Dobro veli Milanović – iščezava jedno, a na obzoru se javlja nešto drugo, što je još uvijek nejasno, neizvjesno, zbunjujuće i što plaši. Laže, ili je budala, onaj tko kaže da ga nije strah onoga što nam sprema istom pomireni šerifski dvojac Trump&Putin. A i prije toga živjeli smo u „zanimljivo doba“.
Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik
Nije, kao što je objektivno mogao, likovao Zoran Milanović prošloga tjedna u Predsjedničkim dvorima obnavljajući svoj predsjednički mandat. Iako su mu aktualne okolnosti išle na ruku. Usred, naime, žestokog starta novoga mandata kolege mu Donalda Trumpa, a na tragu višegodišnje distance koju je hrvatski novi-stari predsjednik držao prema onima što su u „slučaju Ukrajina“ nekritički birali samo jednu stranu, imao je kredibilitet samodopadno kazati: „Što sam vam govorio?!“
Radije je, iako u biti trumpovskoga (preizravnog) karaktera, izabrao retoričke vježbe, te uz djelomice dramatsku intonaciju, naglasio kako iščezava jedno, a na obzoru se javlja nešto drugo, što je još uvijek nejasno, neizvjesno, zbunjujuće i što plaši.
Daj Hrvatima, Bože, oči sokolove!
„Zvuči kao uvjerljiv opis kaosa. Zvuči kao nagovještaj zanimljivog i zahtjevnog doba iz kineske kletve“, upozorio je Milanović, u međuvremenu optuživan kao ruski igrač, trumpist i čovjek koji je na pogrješnoj strani povijesti. I, baš mu je ta – navodno trumpistička – pozicija davala za pravo likovati. Ali – iako, dakako, taj nokauter s Pantovčaka neće umrijeti od samozatajnosti, posegnuo je za opcijom – aluzija. Slijedom čega je kineska poslovica – „Dao Bog da živiš u zanimljiva vremena“ – iznenada aktualizirana. Zapravo, riječ je o kletvi… (Mada, mislim kako bi kao jedna od značajnijih stečevina Milanovićeve inauguracije trebala biti pjesma što ju je, po naročitoj predsjednikovoj želji, izvela mlada Filipinka Dej mi, Bože, oči sokolove. Hrvatima, naime!)
No, nakon što je Zoki prizvao Kineze, neki su otkrili kako i nema baš konkretnih dokaza da su – ma koliko stari bili – baš oni autori rečene kletve koju danas žive ne, jasno, samo Hrvati. Ali Hrvatima, baš kao i drugim (osobito malim) narodima, trebaju oči sokolove, kojima je, više negoli njegovim domicilnim oponentima, Bog obdario baš Milanovića koji je glede Moskve i Kijeva otpočetka Andreju Plenkoviću govorio – Polako…Ipak, otkriveno je kako u rečenoj kletvi uistinu ima i kineskog masla. Pronađeno je tako da je (još) 1627. Feng Menglong napisao: „Bolje je biti pas u doba mira, nego čovjek u doba kaosa.“ A kakva su vremena pred nama, navijestio je odmah nakon što se vratio u Bijelu kuću, neki bi kazali i na mjesto zločina, američki predsjednik. „Ja sam Trump, najveći šerif u gradu“, poruka je koju su proteklih dana rado citirali neki njegovi najbliži suradnici. Na ravnanje svima. Europskoj uniji napose!
Gdje ste dosad bili?!
U biti, tek smo prošloga tjedna na „slučaju Ukrajina“ vidjeli pravoga Trumpa. Prvi put nakon početka ruske „specijalne operacije“, u saudijskoj prijestolnici održani su prvi službeni američko-ruski pregovori. Čime se, nakon tri godine rata, Moskva vratila na diplomatsku pozornicu. Jedan od sudionika, američki savjetnik za nacionalnu sigurnost Mike Waltz kazao je novinarima u Rijadu, nakon četiri i pol sata toga summita koji je bio u fokusu cijeloga svijeta, kako se rat mora trajno okončati, a to bi uključivalo pregovore oko teritorija. Reagirajući pak na ukrajinsku i europsku zabrinutost glede ove američko-ruske separacije, američki je državni tajnik Marco Rubio pojasnio kako se nitko ne drži po strani te kako se Europska unija mora uključiti u jednom trenutku. Svako rješenje mora biti prihvatljivo svim stranama, posegnuo je za starom diplomatskom frazom šef američke diplomacije.
Njegov pak šef, govoreći na ovu temu, nije birao riječi. „Danas sam čuo ‘oh, nismo pozvani‘. Pa, bili ste tu tri godine, trebali ste to završiti…nikad to niste trebali ni početi. Trebali ste postići sporazum“, rekao je Trump ponovivši i kako bi prije bilo kakva mirovnog sporazuma Ukrajina trebala održati nove izbore.
Potom je, ipak, malo spustio loptu, najavivši skori posjet Emmanuela Macrona Washingtonu. Inače, francuski je predsjednik prošloga ponedjeljka – reagirajući na summit u Rijadu – sazvao žurni sastanak s Velikom Britanijom, Njemačkom i Italijom te s predstavnicima NATO-a i izvršnih tijela Europske unije. Što je izazvalo revolt nekih, poglavito Slovenije, članica EU-a, pa je nakon toga, u prošlu srijedu Macron uključio i zemlje koje nisu prvi put pozvane, plus Kanadu – tu potencijalno 51. američku državu… No, nisu svi išli u Grad Svjetlosti, nego su se uključili videolinkom. Čak i Hrvatska…
Nije SAD Vatikan
Zanimljivo, tijekom prvoga Macronova roditeljskog sastanka, hrvatski je premijer Plenković bio u Egiptu, kojega je Trump zabrinuo iznoseći ideju da dva milijuna Palestinaca preseli u Egipat i Jordan. Na što se izraelski premijer Benjamin Netanyahu nadovezao predstavivši svoj plan kako bi trebala izgledati Gaza za deset godina i zato iskoristio umjetnu inteligenciju. Ukratko, Gaza, u izraelsko-američkoj izvedbi, izgleda – s pustim neboderima – kao Manhattan na vodi. „Ako možemo dobiti prelijepo područje za raseljene ljude, za stalno, u lijepim domovima gdje mogu biti sretni, a ne biti ubijeni, kao što se dešava u Gazi, zašto ne“, kazao je Trump koji je, još prije, najavom prisilne deportacije milijuna migranata iz SAD-a, uznemirio i Svetog Oca koji mu je poručio kako će ono što se gradi na temelju sile, završiti loše. Nije Franjo dugo trebao čekati odgovor iz Washingtona.
„Želi nas napadati jer osiguravamo naše granice? Ima zid oko Vatikana, zar ne? Mi ne možemo imati zid oko Sjedinjenih Država“, uzvratio je Trumpov graničar Homen na vatikansku kritiku, poručivši Papi i da se usredotoči na Katoličku CrkvuNije mu replicirao, kako bi se to inače očekivalo, Trump, nego njegov glavni savjetnik za migracijsku politiku Tom Homan.
„Želi nas napadati jer osiguravamo naše granice? Ima zid oko Vatikana, zar ne? Mi ne možemo imati zid oko Sjedinjenih Država“, uzvratio je taj Trumpov graničar, poručivši Papi da se usredotoči na Katoličku Crkvu i prepusti njima da se bave granicama.
A koliko je američki predsjednik odlučan prijeći sve granice, moglo bi se ilustrirati time što je, nakon što je navijestio „novu Gazu“, u Izrael poslao pošiljku teških bombi američke proizvodnje, koju je od svibnja prošle godine zadržavala administracija Joea Bidena. I, ma koliko se nekomu – kazao bih štoviše normalnom – činilo kako je (američka) ideja o „Rivijeri Bliskog istoka“ šerifova (morbidna) fantazija, treba biti svjestan bolne činjenice kako ne živimo u svijetu Maria Bergoglia, nego onoga Donalda Trumpa u komu, nakon trogodišnjeg Putinova ratnog pirovanja po Ukrajini, američki predsjednik mrtav-hladan proglasi nesretnog Volodomira Zelenskog – diktatorom. Pritom još i nesposobnjakovićem koji je odavno mogao okončati rat te koji uživa samo 4% potpore Ukrajinaca. I sve to nakon „vruće linije“ s Putinom, nakon koje su se rasplamsale stare simpatije. Telefon je čudo!
Jalta, Jalta…
Jasno, Kijev je hitno demantirao tvrdnju o niskoj potpori predsjedniku, ali koja korist – Trumpov, tj. američki glas u aktualnim okolnostima dalje se čuje. Prošloga je četvrtka tako američki predsjednik izjavio kako vjeruje da njegov ruski kolega želi mir. Amerikanci, baš kao u „slučaju Milošević“ nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma, sada kremljskog neprikosnovenika promoviraju u goluba mira. Upitan vjeruje li Putinu, Trump je odgovorio potvrdno.
Ugazio je uz to – veličajući Ruse (kao takve…) – u povijest, podsjećajući na rusku ratnu povijest. „Imaju veliki, moćan stroj… Porazili su Hitlera i porazili su Napoleona. Znate, dugo su se borili. Radili su to i prije, ali mislim da bi se on želio prestati boriti“, pun je razumijevanja američki predsjednik koji drži kako bi mu nastavak ruske agresije na Ukrajinu donio probleme. Jer, veli, kada bi željeli, Rusi bi mogli sravniti sa zemljom sve ukrajinske gradove. A, budući da je sastanak Putin-Trump, i iz Moskve i iz Washingtona, najavljen za kraj veljače kao vrlo vjerojatan, može se kazati kako bismo mogli svjedočiti novoj Jalti. Nakon čega je nužno, a pomalo i edukativno, podsjetiti na veljaču 1945. kada su se u tome crnomorskom ljetovalištu sastali ondašnji šerifi Staljin, Roosevelt i Churchill.
Dobar je strah…
Tijekom sedmodnevnih pregovora o novom svjetskom poretku bilo je, kako piše povjesničar Wilfried Loth, povremenih ispada, ali, sve u svemu, atmosfera je bila dobra. Churchill je uspio Francusku nametnuti kao četvrtu okupacijsku silu u (poraženoj) Njemačkoj, a Roosevelt je privolio Staljina na pristanak da se i Sovjetski Savez uključi u rad Ujedinjenih naroda te da se Moskva uključi u rat protiv Japana. Istodobno, ruski je autokrat dobio pravo da teritorije u Europi, gdje se nalazi sovjetska vojska, priključi sferi Sovjetskog Saveza. Uz to, dobio je i neke teritorije na Dalekom istoku na račun Japana i Kine, baš kao i pravo na veto u budućem Vijeću sigurnosti UN-a.
Tako, dakle, pregovaraju šerifi, u što će se naše generacije imati prigodu uvjeriti sjednu li za stol ova dvojica – aktualnih. Dobro veli Milanović – iščezava jedno, a na obzoru se javlja nešto drugo, što je još uvijek nejasno, neizvjesno, zbunjujuće i što plaši. Živimo, naime, u svijetu istom pomirena tandema Trump&Putin, a ne pape Franje. Stigla nas je, naime, kineska kletva.
Laže, ili je budala, onaj tko kaže da se ne plaši. A i dobar je (koji put) strah – komu ga je Bog dao!
Foto:Ilustracija/Katolički tjednik