Lk 6,39-45
Kaza im Isus prispodobu: »Može li slijepac slijepca voditi? Neće li obojica u jamu upasti? Nije učenik nad učiteljem. Pa i tko je posve doučen, bit će samo kao njegov učitelj.«
»Što gledaš trun u oku brata svojega, a brvna u oku svome ne opažaš? Kako možeš kazati bratu svomu: ‘Brate, de da izvadim trun koji ti je u oku’, a sam u svom oku brvna ne vidiš? Licemjere! Izvadi najprije brvno iz oka svoga pa ćeš onda dobro vidjeti izvaditi trun što je u oku bratovu.«
»Nema dobra stabla koje bi rađalo nevaljalim plodom niti stabla nevaljala koje bi rađalo dobrim plodom. Ta svako se stablo po svom plodu poznaje. S trnja se ne beru smokve niti se s gloga grožđe trga.«
»Dobar čovjek iz dobra blaga srca svojega iznosi dobro, a zao iz zla iznosi zlo. Ta iz obilja srca usta mu govore.«
»Što me zovete ‘Gospodine, Gospodine!’, a ne činite što zapovijedam? Tko god dolazi k meni te sluša moje riječi i vrši ih, pokazat ću vam kome je sličan: sličan je čovjeku koji gradi kuću pa iskopa u dubinu i postavi temelj na kamen. A kad bude poplava, nahrupi bujica na tu kuću, ali je ne može uzdrmati jer je dobro sagrađena. A koji čuje i ne izvrši, sličan je čovjeku koji sagradi kuću na tlu bez temelja; nahrupi na nju bujica i umah se sruši te bude od te kuće razvalina velika.«
Ljude prepoznajemo po njihovu hodu, licu, rukama, kretnjama, gestama. Poglavito prepoznajemo ljude prema glasu, prema riječima, djelima. Ima ljudi iskrenih, kojih je svaka riječ istesana iz kamena, ima ih prijetvornih, s laskavim, praznozborivim, lažljivim, zavodničkim, zamamnim riječima na usnama, koji oko sebe prosiplju otrov, smrt. Koji su kriteriji, gdje su mjerila za prosudbu čovjeka? Isus veli u srcu, kojega su prozori čovjekove oči.
Ton-melodija-riječ iz srca
Nietzsche se o ljudskoj riječi izrazio ovako: „Najshvatljivije u čovjekovu govoru nije riječ po sebi, već ton, jačina, modulacija, tempo s kojim se izriče slijed i niz riječi: Jednostavno, glazba koja je u pozadini riječi, žar i strastvenost kao pozadina te glazbe te osoba kao nositelj te strastvenosti i žara: jednom riječju, sve ono što se ne dade napisati niti izreći“. Velika je to istina koja se savršeno može primijeniti na Isusa Krista. Prijeđemo li s glazbe riječi na žar i strastvenost koja je nazočna u Isusovu govoru, tek tada možemo donekle predočiti sebi dojmove koje su imali ljudi slušajući umilnost, glazbu i melodioznost Isusovih riječi, protkanu umilnom glazbenošću, prodornost očiju te zahtjevnost izričaja, jer se redovito navodi zaključak kako je Isus zborio kao onaj koji ima vlast i moć (usp. Mk 1,22) te da su ljudi visjeli o njegovoj riječi. Ili kad se prisjetimo na toliko mjesta Isusove riječi ‘ne boj se’, upućene apostolima na moru, bolesnicima koji vape za pomoć itd.
Već se u Starom zavjetu može slijediti proces kako je Izrael ‘filtrirao’ riječi koje su mu upućivane ‘u ime Gospodina-Jahve’. Uvijek je bilo lažnih proroka koje je valjalo odstraniti (prvo današnje čitanje). Prava, istinska riječ Gospodnja upućena narodu nikad se nije prilagođavala udobnoj ili mlakoj religiji, ili nečijim ugodnim željama, bilo kralja ili naroda. Ljudi čista srca pronalazili bi uvijek novi izvor radosti i života kad bi prepoznali u upućenoj im Riječi izvorni zov Božji svomu narodu. Jer Božja je riječ uvijek životvorna i živodajna.
Čiji glas slijedim – tko nas vodi?
Isusu je jasno kamo su vodili i odveli lažni proroci stari Izrael. Zato zahtijeva od svojih slušatelja da dadnu otkaz svim lažnim učiteljima i prihvate novog. U tome je budućnost pojedinca i naroda! Potrebno je dati se prožgati i zapaliti Isusovom riječi i osobom. Učenik je uvijek odraz svog učitelja. Ako je učitelj slijep, ako su vođe slijepi, zaslijepljeni su i slušatelji. Stoga Isus neprestance opominje: Pozor! Koga slušaš, koga slijediš, za kim ideš, komu daruješ svoje srce, svoje uši! Kakve plodove donose ti samozvani učitelji, ‘mesije’, kakvim plodom plode njihove riječi i djela? Isusov pogled, riječ, dodir liječi, podiže, tješi. Vraća vid bolesnu pa i zlu oku. Preduvjet za bilo kakvu djelotvornost u životu jest spoznaja zla u vlastitu srcu i obraćenje, zaokret!
Neprimjereno je primjenjivati na Isusove riječi mudrosna mjerila iz Starog zavjeta. Isus nije novi rabin, filozof, mudrozbornik, novi učitelj, nego zadnja i završna Božja riječ u povijesti. Njemu nije do pukog poučavanja, doškolovavanja učenika ili svijeta, nego poziva na obrat, obraćenje u životu. Zaokret iz smrti prema životu, iz tame prema svjetlu, od drveta spoznaje dobra i zla prema drvetu na Golgoti, iz ropstva prema Obećanoj zemlji, od bezvrijedna otpada i pljeve prema istinskoj životnoj pšenici i hrani. Nijedna od tih zbiljnosti nije izvan čovjekova srca, nego se upravo kroz čovjekovo srce provlači razdjelna crta između Dobra i Zla, u svakome je čovjeku posijano dvostruko sjeme. Nitko se ne rađa savršen, svet, proces obraćenja traje cijeli život. Zato je potrebna cjeloživotna budnost nad hramom vlastitog srca.
Vlastita sjena i podsvijest
Ni učenici nisu pošteđeni od kritike i samokritike! Isus želi reći: Prije nego bilo komu uputiš bilo koju i kakvu riječ, najprije tu istu riječ uputi samu sebi! Tko previđa vlastitu izopačenost (koji to ‘Faust’ nema svog demona ‘Mefista?!), a predbacuje bližnjemu njegovu opakost, licemjer je i prijetvornik. Ako smo već svi ovisni o Božjem smilovanju i milosrđu, ako opstojimo zahvaleći njegovoj milosti, tada moramo biti protočnici milosrđa i ljubavi. Ako je već Bog dobar prema nezahvalnicima i zlima, tada moramo Boga nasljedovati u svome ponašanju! Ako je Bog takav prema meni, kako bih ja onda mogao biti drukčiji?!
Postoji uzrečica u narodu: “Kako ti meni, onako Bog tebi”. Posve, naskroz bezbožno! Trebalo bi reći: “Kako Bog meni, onako ja tebi!” Dubinska psihologija poznaje izraz ‘sjena’. Sjena je vlastita krivnja potisnuta u podsvijest, ali je sastavni dio mene. Ostaje u meni kao potisnuti dio mog života, kao ono što odbacujem, a zapravo je moje. Ljudi vole tu svoju sjenu projicirati u druge. Tko vlastitu sjenu (tako to voli kazati dubinska psihologija) projicira u druge, a to se često događa kroz razne oblike agresije, samo povećava mrak oko sebe.
Prihvatiti vlastitu slabost, sjenu, podsvijest, vlastitu tamu, vlastitu izopačenost (a tko to od nas nije u mnogim stvarima doslovce ‘izopačen’, naopako nakalemljen?!), prihvatiti čak i ružnu istinu o sebi, preduvjet je za Isusovu terapiju u vlastitom životu. Svjedoči o tome Augustin na svakoj stranici svojih ‘Ispovijesti’, svjedoče o tome poznavatelji čovjekove duše. Svatko u sebi nosi svog dvojnika kojega treba prihvatiti, zavoljeti, poljubiti, s njime se izmiriti, i onda djelovati terapeutski na druge. Samo je čistoća vlastitog srca i nakane sposobna prenijeti oganj Duha na druge i zapaliti ih. Jakov ima svog dvojnika u Ezavu, stariji sin iz one prispodobe u mlađemu, Mojsije u Aronu. Privid se lako razotkrije. ‘Govore a ne čine’: teže optužnice nema za nas, Isusove sljedbenike.
Prihvatiti vlastitu sjenu – balvan u oku
Ne postoji teža zamka nego pretvoriti Isusove riječi u skup moralnih naputaka ili maksima za život i ponašanje drugih. Isus vraća svakoga u prostor vlastitog srca. Tu, u vlastitom srcu, a ne u svijetu, odvija se bitka između Duha i demona, tu u vlastitu srcu siju svoje sjeme Isus i Neprijatelj. Psalmist veli: „Ali, tko propuste svoje da zapazi? Od potajnih grijeha očisti me!”(19,13). Ne biti svjestan ‘balvana’ u vlastitu oku uvijek je temeljna zaprjeka da vidim bilo što, a nekmoli sitno iverje u bratovu.
Dokle god ne zapazimo i ne prihvatimo vlastitu sjenu, balvan, u opasnosti smo projicirati ga u drugoga. Tek kad se ukloni zaprjeka u vlastitom oku, sposobni smo zapaziti u tuđemu: ne trice i kučine, nego brata i sestru koji je poput mene treba Božji pogled, smilovanje, koji pati kao i ja, plače poput mene, koji je opterećen krivnjom i grijehom poput mene, koji vapije za spasenjem, svjetlom, putokazom upravo kao i ja. Potrebno je vidjeti suzu u bratovu oku, u oku siromaha pored puta, djeteta koje ispružene ruke prosi bombon, milostinju i novčić.
Gledati suzu, ne trun u oku
Prema riječima tragičnoga pjesnika P. Celana svi ‘prebivamo u suzi brata svoga’, suzi koju možebit prolijeva upravo zbog mene i moje bezdušnosti. Tko se to ne ogrješuje sedamdeset i sedam puta na dan o svoje bližnje i tko od nas nije uzrokom tuđe boli i suza? Jakov i Ezav, biblijski blizanci, su se nakon desetljeća otuđenja, ponovno uz zajednički plač, izgrlili i izljubili na potoku Jaboku. Suza je sposobna otopiti i srce tvrdo kao granit. Svi se mi zrcalimo u suzi svoga bližnjega i treba brisati suze, a ne vaditi trunje iz oka bližnjega..
Isus pokazuje jedini pravi put. To je put dvojake odluke: nasljedovati njega, i to samo njega, njegov glas slušati, biti u svemu njime motiviran, te druga odluka: prihvatiti križ kao jedini put do uskrsnuća, kao put iz smrti u život. Kad se čovjek na to istinski u dubini duše odluči, doživjet će nutarnji Uskrs, bit će danomice razapinjan, ali će sazrijevati u Isusovu programu koji jedini može podariti i našemu vremenu budućnost i nadu.
Isus – put do spoznaje Boga i samospoznaje
Isusova nas riječ potiče da se suočimo ne samo s osobom onoga tko je te riječi izgovorio, nego i s naukom, etikom, koja je izišla, istekla iz tih usta i koja je danas, dvadeset stoljeća otkako je izgovorena, daleko od toga da je posvuda priznata. Upravo je suvremeni čovjek posebice senzibiliziran za fine razlike koje se nude u ideologijama, a povijesni nam tijekovi pokazuju bjelodano kako su kroz povijest sve ideologije, jedna za drugom, nestajale, kako su i stare časne religije nestajale u moru povijesti, a kršćanstvo, odnosno Kristov nauk ostaje do danas na pozornici svijeta.
Ništa od svega onog što je Isus izgovorio u ono vrijeme na palestinskim zaravnima i brdima nije izgubilo od svog značenja i vrijednosti za suvremenog čovjeka. Za proteklih dvije tisuće godina tolike su ‘istine’ uništene i razorene, a i za idućih dvije tisuće godina mnoge ‘istine’ bit će uklonjene i nestati s lica zemlje, dotle će Isusova riječ ostati vjerna samoj sebi i njemu, bit će suvremena, su-dobna svakom vremenu i čovjeku. Jer to su riječi nadvremenske, vječnost pretočena u vrijeme. Nije to nikakav trijumfalistički izričaj, već realno promatranje stvari i odnosa u svijetu. Kroz protekle dvije tisuće godina svoje povijesne inkarnacije te su riječi imale silno povijesno i praktično značenje, rekli bismo, imaju univerzalno poslanje.
Kard. Newman, blaženik, veliki anglikanski teolog koji je u zreloj dobi prešao u Katoličku Crkvu, rekao je da su neizbrojivi i mučni problemi koji pritišću vjernika kršćanina glede vlastite vjere. Ali domeće, kako te bezbrojne i mučne probleme potiskuje sigurnost kako je nemoguće da su izmišljeni ni Bog koji se očituje u Isusu Kristu ni nauk koji nudi. To ostaje tajna, a bez te tajne, neistražive i neiscrpive, sam čovjek je u sebi još neshvatljiviji i neshvaćeniji. Zato je na nama prihvatiti tu riječ kao vlastitu normu i pravilo života.