Lk 6,27-38
Reče Isus svojim učenicima:
»Vama koji slušate velim: Ljubite svoje neprijatelje, dobro činite svojim mrziteljima, blagoslivljajte one koji vas proklinju, molite za one koji vas zlostavljaju. Onomu tko te udari po jednom obrazu pruži i drugi, i onomu tko ti otima gornju haljinu ne krati ni donje. Svakomu tko od tebe ište daji, a od onoga tko tvoje otima ne potražuj. I kako želite da ljudi vama čine, tako činite i vi njima.
Ako ljubite one koji vas ljube, kakvo li vam uzdarje? Ta i grešnici ljube ljubitelje svoje. Jednako tako, ako dobro činite svojim dobročiniteljima, kakvo li vam uzdarje? I grešnici to isto čine.
Ako pozajmljujete samo onima od kojih se nadate dobiti, kakvo li vam uzdarje? I grešnici grešnicima pozajmljuju da im se jednako vrati.
Nego, ljubite neprijatelje svoje. Činite dobro i pozajmljujte ne nadajuć se odatle ničemu. I bit će vam plaća velika, i bit ćete sinovi Svevišnjega jer je on dobrostivi prema nezahvalnicima i prema opakima.
Budite milosrdni kao stoje Otac vaš milosrdan.
Ne sudite i nećete biti suđeni. Ne osudujte i nećete biti osuđeni. Praštajte i oprostit će vam se. Dajite i dat će vam se: mjera dobra, nabijena, natresena, preobilna dat će se u krilo vaše jer mjerom kojom mjerite vama će se zauzvrat mjeriti.«
Teško je pronaći zahtjevnije riječi iz Isusovih usta od ovih današnjih. Naravni se čovjek naprosto zapita: „Pa dokle bismo to stigli, kad bismo se držali Isusovih riječi? Kad bismo ih uzeli doslovce i provodili u život?“ Međutim, ako se čovjek odvaži, barem u postotcima, slijediti ih, osjetit će u sebi dašak vječnosti, slobode, nenavezanosti na svakodnevnu praksu, gdje vlada zakon jačega, sociološki darvinizam, gdje je čovjek čovjeku vuk, u kome na pozornici imamo samo laktanje i gdje na površini ostaju samo oni koji su moćniji, bezobzirniji, nemoralniji, sebičniji. Svima nam je jasno da se na ovim načelima ne mogu stvarati gospodarski, monetarni, zakonski propisi i mjerila, jer se plaća za onakvo ponašanje ne očekuje ovdje, već ondje, u eshatonu, vječnosti. Sva je pak zemaljska ekonomija usmjerena prema ovozemnim ciljevima.
Blaženstva – koraci za Isusom
Ove su riječi logični nastavak onih ‘blaženstava’, usrećujućih maksima, tzv. makarizama. Ono što mi prevodimo s ‘blaženi’, odnosno ‘sretni’ ili ‘blago onima’, dolazi izvorno od hebrejske riječi „ašrei“, što doslovce prevedeno, znači otprilike ‘koraci’, ili pak „koje li sreće“! Dakle: „Koraci onih koji su siromašni, gladni, žedni, koji tuguju, koji su čisti, mirotvorci“ vode zacijelo u Božje okrilje, u sretnu budućnost. Koji se zapute tim putem, zacijelo ne će pripadati ovdje na zemlji posjednicima, jakima, moćnicima. Bit će poput Isusovih učenika u njegovu društvu, slijediti njegov primjer, odvojiti se od svega, koracati ustopice za njim, kako se i prevodi ono ‘blaženi’. To je prava životna mudrost koju čovjek stječe u Isusovoj školi. Tu se veli kako čovjek mora živjeti da bi opstao pred sudištem, odnosno za velikog obrata i prijelaza.
Isusove su riječi usmjerene na budućnost koja očekuje one koji prihvate nove odnose i ustrojstvo koje ON nudi ovdje i danas. I Isus se služi kategorijom uzroka i posljedica: Što i kako tko sije, onako će i požnjeti. Zato nas upravo Isusove riječi sile da se zauzmemo za pravdu, za mir, za uklanjanje razlika i siromaštva, bijede nenasiljem, mirotvorstvom. Dakle, izabrati pravi put, živjeti u duhu i po duhu Isusovih riječi, ići Isusovim stopama, to je sveukupnost trajnog imperativa Isusove škole. Pođu li tim putem, bit će osobe mira, praštanja, darivanja, bit će bogati Bogom, pomagat će svima. Jasno, taj put ih ne će voditi mimo patnje, križeva, raznih kalvarija pa i nasilne smrti, ali će imati nutarnje iskustvo koje neprevarljivo veli da ih Otac prihvaća.
Isusov nauk – odnos staroga i novoga
U Isusovu se nauku jednom zauvijek sučeljuje, konfrontira staro s novim, preživjelo s onim što ima budućnost. Tko taj nauk prihvati srcem, postaje svjetlo svijeta, sol zemlje, pronašao je veliko blago, kroči uskom stazom, trnovitim putem, ali na kraju žanje sreću i spas. Da bi to bilo moguće, potreban je nutarnji princip djelovanja u svakom učeniku, a taj je prema Isusu Duh Oca i Sina. On omogućuje božanski krvotok u našim srcima i žilama. Bez njega sve ostaje mrtvo slovo na papiru, uprazno izgovorena riječ. On omogućuje novo djelovanje u novom poretku. Sav govor o karizmama može se shvatiti samo kao aktualizacija Duha u konkretnostima života! Istinska molitva kao razgovor s Ocem, novo djelovanje, plodovi Duha te novi čovjek kao nositelj darova i plodova Duha temelj su izgradnje novog ustroja na zemlji. Gdje padne sjeme Riječi u dubinu plodna srca koju onda Duh oplodi, tu raste i cvate stupanj po stupanj novi tajanstveni život, novi životni princip slobode od navezanosti na zemaljsko i ovisnosti o njemu.
Sve konkretne teze i zahtjevi iz Isusovih usta u njegovu Govoru na gori kod Mateja ili Govoru u polju (na zaravni) kod Luke nisu teoretske postavke, nego zapravo životna svojstva i kvalitete samog Sina Božjeg među nama. Pa vidjeli smo u jučerašnjem evanđelju o Isusovu preobraženju na Taboru što je on u sebi, što nosi u sebi. Božji bitak, Božje biće, Sin je Božji. On ih je u svome ljudskom tijelu uzbiljivao, prakticirao. On je Božja „abeceda“ među nama, Božja slovnica. Svojom uključenošću u tu zbilju svaki učenik postaje dionikom životnih odnosa s Isusom i ozbiljuje Isusa u svome životu. Zbog toga će navjestitelj ovih riječi biti samo onda blagoslovljeno uspješan, ako uprisutnjuje Isusa Krista i njegovo djelo u životu. Prošlost, sadašnjost i budućnost stapaju se u jedno vrijeme u Isusu. Istodobnost! On pokazuje put jer je on sam Put, Istina, Život.
Čovjekovo srce – akumulirani eksploziv
Nijedan čovjek nije posve zao kao ni naskroz dobar. Zavisi komu ili čemu se prepušta, što u njemu ima prevlast. Einstein veli: “Problemi nisu u atomskoj bombi, nego u eksplozivnoj snazi zla i mržnje u ljudskom srcu”. Problem nije u oružju koje se proizvodi, nego u srcu i rukama osoba koje to oružje usmjeruju protiv brata čovjeka. Zato treba nadvladati eksplozivnu snagu zla, mržnje ljubavlju. Gdje potražiti lijek za zlo u nama? Tko nudi pravu terapiju? Isus je davno ponudio rješenja. Nude i drugi, ali nitko nije u toj mjeri korjenito zaorao po ljudskoj savjesti i srcu kao Isus.
Sve manje naših zapadnih suvremenika prianja uz Isusa Krista. Mnogi se mladi okreću nekršćanskim, protukršćanskim ili mitskim egzistencijalnim modelima. Uz Prometeja (bankrotiranog marksističkog junaka) i Dioniza (simbola za beskrajni hedonizam, nasladu i uživanje) sve se više širi suvremena gnoza New Age-a pod zviježđem Vodenjaka. Suvremeni čovjek nije areligiozan, on izabire svoju religiju i zato bi bilo potrebno otvoriti mjesta ‘uvođenja u kršćansku praksu’, kršćanstvo prožeto Isusovom osobom. Ateizam gubi svoju izazovnu dimenziju i zato treba s obnovom zemlje, porušene mržnjom i ratom, obnavljati se u Isusovu Duhu. Vježbati se u kršćanskoj metanoji.
Isus cijelim svojim bićem smješta Boga u čovjekov iskustveni svijet. Bog nije daleko, izvan čovjekova života. Ovaj svijet ostaje Božji svijet u svakoj svojoj protežnici, i na nama je podariti mu ponovno bogoliko lice svojim životom i ponašanjem, nasljedovanjem Isusa Krista, hodeći putem ‘blaženstava’, čineći ‘korake’ za Isusom. Isusove riječi nikako ne dopuštaju da se izdvojim od drugih, da iza sebe stavim zasune na vrata, nego da s drugima stvaram ljudski, humani svijet.
Tko piše povijest?
Povijest je velika učiteljica života. Vidimo kako su pojedinci pokušavali pretočiti u život Isusove riječi. Oni koji su ih prihvatili ozbiljno, ostali su upisani u povjesnicu svijeta velikim slovima. Crkva prvih stoljeća nije ona Konstantinova, nego jednoga Krizostoma, Augustina, Ciprijana i bezbrojnih poput njih. Crkva srednjeg vijeka nije Inocent III., koji se zvao “rex regum”: ‘kralj kraljeva’, nego Siromašak iz Asiza i njegova Klara, a u naše je vrijeme upravo Ivan XXIII. zaokrenuo tijek Crkve i povijesti. Dakle, samo oni koji su svojim srcem, svojim životom stvorili osobni odnos s Bogom i čovjekom svjedoče na svoj način što je bolje za svijet, proročkim zovom pozivlju na nasljedovanje Isusa Krista.
Velikani povijesti osobe su koje je Krist zahvatio. Obraćenici su neugodni, veli Bernanos. Oni su neugodni upravo kao što je i Duh Sveti neugodan. Jer on neprestance sili na stvaranje novog svijeta i poretka. A novi se svijet ne stvara proglasima, manifestima, deklaracijama, dekretima, nego osobnim obraćenjem i hodom za Isusom Kristom. Povijest je jedino mjesto u kome se ozbiljuje kraljevstvo Božje, a čovjek – novi, preobraženi – jest cilj Božjeg djelovanja.
Mirotvorci razoružavaju i baštine zemlju
Isusova je poruka u bitnome mirotvorna i blagotvorna, terapeutska. Da bismo donekle posvijestili Isusove riječi o obrazu, ogrtaču, nenasilju, poslužimo se jednom slikom iz stare Kine. Pripovijeda se da je neki kineski car dao borbenog pijetla učitelju dresure s nalogom da mu na nekoliko tjedana od pijetla stvori snažnu, agresivnu živinu. Nakon par tjedana pozvao je učitelja i pitao ga što je učinio s pijetlom. Taj mu je rekao: “Ponaša se ovako: Čim vidi nekog drugog pijetla, kostriješi mu se vratno perje i podiže krijesta, kopa zemlju pod sobom i sav je nemiran. Još uvijek nije dobar borbeni pijetao”. Car je bio iznenađen jer je mislio da se upravo tako ponaša pravi pijetao. I opet je nakon nekoliko tjedana pozvao učitelja i raspitivao se. Tad mu je učitelj rekao: “Sad je pravi: kad pijevac vidi drugoga, ostaje posve miran, on i dalje traži i kljuca svoju hranu, jedva da onoga drugog zamjećuje. Sad je on pravi, za borbu. Nijedan se neće usuditi napasti ga”.
Upravo to Isus od nas traži: Nutarnju sigurnost, neuzdrmljivost, samosvijest, nemogućnost da nas netko izbaci iz takta. Zato Isus veli: Kad ti netko traži ogrtač, pruži mu i košulju. Ako je čovjek agresivan, ne pitaj ga zašto te ugrožava, nego ga pitaj što mu treba za život. Isus traži smirenost i mirnoću srca, usidrenost našeg bića u Ocu nebeskom. Stoga treba s tom mirnoćom srca promatrati kako ruka zadrhti prije nego se pretvori u pesnicu koja udara, koliko straha ima u očima napadača, koga razoružava naš smireni i mirni stav. Zato je Isusova riječ istinski lijek odnosno protuotrov agresiji, mržnji, nasilju, i put da čovjek ovlada sobom i drugima te stvori novi svijet.