Ponovno svjedočimo apsurdu u kojem se film “Čovjek koji nije mogao šutjeti” redatelja Nebojše Slijepčevića, temeljen na tekstu Borisa Dežulovića o Tomislavu Buzovu, umirovljenom oficiru JNA, ustrajno promovira kao “hrvatski film” i ulazi u uži izbor za prestižnu nagradu Oscar. Film o časnom činu pojedinca, u svojoj srži, donosi univerzalnu ljudsku poruku o hrabrosti, no postavlja se pitanje – zašto se pod krinkom hrvatskog filma iznova izbjegavaju istinske priče o junacima Domovinskog rata, a veličaju oni koji nisu prepoznali agresiju dok nije zakucala na njihova vrata, objavio je Hrvatski časnički zbor Split na svojoj facebook stranici.
Sve češće svjedočimo stvaranju sadržaja koji pod egidom “hrvatskog filma” otvoreno relativiziraju velikosrpsku agresiju i stradanje hrvatskog naroda. Zar je u zemlji koja je podnijela brutalnu agresiju, izgubila više od 15.000 života, među kojima i 402 nevine djece, te prošla pakao srpskih logora, previše očekivati filmove o pravim junacima? Dok se u hrvatskom kulturnom prostoru i medijima glorificira jedan umirovljeni oficir JNA, koji se nije stavio u službu svoje Domovine, a u isto vrijeme sudbine naših branitelja, civila i njihove žrtve prešućuju se kao nepoželjne teme. Hoće li itko od redatelja snimiti film o herojima Vukovara, Škabrnje, Dubrovnika, Dalmacije? Je li toliko teško prepoznati vrijednost priča o onima koji su goloruki stali pred tenkove i krvavom žrtvom obranili domovinu?
Pitanje se mora postaviti izravno Ministarstvu kulture: zašto se sustavno izbjegava poticanje stvaranja sadržaja koji će hrvatskim naraštajima pričati o herojstvu Domovinskog rata? Kome smeta istina o hrvatskim braniteljima koji su ginuli za slobodu, o majkama koje još uvijek traže kosti svojih sinova, o djeci čija su imena upisana u vječnost? Vrijeme je da odgovorni shvate kako hrvatska kinematografija ne smije biti prostor za iskrivljavanje povijesti, već temelj za očuvanje istine i ponosa na ono što smo prošli kao narod.
Š𝙪𝙩𝙣𝙟𝙖 𝙟𝙚 𝙟𝙚𝙙𝙣𝙖𝙠𝙤 𝙤𝙥𝙖𝙨𝙣𝙖 𝙠𝙖𝙤 𝙞 𝙡𝙖ž
Priča o Tomislavu Buzovu, dirljiva na ljudskoj razini, postaje političko oruđe koje neopravdano optužuje Hrvatsku za bešćutnost. Buzov, koji je po vlastitom izboru ostao u Beogradu i čija je savjest proradila tek pred nepravdom nad Bošnjacima, nije i ne može biti simbol Hrvatske. Hrvatska ima svoje junake, svoje žrtve i svoju istinu, koju ne smijemo prepustiti zaboravu.
Dok ovakvi filmovi dobivaju nagrade i svjetsku pažnju, hrvatski narod i dalje čeka film o dječaku koji je goloruk stajao pred agresorskim tenkom u Vukovaru, o hrvatskom branitelju koji je preživio logor, o medicinskoj sestri koja je pod granatama spašavala živote.
Zar su te priče manje vrijedne? Šutke prelaziti preko ovakvih projekata znači sudjelovati u iskrivljavanju povijesti i odricanju od vlastitog identiteta.
Hrvatski časnički zbor grada Splita poziva na jasno zauzimanje stava: kultura i filmska industrija moraju služiti istini, a ne ideološkim projektima koji ponižavaju hrvatske žrtve i herojsku obranu.
Krajnje je vrijeme da se potakne stvaranje djela koja će na dostojanstven način prenijeti istinu o Domovinskom ratu i veličati one koji su za slobodu Hrvatske dali najviše.
Hrvatska zaslužuje filmove o svojim herojima, o borbi za pravdu i slobodu. Dugujemo to svima koji su pali za ovu zemlju i generacijama koje dolaze.
Nećemo šutjeti, jer Hrvatska nije šutjela kada je bilo najteže, poručio je Hrvatski časnički zbor Split.