Iziđe Isus i ugleda carinika imenom Levija gdje sjedi u carinarnici. I reče mu: »Pođi za mnom!« On sve ostavi, usta i pođe za njim. I Levi mu u svojoj kući priredi veliku gozbu. A s njim bijaše za stolom veliko mnoštvo carinika i drugih. Farizeji i pismoznanci njihovi negodovahu i govorahu njegovim učenicima: »Zašto s carinicima i grešnicima jedete i pijete?« Isus im odgovori: »Ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima. Nisam došao zvati pravedne, nego grešnike na obraćenje.«

Zauvijek će ostati zagonetkom kako to pojedinci doslovce ostavljaju sve i zapućuju se u nepoznato, u pustolovinu za ovim nepoznatim neznancem, za Isusom, Marijinim sinom iz Nazareta. Isus je nedavno odnekuda izronio, pojavio se u javnosti. Poziva u svoje društvo. Slično se dogodilo s Petrom i Andrijom, Ivanom i Jakovom, na obali Galilejskoga mora. Oni ‘brže bolje’ ostaviše sve, i pođoše za Isusom. Po dvojica braće, Šimun i Andrija te Jakov i Ivan. Za razliku od Kajina i Abela, braće iz pradoba, kojih život završi u bratoubojstvu i nesreći, ovdje pred Isusom braća postaju zbiljski braća, ne konkurenti ni rivali, nego pomireni.

Kakav je to samo magnetičan pogled imao Isus da su mu se pojedinci smjesta povjeravali? Koja prodorna snaga riječi? Poput munje. Koja i kakva snaga osobe! I što je vidio Isus u tim pojedincima, što je on vidio u Matejevim-Levijevim očima kad je prolazio pored njegove carinarnice? Možda ćemo odgovor pronaći u potonjem Isusovu tumaču: „Milosrđe mi je milo – ne paljenice! Ne trebaju zdravi liječnika, nego bolesnici! Došao sam zvati grješnike, ne pravednike!“

Reci samo jednu riječ!

Možda je tu i razlog i temelj za promjenu te preobrazbu cijeloga života, razlog zašto je Levi smjesta postao Isusov učenik. Obraćenje nije nikada rezultat nekakva slučaja ili trenutka, nego je to kao provala brane, kad iznutra navale silne bujice, nezadrživom snagom.

Da je Levi bio sretan i zadovoljan svojim životom, zvanjem, poslom, zanimanjem, ne bi se upustio u Isusov zov, ne bi smjesta za njim pošao i priredio mu „banket-party“ u svojoj kući. Koliki samo trošak! Nije život samo u jelu i pilu, odijelu, novcu i uživanju. Postoji nutarnja napetost i nezadovoljstvo koje jednom izbije na površinu kao munja iz oblaka. Munja dolazi od trenja i naboja u atmosferi, a kad je trenje na vrhuncu, dolazi do pražnjenja, udara groma.

Tako i ovdje, samo jedna riječ: „Slijedi me!“ – bijaše kao udar groma i munje u Levijevo srce. Matej-Levi ostavlja sve i kreće u novu slobodu. Odakle, dakle, ta spremnost? Odakle samo odricanje od života, karijere, bogatstva, posjeda, te pristup i priključivanje putujućem propovjedniku koji pod Božjim nebom ništa nema, ni kuće ni kućišta, stana ni staništa? Ide on prašnjavim putovima i puteljcima Galileje, često umoran, gladan, siromašan, a zimi moralo je biti prilično hladno. Što je dobio Levi zauzvrat za svoje odreknuće od unosna posla, biti carskim namještenikom i prilično bogat? I tu se javlja vječni problem, biti ili imati!

Matej – rob i talac svoga zvanja

Matej-Levi je imao sve, a u biti je bio zarobljenik i talac svoga zvanja i posla. Da je nastavio živjeti uhodanim životom, vjerojatno bi u životu kapitulirao i bankrotirao. Bio bi zauvijek žigosan i ocrnjen kao suradnik s okupacijskom silom; sam se doveo u tu klopku. I vjerojatno je Isus – vidjevši ga – sagledao svu njegovu nutarnju bol i prazninu. Imao je Isus pronicljivo oko, intuitivno je gledao i mogao prozreti čovjeka, što se u njemu događa i odvija. I zato je osjetio da je Matej pored svega bogatstva u duši ipak izgubljen, nesretan. „Gospodin je blizu onima koji su slomljena srca!“ veli psalmist (Ps 34,19). Smilovao mu se Gospodin i izabrao ga – kako veli Beda Časni („Miserando atque eligendo“ – što je biskupsko geslo današnjega pape Franje).

Za takve je Isus imao srca i sućuti. I za takva slomljena srca bio je liječnik koji je pozvan bolesnicima. Bog traži izgubljeno i spašava ga. I kad ga Isus pozva, mora da su s njegova srca spali okovi i lanci prošlosti, da je njegova duša dobila krila, da je s njega spala svaka ljuštura i teret bremena koji ga je tištao. Napokon je mogao biti normalan čovjek među ljudima. Zato i poziva u svoju kuću, na veliku gozbu, sve rubne i izgubljene egzistencije, da im pokaže tko je Isus koji oduzima grijehe, koji podiže iz bezdana mraka i provalije, i koji neodoljivo poziva: Dođi, slijedi me! – Isto se i danas zbiva, upravo ovdje u Međugorju. Nakon poziva slijedi uvijek promjena života i životne orijentacije.

Isus – vraća dostojanstvo

Isus u svome nastupu ruši sve prepreke, sve granice koje ga dijele od ljudi. Koliko je samo predrasuda, krivih sudova, osuda, prigovora morao srušiti kako bi došao do čovjekova srca te ljude pridobio za svoju poruku? Danas nema ‘carinika’ u onodobnom smislu, ali čisto izvanjski, koliko samo ima i danas izrabljivača i izrabljivanih, obespravljenih, izgubljenih, koji svakodnevno moraju na svoj život gledati kao na čisti promašaj? Koliko napetosti i trenja na samome poslu, koliko ljudskih, osobnih, duhovnih i duševnih ranjavanja, od ranoga jutra do kasne večeri, na radnom mjestu, na poslu, u obitelji, u kući.

I sva ‘magija’ i čar Isusove osobe bijaše u tome što je imao srca, smilovanja, da je ljude bez zadrške prihvaćao. Kod njega nema ‘ti to moraš’, ‘to ti ne smiješ’, nego on najprije kuša osobu osloboditi od nutarnjih prisila. Grijeh je – Isus to predobro zna – čovjekova nesreća. Grijeh ne usrećuje; nije bio sretan Levi-Matej zbog svojega posla, Isus to vidi. I zato mu veli: Hodi, budi sa mnom, budi uza me. Ne boj se. Želim te izvući iz tvoje zdvojne, očajne situacije. Želim ti se smilovati. Čovjek tada ćuti dašak božanskoga smilovanja i ljubavi.

Isus – liječnik duše, duha i tijela

Isus je liječnik. I kao što se liječnik ne obraća krepkima i snažnima, nego slabima, bolesnima, patnicima, tako se i Isus smatra pozvanim, ne pravednicima, nego upravo grješnicima. Isus liječi donoseći ne samo zdravlje, nego spasenje, mir s Bogom i ljudima. Matej je živio u zbiljskom nemiru. Isus se obraća očajnima i nezadovoljnicima, u njegovu su društvu i carinici i zeloti, onodobni ‘partizani’, gerilci, koji su nezadovoljni postojećim stanjem i rimskom okupacijskom silom.

Zeloti kao buntovnici i revolucionari koji ne podnose ništa rimskoga, a carinici suradnici s okupacijskom silom. Kako te dvije krajnosti povezati i pomiriti u Isusovu društvu? Isusu uspijeva i krvne neprijatelje učiniti svojim učenicima. Zelota-revnitelja, gerilca protiv rimske vlasti, i suradnike te iste vlasti!

Kad Isus poziva, padaju zastori prošlosti, započinje novi život. On je ponuda spasenja. I svi su mogli odahnuti i reći: Napokon mogu biti čovjek među ljudima. Napokon i ja mogu biti zajedno s drugima pred svojim Bogom. Nevolja postaje izvorom spasenja, kao kod Mateja i njegove družine. Čovjek može pogledati u Nebo i reći ‘hvala, Gospodine. Evo me’! Kao i Matej – Levi.

Fra Tomislav Pervan/Radiopostaja Mir Međugorje