću. Tamo nije bila izražena linija fronte. Ostalo je puno ljudi iza naših položaja. Tu smo napravili iznimnu akciju da izvučemo neke ljude. To su bili izuzento hrabri ljudi. Ponesu te da moraš izdržati još jedan dan, kazao je.
– Uvijek mi je u sjećanju Petar Kačić. Sajmište je izgubilo četiri velika zapovjednika, ali ja sam uz Kačića izuzetno vezan. Štitio me i zvao me “mali”. Uvijek je poštovao što mu se predloži, nastavio je.
– Sjećam se jednog trenutka u Negoslavcima. Dvije majke i dvoje djece su došli, nisu se mogli vratiti. Jedva sam ih pustio. Kada je Kačić čuo da sam ih pustio, došao je na položaj i rekao “ubit će ih njihovi”, kazao je.
– Pratili smo ih, nakon nekih 500-600 metara, neprijatelj je otvorio vatru sa šljunčare, žene i djeca su pali u kanal. Automatski smo potrčali kroz kukuruze. Kada smo došli do njih, uzeli smo ih i iznijeli. Danas, kada vidim spomenik “Otac i sin”, njegova sina su ubili na Ovčari, a on je dvoje djece išao spasiti čiji su roditelji u Negoslavcima. Prvi sin kad mi se rodio, nazvao sam ga Petar, hvala ti Petre, dodao je.
“Ono što nas je pokretalo bila je vjera i ljubav za domovinu”
Policajac koji je sudjelovao u obrani Vukovara Ante Đapić, prisjetio se najtežih trenutaka na bojištu.
– Na kraju krajeva, ispalo je kako je ispalo, ali ono što je nas pokretalo sve ovo vrijeme je bila vjera i ljubav za ovu domovinu. Svi ljudi koji su bili s nama i oko nas, dali su nam to da vjerujemo i da možemo nositi se sa svim nevoljama koje su bile pred nama, rekao je.
Ljubav, kako je naglasio, “dijelite sa svakim koji je kraj vas, a ono što nas nosi danas, nosilo nas je i tada”.
– Ovaj trenutak me vraća u vrijeme kada je Vukovar padao. Teške su to situacije i emocije o kojima razmišljate, ali sjetim se trenutka kada me prijatelj pitao je li vrijedilo? Da, vrijedilo je. Meni je vrijedio, ali jedini koji mogu reći je li vrijedilo su ljudi koji su ovdje, kazao je.
– Doselili smo u Vukovar 1968. godine i tu smo živjeli do 1991. godine. Razlog zbog kojeg danas ovdje živimo su ljudi s kojima sam proživio sve što sam proživio. Kada se okrenem i gledam vas i sve mlade ljude, vjerujem da je vrijedilo i da danas vrijedi živjeti u Vukovaru, dodao je.
Unuk nakon 33 godine traži djeda
Igor Korać i nakon 33 godine traži svoga djeda. On je odveden u Negoslavce. Tamo je bio zatvor milicije kuju su činili lokalni Srbi i tamo se djedu gubi zadnji trag.
– Nada nakon 33 godine ne umire i neće umrijeti dok god sam ja živ, rekao je.
Dodaje kako je na svakoj ekshumaciji oko Negoslavaca i nada je uvijek da je djeda tu.
– Moj je otac branitelj Vukovara i bio je 9 mjeseci u logoru, a pokopan je na ovom groblju prije dvije godine.Počinio je suicid i pridružio se mnogim braniteljima koji su to napravili. Traume iz logora, batine i mučenja su dali svoje, naglasio je.
Na pitanje kako je građaninu Vukovara hodati ovim ulicama s mislima na one kojih više nema, Korać je kazao kako je to izuzetno teško te kako su osjećaji neopisivi.
Dalibor Baranj sa 16 godina uzeo pušku i branio Vukovar
Dalibor Baranj imao je tek 16 godina kada je odlučio uzeti pušku i braniti Vukovar.
– Sam sam se odlučio. Otac je išao, znači nije bilo drugog izbora. Morao si braniti sebe, svoju ulicu, svoju kuću, svoju familiju, svoju obitelj, kaže.
– Imao sam puno sreće u toj cijeloj priči. Bio sam na par položaja, znači par lokacija zajedno s ocem. Najveća sreća u toj priči je otac koji je bio sa mnom. On me par puta spasio od pogibelji. Na kraju smo i zarobljeni zajedno. Završili smo u Stajićevu, rekao je.
Danas imam petero djece koje učim sve te vrijednosti za koje sam ja dao i svoje zdravlje i svoju mladost, kaže, te ističe:
– Mladost je naša budućnost. Svaki od nas mora svoju djecu učiti tim stvarima, to se ne smije zaboraviti.
Dragan Primorac: Srbija mora shvatiti da vrijeme istine dolazi
Traganje za istinom i posmrtnim ostacima svih žrtava Domovinskog rata ključni je prioritet, poručio je u Vukovaru kandidat za predsjednika države Dragan Primorac.
– Kao budući predsjednik Republike Hrvatske inzistirat ću na tome da Srbija konačno kaže istinu i da pronađemo i pristupimo svim lokalitetima na kojima se nalaze posmrtni ostaci žrtava Domovinskog rata, poručio je Primorac. u ponedjeljak.
Srbija mora shvatiti da vrijeme istine dolazi, i to će biti jedan od temeljnih prioriteta njihove budućnosti, naglasio je.
Dodao je da je temeljni problem nedostatak pristupa informacijama o lokalitetima masovnih grobnica.
– Bez tih informacija, naša DNA baza podataka, koja je popunjena, ne može biti upotrijebljena za usporedbu i identifikaciju. Mi imamo vrhunske forenzičare, DNA tehnologiju, ali bez posmrtnih ostataka i lokaliteta grobnica, ne možemo napraviti iskorak. Naša strategija, koja je započela još u ranim danima identifikacija, mora biti usmjerena ka pronalaženju svih lokaliteta masovnih grobnica, naglasio je.
Medved: Moramo biti svjesni što se sve događalo u Vukovaru
Potpredsjednik Vlade i ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved izjavio je hodajući Koloni sjećanja, kako moramo biti svjesni što se sve događalo u Vukovaru, dodavši da u Vukovaru vidi sve više mladih što ga ohrabruje.
– Mučeni, ubijani, to su slike koje su itekako prisutne ovdje. Zato, kad vidimo ovako veliki broj ljudi koji se dolaze pokloniti žrtvama, dodano ohrabruje da je istina o Domovinskom ratu i žrtvama koje smo podnijeli itekako prisutna u životu našeg naroda, rekao je Medved.
Dodao je kako je sve više mladih u Vukovaru, što ga ohrabruje.
Gvozdanović: Švicarski časnik spasio nas je od jame na Ovčari
Dubravko Gvozdanović pripadnik MUP-a u Vukovaru prisjetio se kako je 17. studenog došla obavijest da je obrana grada organizirana u smislu zapovjedništava kolabirala i ne postoji te da su branitelji prepušteni sami sebi.
– U tom se trenutku okrećemo jedni drugima, prikupljamo sve policijske snage i odlučujemo krenuti u proboj. Odlučili smo se za pravac Negoslavaca, ali na žalost nismo uspjeli proći, rekao je.
Dodaje kako su se vratili u Vukovar i dogovorili da svatko traži svoju sreću pri izlasku iz grada.
– Ja sam odlučio otići do centra grada, jer sam od tamo, ali kada sam s 12 svojih kolega došao da vodotornja zaustavio nas je kolega i molio nas da ne nastavljamo stoga što je neprijatelj ušao u grad i presjekao liniju te da preko mosta nećemo proći i bit ćemo ubijeni, kazao je.
Gvozdanović priča kako kada su se vratili iz proboja, njegove žute čizme koje je imao još iz padobranske jedinice bile su pune blata i on se odlučio uzeti nove i to je bio razlog zato što je u logoru u Mitrovici dobivao batine zao što su oni tumačili da su moje čizme ”Genšerice” te da ih imaju samo prave ustaše.
Zahvalio je časniku iz Švicarske koji je popisao sva imena zatočenika u logoru i time ih spasio od jame na Ovčari.
Žanić: U Vukovaru je vladala ljubav i sloga, nepojmljivo za današnje uvjete
Vinko Žanić, jedan od zapovjednika, prije svega obrane Bogdanovaca, rekao je da je bilo potpuno jasno da će Vukovar pasti 10. studenog kada su Bogdanovci okupirani. Time je, kaže, bila izgubljena i zadnja nada za Vukovar, jer su svi izlazni putevi su išli preko Bogdanovaca: Bogdanovci- Marinci-Nuštar-Vinkovci.
– U 204. Vukovarskoj brigadi bilo je oko 1800 ljudi s puškom u ruci, stalno na položaju, a tu je bio i civilni dio koji je osiguravao električnu energiju u skloništima, hranu u skloništima, hranu na borbenom sektoru. Ukupno je to oko oko 4000 ljudi, rekao je.
Traga se za još 273 osobe, a 1100 ih je poginulo.
– U Vukovaru je vladala ljubav i sloga, to je nepojmljivo za današnje uvjete gdje se svaki sa svakim svađa. Nije bilo nikakvog prijepora, sve se dijelilo, naglasio je.
Kazao je kako su se ljudi koji su branili Vukovar svi jako bojali, međutim kako je odmicao rat, kako je vrijeme prolazilo, tako su se sve manje i manje bojali, da bi na kraju čak i granate koje su padale bile nečujne.
– Ljudi se stvaraju herojima u ratu. U miru ni ne znaš što se krije u tebi, međutim rat je nešto što ti pokaže što svaki čovjek nosi u sebi. U miru mi nismo znali koliki smo mi titani. Mi smo mislili da smo mali ljudi, patuljci, međutim kad smo izašli iz Vukovara, onda smo postali titani, zaključio je Žanić.
Baumgartner: Nije istina da vrijeme liječi rane
Kažu da je najteže u životu izgubiti dijete. Nažalost, Tomislav Baumgartner, upravo je to doživio.
– Moj sin je tijekom rata bio pripadnik gardijskog saniteta jer je tamo radila njegova mama koja je bila medicinska sestra. On je bio maloljetan. Išao je u drugi razred tehničke škole. Dragovoljno se prijavio. A onda smo rekli ajde budi sa mamom u bolnici, bit će malo sigurnije.
Ali nažalost ispalo je baš suprotno.
– Iz bolnice su ih pokupili i odvezli u vojarnu. Tamo je bila selekcija, neke su odveli, neke pustili, ali većina ih je završila na Ovčari. Na Ovčari je egzekucija bila 20. studenoga. To nismo znali dugo vremena. Za njegovu tragediju saznali smo tek 1996. godine, rekao je, te dodao kako nije istina da vrijeme liječi rane.
– Ta priča možda vrijedi za nekog tko nije to prošao. 33 godine su prošle, a meni kao da je bilo prije tri dana, kaže.
Dragutin Guzovsky u samici proveo 126 dana
Dragutin Guzovsky, logoraš i branitelj prisjetio se zarobljeništva.
– Dan je bio sličan današnjem, magla, hladnoća. U nas se uvukla neka jeza. Nismo znali gdje idemo, što će biti i kako ćemo završiti. Kad smo se predali odveli su nas na Ovčaru. Tamo smo se zadržali jedno dva sata, a zatim su nas odveli u Negoslavce. U Negoslavcima je bilo ono njihovo čuveno – daj ovamo da ih zaoremo i tako dalje. Međutim, imali smo sreće da je bila legalna JNA tadašnja vojska i oni su nas odvezli direktno za Strijemsku Mitrovicu. Kad smo stigli oko dva sata ujutru, morali smo proći kroz onaj čuveni špalir gdje je bilo stotinjak i više pijanih, drogiranih, razularenih, civila, milicije, vojnika, rezervista. Oni su nas tukli, s čime god su stigli, bilo je najvažnije ostati na nogama i izići iz špalira. Oni koji su pali, njih više nema, ispričao je.
U samici je proveo 126 dana.
– Čovjek mora imati motiv da preživi, ja sam imao obitelj, imao sam suprugu, dva sina. Ja sam imao tu nesreću da sam odrasto bez oca i zarekao sam se da moja djeca neće odrasti bez oca, pa makar bio invalid 100 posto u kolicima, ali ja ću preživjeti. Naravno, tu mi je pomogla i moja psihička stabilnost, jer sam bio vrhunski sportaš nekada i tako da uspio sam preživjeti, prisjetio se Guzovsky.
Djeda i strica vezali žicom za tenk i vukli ih kroz selo
Vukovarska tragedija pamti teške priče, a jedna od njih je i priča Sandre Rapčak koja je imala 2 mjeseca kada su u podrum njene kuće, gdje se skrivala s majkom, bakom, djedom i susjedom u Sotinu, došli četnici.
– Ušli su u kuću te skinuli do gola djeda i susjeda pa ih vezali bodljikavom žicom za tenk i tako ih vukli kroz selo, a kasnije su ih odveli u logor u Begejce. Mamu, baku i mene su zarobili prvo u podrum stare kuće gdje su uperili pušku u nas, a mamu su silovala dva vojnika, rekla je.
Nakon toga su njih tri bile u kućnom logoru u Negoslavcima gdje se odvijalo ispitivanje mame i bake o njenom tati i stricu.
– Drugi se dan ponovilo silovanje moje majke i nakon toga smo prevezeni u Srbiju.
Otac je toga dana otišao na farmu Jakobovac gdje su došli Srbi te su ga zarobili i pretukli s ostalim Hrvatima i odveli na Ovčaru.
– Mi do danas ne znamo gdje su njegovi posmrtni ostaci, kazala je.
Za Zdravka Šanteka studeni je uvijek najteži mjesec
Velik obol obrani grada Vukovara dali su varaždinski policajci. Njih 185 u rujnu 1991. ojačalo je obrambene položaje u gradu i ostali su do kraja rata. Njih 21 je poginuo, pet ih je nestalo, 66 ranjeno, većina je prošla torturu srpskih logora. Njima u čast mnogobrojni Zagorci i Varaždinci svake godine na današnji dan dolaze u Vukovar. Jedan od njih je i Zdravko Šantek, brat policajca.
Za Zdravka Šanteka studeni je uvijek najteži mjesec.
– Dolazimo s bolom, a opet s ponosom, rekao je. Njegov je brat nestao u Borovo Commerceu, tu mu se gubi svaki trag.
– Bilo je jedno suđenje u Osijeku, gdje su pravomoćno osuđeni ljudi iz Trpinje, koji su vjerojatno počinili zločin. Međutim, za tijela nikad nisu priznali gdje su, kaže Šantek.
Kada se posljednji put čuo s bratom, rekao mu je da je jako teško.
Bol je stalna, nikada ne prestaje. I 33 godine nakon mnogi i dalje ne znaju sudbinu svojih nestalih, svojih najdražih.
Željka Holovka Horvat prisjetila se pada Vukovara
Sajmište, ali u ovom slučaju Mitnica, ima ratnih priča, ima sudbina kojih se na današnji dan ljudi prisjećaju, neki žele zaboraviti, a nekima su se urezali u pamćenje, kao što se i građanima Hrvatske urezao Vukovar u kolektivnu svijest i to prije 33 godine.
Željka Holovka Horvat, kći poginulog vukovarskog branitelja, prisjetila se pada Vukovara, rekavši da je onda imala 9 godina, ali da taj dan nikada neće zaboraviti. Oca je izgubila na Sajmištu, a onda je odvedena u zarobljeništvo u Velepromet, kod Šljivančanina. Poslani su na razmjenu u Sremsku Mitrovicu, gdje je s bratom i majkom provela mjesec dana. Kao djevojčica vijest o smrti oca čula je od očevog prijatelja. Svojoj će djeci prenijeti istinu o Vukovaru i Domovinskom ratu, a njezina su djeca uvijek u Koloni sjećanja.
Posljednji zapovjednik obrane Vukovara: Ne bih promijenio niti jednu odluku
Među suborcima u koloni je i posljednji zapovjednik obrane Vukovara i zapovjednik 204. brigade koja je branila grad na Dunavu Branko Borković.
– Sretan sam i ponosan kada vidim koliko je mladih u ovoj koloni kao i obitelji s djecom. To nam je vrlo bitno jer želimo da se priča o Vukovaru iz 1991. prenese na mlade naraštaje, rekao je Borković. Kazao je i kako s današnje točke gledišta ne bi promijenio niti jednu odluku koju je tada donio.
– Tada smo imali dostatno hrane i odjeće, ali nismo imali oružja. Danas imamo dosta oružja, ali na žalost nismo samodostatni u hrani i pitanje je bi li današnja Hrvatska iznijela jedan novi Vukovar, poručio je Borković.
Penava: Svijest o Vukovaru uspješno prenesena i na mlađe generacije
Gradonačelnik Vukovara Ivan Penava rekao je u povodu obilježavanja Dana sjećanja u Vukovaru da to što je na ulicama Vukovara veliki broj mladih ljudi pokazuje da je svijest o Vukovaru uspješno prenesena i na mlađe generacije.
– Osjećaji su svake godine isti, već je to puno godina. Ono najteže kreće već dan ranije, 17. studenoga navečer, upravo iz kruga bolnice, rekao je Penava. Sinoć je, kaže, mislio i na vukovarsku heroinu, doktoricu Vesnu Bosanac, “koja više nije s nama”.
– Godina po godina, legenda za legendom, ta priča na neki način kroz autentične sudionike blijedi i sve je slabija, dodao je.
Izrazio je, s druge strane, zadovoljstvo velikim brojem mladih ljudi koji su ovih dana i danas na ulicama Vukovara rekavši kako to govori da je prisutna svijest o Vukovaru, da je uspješno prenesena na mlađe generacije te da ti mladi ljudi znaju kako je stvorena Republika Hrvatska.
Upitan koliko je zadovoljan suradnjom s institucijama Srbije vezano uz potragu za nestalima, odgovorio je da se, što se tiče hrvatskih institucija, prije oko tri do četiri godine osjetio značajan iskorak prema naprijed.
– Što se tiče hrvatskog pravosuđa mogu i tu konstatirati određene pomake u uhićenjima odgovornih – bilo putem međunarodnih tjeralica, bilo uhićenjima kada budu dostupni u Hrvatskoj, dodao je. No, naglasio je, ostaje fokus na zapovjedni kadar koji je nekada činio Generalštab JNA, kao glavne tvorce i pokretače te nalogodavce koji “uspješno izmiču ruci pravde” .
– Mnogi od njih su pokojni, a bez obzira koliko se besmisleno čini suditi nekome tko je umro mislim da bi ta presuda bila stvar temeljne higijene svakog društva. Da se najodgovornije za ratne zločine presudi. U tom smislu očekujem da hrvatska država postupi, zaključio je.
Zoran Sablić prisjetio se obrane Vukovara
Trpinska cesta bila je žila kucavica i prva crta obrane Borova naselja i cijelog rada Vukovara. Na Trpinskoj cesti Vukovar i svoje sugrađane branio je i Zoran Sablić. Rekao je kako je teško tko mogao slutiti da će Vukovar postati takva krvava bitka.
– Kako se klupko odmotavalo, bilo je sve teže i teže, ali su nam dali šansu da se pokažemo, nisu nas napali iz sve snage i to je ustvari bio spas, rekao je.
– Mi nismo ni znali što je granata. Granata padne, mi ne znamo s čime nas gađaju, nismo znali kojim oružjem oni raspolažu, ali brzo je JNA pokazao svoje pravo lice nakon Borova sela. Ustvari 4. srpnja je za Borovo naselje bio presudan. Da je onda Borovo selo palo u napadu koji je bio krvav, ali smo se uspjeli obraniti, onda ne znam što bi bilo, prisjetio se.
Pavao Živković, otac nestalog vukovarskog branitelja
Vukovarski branitelji imaju na tisuće herojskih priča, ali svi imaju barem jednu tužnu.
Pavao Živković, otac nestalog vukovarskog branitelja govori kako se njegova obitelj stavila na raspolaganje Hrvatskoj kako bi branili domovinu.
– Moji su sinovi taman odslužili vojsku i koliko god smo ih supruga i ja željeli sačuvati jer smo se bojali za njihov život, oni su se odlučili braniti Hrvatsku, rekao je.
Naglašava kako su ratni dani grozno izgledali za cijelu obitelj. Dodaje kako je to bio pakao na zemlji.
– Nisam znao hoću li doživjeti sutrašnji dan. Ogromne količine granata su padale, avioni su raketirali Vuteks. To je bio užas, naglašava.
Kraj rata je dočekao odvojen od sinova i kako kaže, kada je pao Vukovar, bio je u nedoumici što raditi. Još uvijek ne zna što je s njegovim sinom Goranom, a pitanje je smatra, kada će se to saznati.
– Bio je ranjen 16. studenog, a 19. studenog Šljivančanin ih je pokupio iz bolnice i odveden je na Ovčaru, rekao je.
Doktor Zujović prisjetio se rada u Vukovarskoj bolnici 1991.
Teško je zamisliti što su sve prolazili ranjenici, ali i liječnici i medicinsko osoblje koji su morali učiniti sve kako bi spasili ljudske živote.
Edin Zujović, liječnik dobrovoljac, 1991. iz udobnosti Zagreba, profesionalnog rada u bolnici, kao dragovoljac je došao u Vukovar.
– Kad sam došao bilo je maglovito, tmurno jutro, pola šest ujutro i tek sam onda počeo upoznavati sustav rada Vukovarske bolnice u takvim posebnim uvjetima na koje u cijeloj Hrvatskoj još nismo bili spremni, ali Vukovarska bolnica i ti dotadašnji djelatnici koje sam zatekao u bolnici, funkcionirali su super. I tako je bilo sve do trenutka pada, prisjetio se.
– Ja sam bio ratni transfuzijolog zadužen za način liječenja sa krvi i krvnim pripravcima. Moj lijek za pacijenta, ranjenika je bio samo u živom čovjeku. Znači, išlo se po skloništima da bi se pribavio taj lijek, ispričao je.
Jandroković: Na žrtvu Vukovara i Škabrnje trebamo se sjećati zauvijek
Ovaj dan jedan je od onih datuma gdje je vjerojatno najjača identifikacija svih Hrvata i Hrvatica sa stradanjem grada Vukovara, sa simbolom i hrvatske patnje, ali i hrvatske slobode, rekao je predsjednik Hrvatskog sabora Gordan Jandroković.
– Današnji dan je Dan sjećanja na sve žrtve Domovinskog rata, na žrtvu Vukovara i Škabrnje i trebamo inzistirati da se tih dana sjećamo zauvijek, da mladi naraštaji shvate što se ovdje događalo jer mnogo je onih koji bi željeli izmijeniti istinu o Domovinskom ratu. Važno je da mladi ljudi razumiju da je jako teško Hrvatska došla do svoje slobode, da je palo puno ljudskih života, bilo je ovdje puno nesreće, patnje, stradanja. Danas se zaista moramo prisjetiti svih tih ljudi, zahvaliti još jednom hrvatskim braniteljima, herojima koji su dali svoje živote za hrvatsku slobodu i iz tog razloga zaista puno je emocija i Vukovar zaslužuje svu ljubav hrvatskog naroda, kazao je Jandroković.
Obuljen Koržinek: S ponosom i zahvalnošću sjećamo se onih koje smo izgubili
Ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek poručila je na obilježavanju 33. obljetnice stradanja Vukovara da se s ponosom i zahvalnošću sjećamo onih koje smo izgubili u Domovinskom ratu, kao i svi koji su došli danas u Vukovar i Škabrnju, tako i svi u Hrvatskoj i svijetu.
– Danas smo tu svi s istim uspomenama, s osjećajima, mislima. S ponosom i ogromnom zahvalnošću sjećamo se, kao i oni koji su došli danas u Vukovar i Škabrnju, ali i svi Hrvati u Hrvatskoj i u svijetu danas nose tu uspomenu, izjavila je Obuljen Koržinek uoči početka programa.
Dodala je kako ovo nije trenutak za bilo kakvu politiku, ovi trenuci moraju okupljati svih bez obzira na razlike. Danas smo svi s istom mišlju i dubokom zahvalnošću i pijetetom, poručila je.
Anušić: Snažan podsjetnik na veliku cijenu slobode hrvatskog naroda
Potpredsjednik Vlade i ministar obrane Ivan Anušić izjavio je hodajući u Koloni sjećanja, da je Vukovar na pravi način pokazao kako se Hrvatska bori za svoju neovisnost, pri čemu je podnio najveću žrtvu.
– Vukovar je 1991. godine obranio, dao vremena ostatku Hrvatske, slomio kičmu najelitnijoj mehanizirano-oklopnoj brigadi JNA i na pravi način pokazao kako će se Hrvatska boriti za svoju neovisnost, rekao je Anušić.
Vukovar je od najveće tuge i tragedije hrvatskog naroda u novijoj povijesti postao inspiracija i motiv mladim ljudima i nama koji više nismo tako mladi da se stvari mogu učiniti uz jaku volju i vjeru, dodao je.
– Nismo imali mehanizaciju, nismo imali oružje, nismo imali opremu, ali smo bili odlučno za neovisnost, nezavisnost i samostalnost Hrvatske. Vukovar je podnio i još uvijek podnosi ogromnu žrtvu zbog svega što se učinilo i tragovi koji su se 90-tih godina dogodili još uvijek nisu izliječeni”, kazao je.
Izrazio je zadovoljstvo što u Vukovar na današnji dan dolazi jako puno ljudi, a posebice mladi.
Upitan o problemu nestalih i slaboj pomoći Srbije, Anušić je odgovorio da Srbija ima saznanja o nestalima i onima koji su tu zarobljeni te onima koji su ubijeni bez suda i ikakvih procedura.
– Sve to postoji i sve je to dokumentirano, kazao je. Upozorio je da su grobnice nekoliko puta premještane pa se iz toga vidi da su znali gdje su poginuli bili sahranjeni i gdje su ponovno pokopani.
– Nevjerojatno je da ljudi koji su sudjelovali u tome čak niti anonimno ne žele reći ljudima gdje su počivališta njihovih najmilijih da ih mogu sahraniti, imati grob i zapaliti svijeću, rekao je.
“U Vukovar dolazimo odati poštovanje i sjećanje na one koji su za RH dali najviše”
Premijer Andrej Plenković poručio je na obilježavanju Dana sjećanja na žrtvu Vukovara, da u Vukovar dolazi s jednim ciljem – dostojanstveno odati poštovanje i sjećanje na one koji su za Hrvatsku dali najviše.
– Na nama je da na temeljima suvremene Hrvatske države, a to je Domovinski rat, činimo maksimalne napore da se u svemu što radimo na adekvatan način odužimo braniteljima i njihovim obiteljima i da simboli Domovinskog rata budu temelj suvremene Hrvatske države. Hvala im!, poručio je premijer Plenković.