Vrijeme jugoburno. Napokon dobre vijesti: na Krampus areni sv. Nikola donio Dinamu bod. Iste večeri Hrvatska zapala u ustavnu krizu, sve do jutra. Nikola stavio u čizmicu povjerenje premijeru sedamdeset i šest zastupnika, šestoga saborska straža lovila po hodnicima. Nema krize, nismo mi ni Francuska, ni Rumunjska ni Južna hitrecKoreja, nekmoli Sirija, koja šaptom pade.
Malo se kockamo, kocke su nam u grbu, ali nismo ovisnici. Naše su afere mikroskopske, nevidljive prostim okom. Nema izvanrednoga stanja, ne paničarimo kao u Skandinaviji, gdje daju upute puku kako preživjeti nuklearni rat, negdje se već dijele i bočice joda. Ustavni sud postupio mudro, za svaki slučaj pripremio papir kojim mu se produljuje mandat u starom sastavu, ako izvršna i zakonodavna vlast ne obave posao na vrijeme. Papir na kraju nije bio potreban, ali je poslužio za male politikantske igrice oporbe, koje je prekinula Sanja Barić, a i izvučeni presedan Mletačke komisije. Znači ni tu nema afere, ni mikroskopske.
Ipak, treba se malo uozbiljiti. Početkom 15. stoljeća (vidi moj roman Vladar Bosne) neki je kroničar zapisao: „Od potopa nije se svijet toliko smel i vrtil“. Eto, vrijeme u kojemu živimo baš je takvo, to jest puno gore, jer je u petnaestom stoljeću poznati svijet bio nešto manji. Najopasnije je oružje bila tzv. grčka vatra, kojom su gađani brodovi, a topovi se tek oprezno pojavljivali.
U prošlom tjednu bavili smo se mi Hrvati uglavnom sektama. Do tada smo znali samo za jednu sektu, Nemremo!, koja nije toliko maligna, osim za promet, smeće i grad Zagreb uopće, kadli smo čuli da postoje i druge udruge. Ma oduvijek su postojali manipulatori, koji ništa ne bi mogli učiniti da nema manipuliranih, lakovjernih ili munjenih. Pa i sada, ništa novo pod suncem. Ono što me je malo zabrinulo jest da o sektama država ne vodi računa, ne zna ni koliko ih je ni gdje su, ni u kojim se šumicama uz vatricu služe crne mise, koliko manipulatori zarađuju i odakle im toliki stanovi, kuće, hazustandard. Dok zavedeni i „izvedeni na pravi put“ naglo osiromašuju. Nema evidencije, kao za prometne prekršaje, recimo. Nešto u korist sekta: kažu napisi da one odvraćaju ljude od službene medicine. Pa očekujem da se objasni veza između lista čekanja i ulaza u sekte. Mislim, također, da pojam sekta treba malo proširiti, recimo na sektu stranih banaka u Hrvatskoj, sektu stranih trgovačkih lanaca itd., lančano i tajnovito povezanih međusobno i s hrvatskom politikom koja im dopušta ugovore s vragom, a on diktira cijene proizvoda.
Nije važno, sve dok ne postane važno, a onda je kasno. Za jednu sektu, osim u uvodu rečene, ipak znam, a okuplja se u šumi nazvanoj Zajednički jezik, sastaje se potajno, ali i javno na Filozofskom fakultetu, što je već i pokojni Ivo Brešan ustanovio u Nečastivom, doduše iz drugih pobuda. Prije nekoliko dana toj šumi usprkos održan je u HAZU skup o budućnosti hrvatskoga jezika. Vidio sam i čuo izjave samo nekih jezikoslovaca, jer sam tražio mačka po vrtu i nešto propustio. Ali ono što sam čuo bilo mi je dovoljno da shvatim kako su vrsni jezikoslovci dobro krenuli, a to dobro je – razjasniti pojmove. Da postoji hrvatski standardni kao jezik civilizacije, da postoji hrvatski književni kao jezik kulture, kojemu je štošta dopušteno, da postoje narječja i govori kojima je sve dopušteno, a sve navedeno zove se jednim jedinim imenom – hrvatski jezik. Tako nekako. Ne citiram, samo prepričavam, možda i površno.
Ne znam zašto sam odmah dograbio jezik, hereditarno sam opterećen. Kako bilo, najvažnije je da hrvatski jezik ima budućnost u svijetu gdje svakih nekoliko godina ili mjeseci ili svakodnevno nestaje poneki jezik, zauvijek. A s njim i narod, uglavnom.
Jezik i nije moje uže područje u znanstvenom smislu, ali jest kao alat kojim se služim, pa sam naravno zainteresiran. suciOni koji bi htjeli, ili su htjeli, odvojiti hrvatski jezik od hrvatske književnosti, zlonamjerni su idioti, a zovemo ih još i vukovcima.
Dosta o tome. Idemo na zabavne stvari: predsjednik države koji je Ustavni sud i suce bio nazvao ofucanim kuhinjskim elementima, odjednom je postao užasno zainteresiranim da Ustavni sud opstane, čak nije otputovao u Pariz, samo da ostane tu i zapečati novi sastav, izglasovan u Saboru. Ma kako to? Sličan slučaj nije viđen ni u Ovidijevim metamorfozama. A u Parizu, na otvorenju Notre Dame, opožarene pa obnovljene katedrale, svi predsjednici i premijeri se rastužili, pitali gdje je Zoki, zašto nema Zokija, kako možemo bez njega. Neki su gledali prema (obnovljenom) zvoniku i mislili da se možda ondje skriva. Ima li čovjek neke hemunge kada se o crkvama radi, sjeća li se svoga premijerskoga mandata i crkve sv. Marka, kada je s prozora Banskih dvora gledao napad policije na hrvatske branitelje. I to neke čudne policije? Propustio je Zoki i susret sa Zelenskim, i bolje, inače bi trebao nadugo objašnjavati svoju nevoljkost da pomogne Ukrajini. Tako su Trump i Zelenski, uz asistenciju Macrona, morali bez njega rješavati veliku svjetsku krizu, a to je tužno. Sjetite se samo kako je Hrvatska u 10. stoljeću riješila veliku jugoistočnu europsku krizu, pobjedama nad Mađarima, o onda i nad Bugarima. Ako se ne sjećate, barem znate kako je veliku krizu rješavala Hrvatska vojska devedesetih.
Glede zagrebačke Katedrale: ona je stradala nešto poslije Notre Dame, ali u potresu, a kada će opet zasjati, ne zna se. Radovi traju, bit će gotovi jednoga dana. Traju u Zagrebu i drugi radovi, gradski. Nemremo! želi nešto pokazati do svibanjskih pobožnosti, to jest lokalnih izbora sljedeće godine. Pa i pod cijenu da loše raspoređenim radovima izazove kaos, ne samo prometni, što mu uspijeva iznad očekivanja. Na zidovima vidim grafite koji pozivaju Senfa da ode. Ne znam kamo, po hrenovke možda.
No dobro, ima i drugih neobičnih događaja, recimo da novine više ne ću moći kupovati na kioscima Tiska. Očekujem da se meso više ne će prodavati u mesnicama, ni ribe u ribarnicama. A gdje ću ja kupovati novine, nije mi jasno, pa ja bez brenanovina ne mogu, neka me proglase fosilom, ali jednostavno ne mogu početi dan bez kave i novina (i bez cigareta, ali to ne smijem napisati). Najviše me brine gdje će ljudi kupovati pupovačke Novosti, navodno malo financijski skresane, ali taj će gubitak biti nadoknađen na drugim stavkama. A što će jutrom čitati Mak i Tor? Samo buljiti u televizor i pljuckati osobito po dramskim, igranim emisijama, to jest domaćim. I zlobno komentirati najave za koncert Lepe Brene. „Pa kako“, pita me mačak Mak, „Lepa Brena u vrijeme Došašća u Zagrebu? Pa ko bu došel na koncert?“ „E, životinjo, ne znaš ti naše ljude, a bogme ih ni ja više ne razumijem, ali tako je kako je. Znaš, ne će Lepa u Vukovar niti u Dubrovnik, koji znaju što je opsada i tko ih je razarao. Doduše, i Zagreb je raketiran poslije Bljeska, ali to su Zagrepčani zaboravili. Bilo nekad, sad se ne spominjalo.” U Dubrovniku je zato za sv. Nikolu pjevao Thompson, koji u Zagrebu i Beogradu nije baš poželjan. Sjećaju se Dubrovčani vrlo dobro 6. prosinca i svih strašnih mjeseci kada se pjevalo „Nećete u Dubrovnik, niste ni prije“. (Nije posve točno, ušli su komunisti 1944. i odveli uglednike na Daksu.)
Kažem, kad već nema novina, gledamo televizije. Vrlo zanimljiva dramaturgija središnjega Dnevnika u petak. Hrvatski premijer daje izjave o unutarhrvatskim zbivanjima, komentira nadugo i široko, a kraj njega stoji Dodik i pozorno sluša. Krupni plan, ne vidimo gdje se sve događa. Pa kaj je to, pita se publikum? Neki čak misle da je izglasano nepovjerenje Vladi, pa se sada sklapa nova. S Dodikom umjesto Pupovca. Drugi misle da je napokon ostvarena ona nikada realizirana konfederacija Hrvatske i Federacije BiH, da ju je Dodik konačno blagoslovio, ne bi li mu to bio povod da napokon pridruži RS državi Srbiji? A ništa se slično nije dogodilo. Samo je dramaturgija bila interesantna. Naime, nekoliko priloga poslije publika je odahnula, aha, riječ je o Mariji Zvijezdi, trapističkom samostanu blizu Banje Luke, u kojemu je sada uređen muzej. A eto se Dodik priključio hrvatskoj delegaciji, uz Bojanu Krišto i biskupa. Lijepa gesta, naivni će pomisliti da stvari idu nabolje, cvjeta bratstvo i jedinstvo iznad sira i piva. (Uzgred, u nekoliko je navrata spomenuta „gruba greška“ nacionalne televizije, dotično hrvatske, gdje su Hrvati nazvani nacionalnom manjinom u BiH. Nije rečeno meni neinformiranom kada se dogodilo i tko ima zasluge.) A glede sira trapista, navodno je samo jedan redovnik znao točan recept, ostali ne, a taj je jedan u času smrti predavao tajnu sljedećem.
Nešto dalje, na Bliskom istoku novije vijesti. Nakon Međunarodnoga kaznenog suda, sada je na Netanyahua svratio oči i Amnesty International, koji ne želi amnestirati izraelskoga zločinca i bez dlake na jeziku spominje genocid u Gazi. trump zelenskiJoš jedan udarac za trolove. S tim u neposrednoj svezi: vozim se Zagrebom (odnosno stojim na stajanki zelenoga vala), slušam Hrvatski radio, emisiju o palestinskom filmskom redatelju, mislim da se zove Mašaravi, a voditelj emisije mrtav-hladan spominje genocid u Gazi. Bez navoda, jer u radijskom svijetu ne postoje navodi… Inače, navodno su već na raznim festivalima nagrađena trideset i dva palestinska filma, ostala su mi u uhu dva naslova – Raj na Zemlji i Jedina zemlja. Jedan su film zajednički snimili Izraelac i Palestinac. Ima nade. Što su dogovorili Trump i Zelenski u Parizu, nije poznato. Navodno se čeka Hrvatska i hoće li Amerima prodati sve dijelove golemoga S 300 ili kako se zove, a Ameri Ukrajincima. Toga se čudovišta dobro sjećam: bio sam na jarunskoj tribini kada se pojavilo na kraju svečane vojne kolone – ljudi isprva zbunjeno gledali, nikada ništa slično nisu vidjeli, a onda zapljeskali. Od tada čudovište nisu vidjeli, pa prestali pljeskati, ali da je imalo veliku promidžbenu vrijednost koja se ne može izračunati u dolarima – jest. Vidjeli su snimke i u Beogradu, pa se grdno preplašili. A kako i ne bi. Potom smo sve obavili i bez čudovišta. Srbija je desetljećima smišljala odmazdu, i smislila – poslala lepe cajke. A u Zagrebu opet pljeskali. Ima nade, reče Vučić Šešelju.
Zagreb advent run
Za rubriku Hrvatskih kronika zvanu Jezik naš svagdanji: trčali trkači i trkačice Zagrebom, u utrci nazvanoj hrvatskomu jeziku priuštivim riječima Zagreb Advent Run. Masakr jezika našeg starostavnog nastavlja se nesmiljenom i nesmanjenom žestinom. Možda sam već pisao o jednoj zvrčki iz devedesetih, kada su nama tadanjim gradskim vijećnicima neki mudraci došli s prijedlogom da se Zagrebački velesajam preimenuje u Zagreb Velesajam, jer ono „ački“ zvuči prostački. Pa smo ih izbacili kroz vrata. Ali su uporni, vraćaju se kroz prozor sa Zagreb Advent Run i sličnim doskočicama. Ipak, čast adventrunerima jer su trčali u humanitarne svrhe. Samo ne treba ujedno biti nehuman prema hrvatskom jeziku. Očekujem da skijaške utrke na Medvednici nazovemo Bearmountain Run.
Piše: Hrvoje Hitrec, Hrvatsko kulturno vijeće