Hrvatska rukometna reprezentacija ostvarila je izniman uspjeh na Svjetskom prvenstvu, osvojivši srebrnu medalju i titulu viceprvaka svijeta. U finalu, odigranom u Oslu, Hrvatska se hrabro borila protiv moćne Danske, ali je na kraju morala priznati poraz rezultatom 32:26.
Prvo poluvrijeme donijelo je izjednačenu borbu, u kojoj su hrvatski rukometaši pokazali snagu, odlučnost i borbenost. Držali su priključak s aktualnim svjetskim prvacima, no u drugom dijelu Danska je preuzela kontrolu i dominantnom igrom osigurala još jednu titulu.
Unatoč porazu, Hrvatska može biti ponosna na svoj nastup i veliki uspjeh koji je donio novu medalju u bogatu rukometnu povijest. Ovo srebro potvrđuje da hrvatski rukomet ostaje među elitom svjetskog rukometa, a igrači i stručni stožer zaslužuju sve čestitke za trud i zalaganje, prenosi Metković net.
Danska je ovim naslovom osvojila rekordnu četvrtu uzastopnu titulu svjetskog prvaka, ali Hrvatska je pokazala da se može nositi s najboljima i da ima svijetlu budućnost pred sobom.
U hrvatskim redovima najefikasniji su bili Ivan Martinović sa šest i Mario Šoštarić s pet golova. Hrvatski vratari Dominik Kuzmanović (4) i Ivan Pešić (1) imali su ukupno pet obrana.
Oproštajna utakmica Duvnjaka i Karačića
Domagoj Duvnjak za RTL je prokomentirao kraj svoje reprezentativne karijere za RT.L
”Ni u najluđim snovima ne bih poželio ovakvu medalju, pogotovo kad znamo što mi se dogodilo u drugom kolu. Hvala igračima, treneru, stručnom stožeru. Predivno prvenstvo, ostat će mi u glavi cijeli život. Hvala mojoj obitelji, roditeljima, djeci, sestri… Ovo je bio baš dug put. Rodbini, prijateljima, mojim suigračima koji su ovdje, bivšim suigračima, svim trenerima, generaciji koja me je naučila nositi ovaj predivni i teški dres.
Veliko hvala Danskoj, da nije bilo njih, ne bih ni zabio gol, maknuli su mi se. Žao mi je što nisam pozvao Igora, on je nešto pričao sa sucima. Osjećaj je, onako… Znaš da ti je to zadnji gol za ovaj dres. Jako dug put od 2006., znači 19 godina, dao sam cijelog sebe u ovu reprezentaciju za ovaj dres. Odlazim ponosan.
Najponosniji sam na to što bilo kog da sretnem od svojih suigrača, mogu sjesti s njima i popiti kavu. I s bilo kojim trenerom. To je bit sporta, života i na to sam stvarno ponosan. Predivne suigrače i predivne trenere sam imao, puno su me naučili. Život ide dalje, rukomet nije samo Domagoj Duvnjak, rukomet je hrvatska reprezentacija koja je pokazala da smo se vratili u vrh.
Kad se pogleda cijeli turnir, izgubili smo od Egipat. Morali smo dobiti Island pet razlike i jesmo. Luda utakmica s Mađarskom pa s Francuskom, vratili smo se od 5:0 protiv Slovenije… Veselim se sutra doći u domovinu. Jedva čekam. Vjerujem da ćemo se i večeras malo opustiti, za puno igrača će ovo biti prvi doček, nadam se da će uživati. Ovo medalja ide navijačima koji su nas gurali od prve utakmice, bez njih ne bismo došli ovdje.
Imali smo privilegiju igrati doma, navijači su nas gurali. Prije Islanda smo došli do zida, bilo je sve ili ništa. Ta utakmica je nevjerojatna. Island je igrao fenomenalan rukomet, nisu izgubili na prvenstvu, a mi smo ih lagano pobijedili. To je presudan trenutak bio. Vidjeli smo da možemo.
Poslije Slovenija, pa Mađarska od koje smo gubili četiri razlike pet minuta prije kraja. Drago mi je da su dečki shvatili da nema odustajanja. Ni danas nismo odustali. Dali smo sve od sebe, ali Danska je bila bolja. Čestitam im, život ide dalje.
Od prve utakmice do zadnje, bila mi je privilegija, čast i odgovornost. Svaki put kad sam čuo Lijepu našu… Bilo je tu svega. Svakakav sam dolazio na utakmice, ali emocija prevlada. Ponosan sam, to su ogromne brojke, ogromne godine, puno turnira.”
Karačić: Svaka mi je medalja draga, a ovoj se nisam nadao
“Nisam tužan uopće. Prelijepo mi je bilo svih ovih dana dijeliti teren i svlačionicu i hotel s ovim momcima. Presretan sam. Možda je mogao biti malo bolji osjećaj na kraju, ali nisam mogao poželjeti nešto ljepše od oproštaja s medaljom i da mirno ostavimo reprezentaciju ovim momcima.
O utakmici bih mogao pričati i reći dosta toga, ali ne želim ulaziti u to. Miješali su mi se osjećaji. Vidio sam da Dule plače na početku. Ja sam se smijao i želio da svaki trenutak koji provedem ovdje ostane u lijepom sjećanju. Rezultat nije trebao biti takav, ali pamtit ću svaku minutu koju sam odigrao u finalu i na ovom turniru. Hvala navijačima što su došli i uveličali ovo sve”, rekao je Karačić za RTL.
“Svaka medalja mi je draga, ali ovoj se nisam nadao. Sve je vodilo prema tome da će dečki biti bez mene. Ali zvali su me i došao sam. O ovome što se događalo se mogu knjige pisati. Najbitnije je da smo u Hrvatskoj završili onako kako smo htjeli, pobjedom, razveselili smo naš narod. Na kraju nije išlo, srebro je tu. Ostalo mi je samo da poželim sreću svojim prijateljima, ja ću ih pratiti i navijati za njih.
Cijelo vrijeme smo pričali o dočeku, iako ne volim o tome prije utakmica. Ovi dečki su to zaslužili. Nadam se da će doći što veći broj ljudi. Ujedinili smo sve, vratili smo rukomet gdje pripada te i dalje imamo materijala da se svako prvenstvo borimo za ovakve stvari.
Moram zahvaliti svim prijateljima i cijeloj obitelji koji su sve ovo trpjeli zbog mene. Tu dolazi moj prijatelj, moj brat, moj kapetan Domagoj Duvnjak. Toliko toga smo prošli zajedno. Ušli smo zajedno u reprezentaciju zlatom 2006. u Estoniji, opraštamo se zajedno, nadao sam se sa zlatom, ali ovo će mi zauvijek ostati u sjećanju”, zaključio je.
Foto: Hrvatski rukometni savez