Nije hadezeovskoga čelnika iz njegova poslijeizbornog tvrdoglavljenja prenulo čak ni to što je zagrebački nadbiskup Kutleša praktički zazvao Božji blagoslov na izbornog pobjednika. Ostao je tako usamljen u društvu Ljiljana Zlatnog, koji je ignorirao pobjedu (nekadašnjeg…) svoga druga Zokija.
Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik
Lider na predsjedničkim izborima do nogu poražene stranke našao se uistinu u zanimljivu društvu – Ljiljana Zlatnog, čak! Gotovo je, zapravo, bizarno da poput Željka Komšića, kojega je svojedobno – i po Sarajevu – promicao novi/stari hrvatski predsjednik, ni Andrej Plenković nije čestitao Zoranu Milanoviću uvjerljivu pobjedu, nakon koje je postao treći, poslije Franje Tuđmana i Stjepana Mesića, šef države kojemu su Hrvati dali drugi mandat. Čestitao je, istina hladno, gotovo nevoljko, ali ipak – i Aleksandar Vučić, dok mu se, eno, pod prozorima tjednima „događa narod“ pa ima i prečega posla; čestitala su oba (preostala) člana troglavoga bh. državnog vrha, predsjednikov hvarski jaran Baja Laktaški, dakako (!), brojni drugi regionalni i ini državnici…
Ali, s Trg Sv. Marka ni pisma ni razglednice.
Djed Mraz iz Banskih dvora
Nije novoprobuđenoga katolika Andreja prenulo iz ovoga njegova tvrdoglavljenja čak ni to što se (već) u ponedjeljak, zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša utjecao kod Gospodina da hrvatskom Kasijusu Kleju (Muhammadu Aliju) iz Predsjedničkih dvora, inače deklariranom ateistu (koji, doduše, često Boga priziva?!), u ovim izazovnim vremenima podari mudro i pronicavo srce kako bi pravedno i pošteno služio svome narodu te pritom zazvao i zagovor Sv. Thomasa Mora, zaštitnik državnika i političara. Plenki je ostao srca kamenoga.
A neće – prisegnuo je u ponedjeljak nakon izvanrednog zasjedanja hadezovskog politbiroa, koji se zbog nazočnosti na izborima politički poniženog Dragana Primorca doimao kao karmine – niti on ni predsjednik Sabora Gordan Jandroković nazočiti ni predsjedničkoj inauguraciji.
Do sada je kohabitacija, kao što je Plenković i navijestio tek što je Milanović prije pet godina osujetio nakanu najvatrenije navijačice Vatrenih da još pet godina iz predsjedničke fotelje navija za sve hrvatske sportaše, bila tvrda. A kakve će (tek) biti, teško je bez antidepresiva, kojima su Hrvati ionako nekritički skloni, i razmišljati. Usput, nakon što je nedjeljni izborni dan pokazao kako je u „slučaju Primorac“ značajno popustila stranačka stega, pojavila se informacija kako se Kolinda Grabar Kitarović nudila HDZ-u da se kandidira za povratak na hrvatski čarobni brijeg te tako revanšira onome koji joj je prije pet godina srušio snove. No Plenković je oktroirao forenzičara Dragana, jer je, svjedočio je premijer nakon izbornog horora, žarko želio biti predsjednik. Djed Mraz iz Banskih dvora grdno je, sad svi znamo, pogriješio ispunjavajući želju onome koji svih ovih godina nakon što je utekao iz HDZ-a i nije bio (baš) tako dobar.
Duga mračna noć
Jasno, može Plenković sad pričati kako su za njega već danas predsjednički izbori lanjski snijeg i kako će se HDZ već u svibnju na lokalnom izbornom pripetavanju vratiti u sedlo. Ipak, njegove reakcije na čestitke novom-starom predsjedniku ponekog hadezeovca, mangupa, dakle, iz vlastitih redova, govore kako mu, nakon što mu je smrknulo u nedjelju uvečer, još nije – svanulo!
Što je, u biti, i logično. Nerijetki su, naime, oni koji (ga) upućuju na zapadne navade. Nakon ovakvoga poraza običaj je – u boljim demokracijama – proglasiti izvanredne izbore. Kao, primjerice, u Francuskoj. Da ne spominjemo, ne treba Plenkoviću soliti otvorenu ranu, one koji zazivaju ostavku onoga koji je kao jedan od (vrlo) rijetkih (u) Hrvata vjerovao kako (kronično) neuvjerljivi Primorac može pobijediti onoga koji pet godina „leti kao leptir, a bode kao pčela“.
Kako bilo, nakon što je (valjda…) prespavao izborni poraz, u ponedjeljak, nakon noćne more, pitali su ga novinari što misli o čestitci načelnika Klisa Jakova Vetme (ponovo) izabranom predsjedniku. Nije se, dakako, Plenković dao zbuniti, pa je mirno, koliko je to u dramatičnim okolnostima bilo moguće, poručio hadezeovskim dužnosnicima – ma gdje bili! – da (malo) prate što je politički stav stranke, a ne da soliraju. U prijevodu, ako imaju svoje mišljenje, neka se s njim ne slažu.
A onda je isto učinio i aktualni HDZ-ov kandidat za splitskog gradonačelnika Tomislav Šuta te i čelnik sinjskog HDZ-a Igor Vidalina. Ups!
Bauk (ne) kruži Saborom
Zapravo, tek je prava ilustracija koliko je izborni krah uzdrmao vladajuću stranku čestitka predsjednika saborskog Odbora za obranu Arsena Bauka na službenoj stranici Hrvatskog sabora, u kojoj se taj (doduše) esdepeovac raduje suradnji s predsjednikom i vrhovnim zapovjednikom Oružanih snaga. No, iz stručnih službi Sabora stigao mu je odgovor kako se resursi Sabora ne mogu koristiti ni za kakve predizborne, izborne ili postizborne promidžbe i aktivnosti te stoga na službenoj stranici ne može biti ni pojedinačne čestitke zastupnika ove vrste.
Što nas vraća u sredinu prošlog stoljeća, u daleku 1952., na Olimpijske igre u Finskoj. Nakon (navodno) povijesnoga NE! kumrovečkog vragolana svome dugogodišnjem političkom pokrovitelju, drugu Brki, sudbina je htjela da u Tampereu Jugoslavija i SSSR igraju nogometnu utakmicu presudnu za plasman u završnicu olimpijskog turnira. I, prva je utakmica, nakon drame, završena 5:5. A onda su u revanšu: Rajko Mitić, Zlatko Čajkovski i Stjepan Bobek sorili – k’o Milanović Primorca – Sovjete (3:1). Poraženi su isto večer, nakon naređenja iz Kremlja, brodom poslani u Lenjingrad. Isfrustrirani je Staljin zabranio da se objavi rezultat utakmice. A sovjeti su o tome porazu mogli čitati novinama tek godinu dana kasnije, nakon što je Josif Visarionovič preselio u mauzolej, tik do Lenjina. (Danas, inače, tamo nema niti jednog…)
Što dijete misli…
Možda je pretjerano uspoređivati ove dvije situacije pokušaja skrivanja ili pak ignoriranja istine, te vode duboke? Uostalom, Plenković je, ipak, drugačijega habitusa od Titina (ruskog) imenjaka, ma koliko njegovo aktualno inzistiranje na partijskoj stezi čak i kada je riječ o (običnoj) čestitci demokratski izabranom predsjedniku stvara nemalu dvojbu. Ali i nelagodu u Lijepoj našoj, pa i šire što bi se – ne ponovilo se! – u maršalovo vrijeme govorilo: Pušta li to taj nekadašnji karijerni diplomat brkove?! Nema, međutim, straha. U biti, trenutačna reakcija hrvatskog premijera ravna je – dječjoj. Naime, kada nezadovoljno dijete ljutito pokrije oči ne želeći vidjeti nikoga oko sebe, ono misli kako i njega više nitko ne vidi.
Milanović će pak biti inauguriran na Pantovčaku ili na Trgu Sv. Marka – možda čak i na Trgu bana Jelačića! – bez obzira koliko Plenković ignorirao tu za njega bolnu činjenicu. I žmirio… Možda čak i sljedećih pet teških, ili, služeći se njegovom retorikom, tvrdih godina.
Foto: Katolički tjednik