Gledam Domagoja Duvnjaka i Igora Karačića kako prevode nove generacije imena, lica, ratnika u izvođenju pjesme koja ne samo da se bori protiv zaborava, nego potiče ljubav.
Kad je prije 6 mjeseci MP Thompson objavio pjesmu “Ako ne znaš što je bilo“ mnogi su dežurni komentatori govorili i pisali da je prošlo vrijeme ovakvih pjesama. Danas, dok cijela Hrvatska – predvođena našim nevjerojatnim rukometašima – pjeva ovu pjesmu, svjedoči nam to da nikada neće proći vrijeme ljubavi za Domovinu. Ta ljubav je tako lijepo bljesnula ovoga siječnja, nakon godina čekanja, u igri, srcu, žaru i predanju onih koji su redovito među nama najbolji – hrvatskih sportaša.
Gledam Zvonimira Srnu kako daje izjavu i prepun poštovanja pred pohvalama zlatnih rukometaša iz Portugala i Atene stidljivo ističe važnost tima.
Taj isti igrač nije za sebe htio zadržati titulu najboljeg igrača utakmice, nego ju je podijelio sa svojim suigračem i cijelim timom koji ih je okružio u zajedničkoj navali čiste, tople i iskrene emocije.
Gledam Igora Vorija i Mirzu Džombu kako se iskreno raduju nekim novim klincima koji će možda i njih skunuti sa trona najuspješnijih hrvatskih rukometaša i prepoznajem u njima ljubav za dres koji su nosili.
Gledam Dominika Kuzmanovića koji tako ponizno govori o svojim nevjerojatnim zaslugama, ne samo u ovoj utakmici, nego na cijelom turniru.
I gledam publiku koja na njegove poteze pada u delirij radujući se uspjesima svojega nacionalnoga tima. U toj publici je toliko obitelji, toliko mladih, toliko djece koji možda i ne razumiju do kraja što znači pobijediti Francusku u polufinalu Svjetskoga prvenstva i kolika je to terapija generacijama naših ljudi kojima su sportaši često bili jedan od rijetkih izvora radosti u godinama neizvjesnosti i straha.
Gledam u Dagura kako pjeva riječi hrvatske himne i kako poslije utakmice zahvaljuje “herojima“ jer je svjestan da je sport više od igre, a da su nacionalni timovi izraz vjere, nade i ljubavi jednog naroda koji se – usred tolikih neslaženja – na ovom polju dokazuje kao uspješan, borben i spreman.
Gledam u sebe kako i nakon 22 godine otkako sam pratio prvo prvenstvo jednako strepim, jednako se ljutim, jednako sa sobom samim pregovaram tijekom utakmice, jednako se naježim na riječi pjesama i jednako pustim suzu kad čista i topla emocija ljubavi nadvlada.
Gledam u hrvatsku zastavu za koju igraju naši sportaši i sjećam se kako su mi stariji znali svjedočiti da su u sportu navijali za Nizozemsku jer svoje zemlje nisu imali na turnirima, a upravo je nizozemska zastava ponajviše podsjećala na milu trobojnicu.
Gledam je kako se vijori visoko iznad lica hrvatskih rukometaša, kako za nju ponosno danas skija Zrinka Ljutić, gledam je na obrazima prekrasne hrvatske mladosti u zagrebačkoj Areni, gledam je na tribinama, na srcima tolikih navijača i gledam kako još jednom svi zajedno ćutimo da je ona veća od nas samih.
Gledam i čudim se kako su dragocjene za moj narod ove sportske lekcije koje tako često živimo.
Ako ne znaš što je bilo, nek ti kaže hrvatska sportska povijest ispisana krvlju i znojem tolikih heroja koji su na svoj način izrazili i zaživjeli ljubav za milu trobojnicu praveći na taj način trajni zavjet Domovini: Ili će se viti, il’ nas neće biti!
Fra Antonio Musa/Foto: Hrvatski rukometni savez